Marketing
Čekam da se vrati...
Moja N. mi često govori da životinje nemaju razum. Pričam joj kako sam Oscaru nešto objašnjavala, ali on nije napravio ono što sam ja htjela, naprosto me nije slušao. Ona samo okrene očima i kaže kako Oscar nema razum. Prestala sam se raspravljati s njom oko toga, samo kažem neuvjerljivo – aha, dobro.
Ali ja svejedno i dalje pričam s Oscarom, strpljivo mu objašnjavam kada nitko drugi ne želi slušati. Razgovaram s njim dok vani vješam veš, pa mora pas znati da ima najlijepše tamnoplave oči na svijetu u koje sam se zaljubila nepovratno kada sam ih prvi puta vidjela. Moram mu i objasniti da je malo prasence koje kada se napije vode iz svoje desetlitarske kante, obavezno se očeše o mene, onako slučajno i redovno mi s kombinacijom vode i sline smoči pidžamu. Jer ja kada sam doma obavezno hodam u pidžami okolo naokolo.
I volim to stvorenje. Volim ga jer je uvijek tu uz mene. Od davne 2001. godine otkad smo ga doveli kući. Sjećam se koliko sam gnjavila mamu, dok nije konačno popustila. Taman sam završila sedmi osnovne, svaki dan sam joj nosila oglasnik da joj pokažem psa kojeg nam treba kupiti. Paravan je bio tatin rođendan, jer oko takvih stvari tata je uvijek tvrd orah, Bosanac, šta ćete.
I od onda je tu, uvijek vesel, uvijek sretan, uvijek sa nekim svojim mušicama u glavi. Pokušava mi dokazat da je on faca kada izvede neku glupariju samo njemu svojstvenu. Bio je tatin poklon, službeno je mamino vlasništvo, ali oduvijek je bio moj. Jedino mene gnjavi kada izađem van, ali baš ono gnjavi, da se igram s njim, da ga lovim po dvorištu, da ga odvedem u šetnju, da mu dam nešto za jest. I oduvijek sam bila dog person, jednostavno je to bilo prirodno.
Ali ovo nije priča o Oscaru.
Iako se pribojavam dana kada ću pisati njegov nekrolog, ovo još nije ta priča. Ovo je priča o Matku, mačku. A., mlađa sestra mu je dala ime. Sjećam se, bila je nagnuta preko prozora svoje sobe, gledala nas dolje i rekla: „Neka se zove Matko!“. Svi su pitali – zašto, ona je rekla – zato. I ostao je Matko. Nije se odazivao na mic mic, kao što se mačke odazivaju, a ne, on se odazivao na svoje plemenito ime.
I bio je plemenit. Odmah je znao koju žicu treba pogoditi. I pogodio je kod svih nas. Suzama sam osigurala njegov ostanak. A šta tatica može protiv suza svoje prvorođene kćeri? Ništa, jel tako? Ne, nisam razmaženo derište, teška je to arteljerija koja se rijetko upotrijebljava, samo onda kada je najpotrebnije. A tada je bilo potrebno.
I ostao je Matko. Bio je prava mala zvijer. Kao znak zahvalnosti i da nam pokaže da i on pridonosi našoj kući par puta nam je donio miša, a jednom čak i pticu. Bio je lovac.
Nisam voljela mačke, nije da ih baš obožavam i danas, ali voljela sam Matka. On je bio poseban. Imam osjećaj da je njemu uvijek bilo dobro. Predenje je njemu bio način života, a ne pokazatelj ugode. Uvijek bi se onako motao oko nogu, ali ne zato što nešto želi ili zbog nekih skrivenih motiva, nego jednostavno da pokaže da je tu.
Svako jutro, onaj tko bi prvi otvarao vrata morao ga je nahraniti, jer je toliko mjaukao da ga nisi mogao pustiti gladnoga. Nekada, ako ga je iznenadilo, priča mi mama, i ako je ranije otvorila vrata nego što je on očekivao, trčao bi preko ceste i mjaukao cijelim putem, samo da ga čuje da je tu, jer on je naravno gladan. Uvijek je bio gladan i stalno je jeo, ali je bio malen. Vukao se svuda i potucao, skupljao krpelje koje sam mu ja čupala, jer je bio nemirnog duha. Spavao je vani, preko ceste, kod susjeda među nekakvim daskama valjda, a kada je bilo stvarno hladno ove zime, onda je išao kod mene u sobu, da nitko ne zna. Spavao je ko mala beba, ko da sutra ne postoji, a sve i da postoji, njemu nije bilo bitno.
Boemski način života ga je vjerojatno na kraju i koštao glave. Brzo je to sve nekako bilo. Ujutro je bio loše, nije niti mjaukao, nisam ga vidjela, tata mi je rekao. Dok smo se sestra i ja probudile i dok su nam rekli da mu nije dobro, već ga nije bilo. I čekala sam da se vrati i tražila ga, da ga odvedem veterinaru, ali prekasno. Nije se vratio.
Njegova zdjelica je još uvijek vani, stoji i čeka ga. I ja ga čekam, da dotrči preko ceste i da počne mjaukat. Čekam ga svaki puta kada otvorim vrata.
Ne, nemojte me tješit. Nema se tu šta za reć, pišem ovo da vam kažem koliko su posebni i predivni. Ne vjerujem u Raj i slične gluposti, vjerujem da je još uvijek prisutan i da će biti prisutan dok god postoji u našim sjećanjima. I zato ovo pišem, da ostane, da ostane zauvijek ovdje. Jer ostat će zauvijek u mom srcu. Jer to je bio Matko, najposebniji mačak u kvartu.
Post je objavljen 30.08.2010. u 04:31 sati.