Zaljubila sam se...

...u Crnu Goru. Zaista jesam. Jutros sam se vratila, nakon petnaestosatnog putovanja natrag, ali vjerujte mi, zaista se isplatilo. Još uvijek sam u nekom polutransu, fizički u Zagrebu, ali mentalno još uvijek dolje. I zato i pišem sada, dok su dojmovi još uvijek svježi.

Osim neugodnih incidenata i trenutaka u Hrvatskoj na putu do dolje, sve ostalo je bilo prekrasno. Ne želim pričati o hrvatskoj neljubaznosti i bahatosti, postoje metode kako izliječiti svoje frustracije, time ću se baviti idućih dana.

Crna Gora kao zemlja u geografskom i biološkom smislu je prekrasna. Njihove planine su naprosto čarobne i tako ispunjavaju nekim strahopoštovanjem. Obala je prekrasna i more je čisto i plavozeleno. Bile smo u Budvi i gradić je presladak, razvija se, jako puno ulažu u njega. Sve je podređeno turistima i mogućnosti su ogromne. Tamo možete sve što vam srce poželi, a da ne pričam da je sve nevjerojatno jeftino. Stari grad je presladak i nedavno je renoviran, rekla bih da je upola manji od Dubrovnika i za razliku od Dubrovnika gdje je cijena šetanja zidinama preskupih sedamdesetak kuna, u Budvi je iznosila dva eura za posjet citadeli i jedan euro za zidine.

Ono što mi se također jako svidjelo i što jako cijenim je visoki stupanj čistoće na svakom koraku, od hotela, hotelskog kompleksa, pa do samog grada. Jako paze na detalje, sve je puno zelenila, ma prekrasno...

Također sam bila u NP Skadarsko jezero i ono me oduševilo. Neću previše pisati ovdje o njemu, jer imam druge planove za njega, ali u svakom slučaju isplati ga se pogledati što zbog velike ornitofaune, a bome je i flora tamo jedinstvena. Također je prisutno mnogo endema, pravo malo biološko bogatstvo.

Ljudi. Narod je tamo nevjerojatno uslužan, jasno im je da žive od turizme i turista i zato se nevjerojatno trude. Ogromna je zabluda da su Crnogorci lijeni – nisu, samo su malo usporeni, ležerni. Sve je polako i laganini i bez stresa. I to mi se sviđa. Bili su oduševljeni kada su čuli da smo čak iz Zagreba došli do tamo, a imamo svoje more.

E pa jako mi je drago što sam svoje eure potrošila u Crnoj Gori. Hrvatska može jako jako puno naučiti od njih, a vjerujte mi, ako ovako nastave, oni će nas prestići. Jer ako mi ne izbijemo neradnički mentalitet iz naših glava, loše nam se piše.

I samo da znate, jedva čekam da se ponovo vratim tamo. Jedva čekam.


Za kraj uživajte u par slikica, a ja odoh zadnje sate svog rođendana utopit u Nikšičkom pivu koje sam dovukla do Zagreba .