Rođena sam i odrasla u Zagrebu, a kako stvari trenutno stoje, još neko vrijeme ću zasigurno živjeti ovdje (ne razmišljam o predalekoj budućnosti). Dok si malen, ne razmišljaš previše o velikim stvarima, jer i tvoj svijet je malen i želje su ti drugačije. Onda odjednom postaneš velik. Gotovo da se dogodi preko noći. Počneš čitati novine, počneš gledati Dnevnik (a kada si bio malen, činio ti se neopisivo dug, nikada da završi da pogledaš onaj dugo očekivani crtić poslije), ukratko, počneš doživljavati svijet oko sebe. Globalno je zanimljivo znati s kime sada Amerika ratuje ili tko je opet zakuhao nešto u nekom kutku svijeta, međutim lokalna politika je ono što te okružuje, ono što te se tiče i blisko ti je, te ono što ima direktne posljedice na tvoj život.
I onda po prvi puta čuješ za raznorazna prezimena, Bandiće, Mamiće & co. Nakon nekog vremena postanu konstanta, shvatiš kakvi su to zapravo ljudi i navikneš se, barem se većina navikne, jer tolerira to sve. Iskreno, ja se nikada nisam navikla, svaki puta se iznova smrznem kada vidim kako to funkcionira, svaki puta se čudim i komentiram sa svojim ukućanima i prijateljima, a većini nije jasno zašto se uzrujavam, jer i tako se ništa ne može (i neće) promijeniti. Barem ne tako skoro.
Da se razumijemo, ne pratim nogomet, barem ne revno. Bilo mi je fora gledati Dinamo protiv Villarreala, jer su dobro igrali. Pratim otprilike što se događa, s vremena na vrijeme pročitam sportsku rubriku u novinama i gledam kada je kakva utakmica na Makimiru, jer blizu živim pa obično bude prometni kolaps ako je nešto veliko i važno. Ne pratim prvenstva u nogometu, ponekad slučajno pogledam neku utakmicu, a ove godine sam pratila Njemačku reprezentaciju jer mi se sviđalo kako igraju, a za sve ostalo - tko voli nek izvoli.
I onda je tu Mamić, bog i batina rvackog nogometa. Ja ne znam kako je on došao na mjesto na kojem se nalazi, ali očito odkad se ugnijezdio, nema izlaska. Meni nije jasno kako netko tko vodi prvoligaški klub jedne države može izjaviti nešto ovako:
„Umjesto da se naguramo u red i poklonimo iznimnom sportašu i čovjeku, kome je hrvatska država dala državljanstvo, izbornik i njegovi suradnici su predvodnici rasizma. Da, Biliću, dobro si me čuo - neka te bude stid, rasistu jedan! Zar baš želiš reprezentaciju još jednom upropastiti, tko ti je to dopustio?"
preuzeto sa Index.hr
Ma zapravo, još mi je i jasno da je on to izjavio, jer ipak je on jedan jedini i neponovljivi, nego mi nije jasno kako se to tako lijepo i nonšalantno ignorira od odgovarajućih institucija. Dapače izvjesni Katalenić iz HNSa (ne znam tko je taj jer ne pratim nogomet baš toliko, ali očito netko važan) je izjavio:
„Ovu izjavu ne treba isticati jer je bila izrečena u euforiji. Znate svi kakav je Zdravko.“
Da, nažalost, znamo svi kakav je Zdravko, ali trebamo li mi to tolerirati, trebamo li mi to slušati? Ne znam jeste li primjetili, ali svaki put kada Mamić drži konferenciju za novinare, nebitnog povoda, uvijek kada ga se pita o novcima, porezu i svemu ostalome što se zaradi od transfera, on krene sa pičkaranjima, krene o Srbima i četnicima, pa se prebaci na ustaše, pa jebe majku svim izdajicama, pa se dere kako je napad na njega napad na Dinamo, kako je Dinamo svetinja i kako se svetinja ne dira... Blabla. I uvijek izbjegne odgovor na direktno pitanje, ali uvijek. I svi mu se smiju i svi se zabavljaju, a njegove diverzije već lagano postaju dosadne. Jer on je sve samo ne luđak.
I Dinamo se pretvorio u dobar biznis, nije više klub koji svi vole, jer na kraju jednadžbe dobivamo da je Mamić = Dinamo. Čak više niti BBB, o kojima možete pričati što hoćete i ne morate ih voljeti, nemaju razumijevanja. Oni su dolazili i na utakmice koje nitko nije gledao, podržavali su Dinamo dok je bio na dnu, dok ga nitko nije volio, oni eto jesu. Ali teško se borit protiv onih šta su pali s kruške, kao što je Mamić pao.
I on sada visoko leti. Jer on je Dinamo i Dinamo je on. On je svetinja, tako kaže jednadžba. Zanima me samo hoće li nisko pasti, kao i mnogi poput njega? Nadam se da ću to dočekati, jer dosta mi je čuđenja, dosta mi je da uvijek ispadnem pile koji prvi puta gleda glistu. Baš mi je dosta.
Nadam se, ne zbog sebe, nego zbog svih onih koji vole nogomet i koji ga prate, da će plava boja dobiti svoje dostojanstvo. Jer to zaslužuje, a svetinje neka odu tamo odakle su i došle i nek negdje drugdje hvataju neke druge bogove za jajca, jer mi smo se nagledali dovoljno eskapada i razderanih majici.
Post je objavljen 23.09.2010. u 21:00 sati.