Nije tajna da mi je mlađe dijete završilo osnovno obrazovanje u školi SUVAG. Koliko god se trudila ljudima objasniti što je to, tko tamo i kako radi, koliko je ljubavi u tim ljudima, uglavnom ženama, divnim i strpljivim, kako se ne treba libiti odlaska tamo, roditelji nekak - cvikaju, srame se, ne kužim. Voliš si dete pa kakvo da je. Rijetki uopće i priznaju da su išli s decom tam na neko testiranje. Iz SUVAG-a se regrutiraju i budući studenti, u velikoj manjini, ali ima ih. Uglavnom se moji dobronamjerni savjeti dojme najprije zagrepčancih, pa tek onda onih koji su za SUVAG uopće čuli; usmenom predajom - da tak velim, nisam uspjela ništa, ili bar ne znam za neki uspjeh. A tamo smo - dok smo čekale klince - mame (i rijetki očevi) jedna drugu savjetovale, tješile, učile i podržavale, a rodilo se i jedno prijateljstvo do kojeg mi je istinski stalo. I na koje sam ponosna.

Ovo kaj slijedi je pisani uradak mog sina u 7. razredu. Djeteta za koje nakon takvog, je li, poroda, nisam znala hoće li ikada progovoriti i prohodati. Kaj sam prošla to samo zvezde znaju, a ovo je njegovo viđenje, školski rad, uradak, kakogod, na koji nisam imala upliv, a kojeg mi je njegov razrednik fotokopirao i ponosan poklonio.
Samo da pojasnim: S obzirom na njegov predškolski status svi su osim jedne mlade logopedice, savjetovali da ga upišem u redovnu školu, što je neslavno završilo, a gdje sam ustala pred 30 roditelja i mimo svog običaja - izurlala se i zaprijetila tako da mi je glas pucao. Naime, drugačije nisam od razrednice na rom roditeljskom mogla doći do riječi. Tako je završilo da je suspendirana. Ne zbog mene nego sam valjda imala najjači glas od sviju koji su to isto htjeli reći, uostalom glasovali smo ponaosob, potpisima.
Kako je i to vidio junior, evo:
-------------------------------

Da me mama nije upisala u SUVAG ja bih skroz propao. Stvarno! Bio sam u jednoj redovnoj školi i ne daj Bože! Tamo su tako grubi prema djeci i uopće nemaju osjećaja. Jedna se profesorica stalno derala na mene. Ni danas još ne znam zašto. Zato sam u kuhinji tamo dok sam jeo, prolio juhu po sebi od nervoze i stresa, a možda me i samo nespretnost spopala. Događa se i to meni, ali ne stalno.
I djeca su bila divlja, nepristojna, i jako, jako zločesta. Tamo bi spadali naši đaci Ozeke i Hunić. To bi bila škola baš za njih! Bilo nas je jako puno u tom razredu, a zamislite ja sam se jedva s njima družio, a njih toliko. Od stresa i nervoze nisam smio ni govoriti, a trebao sam razvijati govor. Ukratko, ta škola mi je bila noćna mora. Ali to još nije to! Išao sam ja i u još jednu školu, popodne na cjelodnevni i na pisanje zadaće. Bilo je nešto bolje, ali sve skupa imam samo negativne uspomene. I da se želim sjetiti nečeg lijepog, nema toga.
Zato preporučam djeci koja imaju probleme bilo kakve, nek' idu u SUVAG i ne gube vrijeme i živce po drugim školama. Mojoj mami je jako žao što me nije odmah upisala ovdje. Sačuvala bi živce. Ovdje sam se oporavio i razvio u dobrog učenika.

Isad vi meni recite! Tamo niš' ne valjam, a ovdje sam dobar!? Zašto?

Zato što se u SUVAG-u zna postupati s djecom i svako dijete tu uspijeva. I zadaće nisu tako teške i velike kao u drugim školama, što je i roditeljima vrlo važno. Zato ja SUVAG zovem “škola sreće”. Tu se zbilja osjećam super!
Ovdje sam sada poznati recitator. To znači da na priredbama lijepo govorim stihove. Da sam ostao u onoj školi, ništa od mog govora ne bi bilo. Možda bih potpuno zašutio.

Volio bih da ovo moje pismo pročitaju mnogi roditelji koji imaju problema s djecom i velikim zadaćama, jer bi im moje pismo moglo pomoći i skratiti muke.

H.F., 7.b

http://www.suvag.hr/hrv/page.php?cID=novosti&eID=pjesma