Jeste li ikada pobjegli? Samo da odete i ostavite probleme iza sebe, jer jednostavno više ne možete. Jeste li ikada osjetili da vam cijelo vaše biće, svaka vaša stanica govori, ma šta govori, vrišti, da se maknete? Jeste li ikada doživjeli da je sve oko vas destruktivno, i vi to jedini vidite, i osjećate se kao Kasandra kada se derala Agamemnonu da će ga Klitemnestra ubiti, ali on joj nije vjerovao?
Nagon za preživljavanjem je najjači nagon koji posjedujemo. Ponekad se dogodi da radimo neke stvari, a zapravo nismo niti svjesni zašto ih radimo, ali jednostavno moramo. Nekada shvatimo zašto, nekada ne, a zapravo nije toliko niti bitno na kraju cijele priče.
I meni se to dogodilo, taj bijeg. Kukavički? Možda, ali prije bih rekla da je to nagon za preživljavanjem. Fizički nisam daleko pobjegla, da sam mogla, zasigurno bih se sakrila negdje u neku mišju rupu i da me nitko ništa ne pita. Ali sam zato pobjegla u svojoj glavi, tamo gdje je sigurno. I djelomično zato nisam pisala ovdje na blogu. Nije da nisam imala vremena, to bi bila laž, jer sam uvijek imala vremena za blog, nego jednostavno sam morala pobjeći. Pisala sam ja drugdje, ali neke druge stvari, lijepe stvari, jer to mi je trebalo.
I sve ono što me užasno boli i smeta, a čime sam okružena svaki dan, nije nestalo, tu je i dalje. I vidim to sve, itekako vidim, ali bolno svjesna istine, jednostavno ignoriram. Da bih preživjela. I pitam se, jel to sudbina ljudi kojima je stalo, koji žele nešto promijeniti? Ili ćeš izgoriti u plamenu, ili ćeš se pretvoriti u ovcu kakve si uvijek ismijavao? Izmislit ćeš taj neki happy face, dovoljno često si ponavljati da je sve super i sve je za pet, sve dok ne počneš vjerovati u to.
Upadam li u apatiju, kao što Neverin kaže? Možda. Bojim li se? Ne. Ne znam koliko ću dugo sve oko sebe promatrati kao statist, ali sigurno će potrajati neko vrijeme. Nije da nemam dovoljno energije, naravno da imam, pa malena sam biljka još, ali jednostavno nemam dovoljno debeo štit oko sebe da bih mogla dalje onako kako sam funkcionirala do nedavno. Udarci postaju sve bolniji, to je činjenica.
I zato, jednog dana, sigurno ću opet biti dovoljno jaka i imati dovoljno volje da se pomaknem sa ove točke. Sada jednostavno nije vrijeme.
I sve je super, i sve je za pet.
Post je objavljen 27.08.2010. u 15:54 sati.