Izgubljena

Dakle da, konačno sam završila završni seminar o kojem je Medo toliko tipkao zadnjih dana. Prelijevanje iz šupljeg u prazno ako mene pitate, no nema veze. Još sam dva ispita udaljena od bakalarske diplome, položit ću ih idući tjedan. I šta onda? Pa ništa, diplomski naravno. Koliko god volim to što studiram, nekako sam se umorila. Praktički odkad znam za sebe stalno nešto učim, stalno moram nešto, stalno su nekakvi rokovi na tapeti, pa testovi, pa ispiti, pa ovo, pa ono. I nikada kraja svemu tome. Svi kažu da je ovo najlijepše razdoblje, studiranje jelte. I jest s jedne strane, ali s druge nekako si stalno u grču i samo čekaš da to završi. I te nevjerojatno ukusne bolonjeze što su nam servirali nikako nisu pomogle, nego su zaista samo odmogle. Ali čemu trošiti riječi na to, to je sada već voda ispod savskog mosta.

Zapravo, jedva čekam nešto drugačije, jedva čekam da počnem raditi. Ok, ok, ne morate sada odmah krenuti sa žalopojkama kako je posao dosadan, kako ne znam što pričam, bla bla. Svjesna sam svega toga, ali jednostavno jedva čekam promjenu, jedva čekam da počnem nešto stvarati, jedva čekam da vidim neke opipljive produkte svoga rada. Znam, diploma srednje škole koju imam i diploma sa faxa koju ću dobiti su opipljivi produkti, ali nije to to.

Čitam neki dan članak da su mladi ljudi u Hrvatskoj od dvadesete do tridesete izgubljena generacija. Odvratno je čitati tako neštoi shvatiti da si dio te priče. Imam dvadeset i dvije godine, nisam još praktički ni počela živjeti, a već me se trpa u kategoriju izgubljene generacije. Strahota. Ne, nisam se pronašla u tom tekstu, jer ja sam sve samo ne izgubljena. Prema riječima tog novinara čeka me neizvjesna budućnost, kako je krenulo radit ću do sedamdesete, za sitne pare i ne znam šta je još sve tamo nabrajao.

Ono što ja ne razumijem jest kako me mogu osuditi na propast prije nego što sam uopće počela biti dio radne snage, prije nego što sam uspjela pokazati što znam i mogu i koliko sam sposobna.

Sva sreća pa me ne zabrinjavaju baljezganja nekog tamo novinara. Da, teško je, treba se probiti, treba pronaći svoje mjesto pod Suncem, ali sigurna sam da je moguće i da budem, ima Sunca dovoljno za sve .