Šteta, a imali smo ih – moglo se čuti na tribinama zagrebačkog bazena Utrina nakon prve utakmice četvrtfinala Eurokupa između domaćeg Medveščaka i španjolskog Sabadella. Medvjedi su sa Španjolcima odigrali 13:13, iako su na poluvremenu vodili sa 8:5. Hrvatski vaterpolo tako nije dočekao povijesni dan u kojem bi četiri kluba trijumfirala u Europi (u Euroligi Mladost je tukla Spandau, Jug Vojvodinu, a Primorje Olympiacos). Sjajnu utakmicu vidjelo je 200-tinjak gledatelja sinoć u Novom Zagrebu. Ipak, krenimo redom.


Veteran Perez predvodi Španjolce


Medvjedi su nakon prolaska u četvrtfinale tražili nekog slabijeg protivnika, kao Crvenu zvezdu ili mađarski Szolnok. Ždrijeb im je donio španjolski Sabadell, iskusnu momčad prepunu prekaljenih internacionalaca. Da ne bi sve ostalo na riječima spomenut ću samo neke od igrača koji brane boje trenutno trećeplasirane momčadi španjolskog prvenstva. Prva zvijezda i kapetan momčadi je Marko Ćuk, Srbin ponikao u vaterpolskoj školi Vojvodine, kasnije je igrao u Partizanu i talijanskoj Ortigiji. Ćuk igra na poziciji lijevog vanjskog, ima odličan pregled igre i još bolji šut. Vrijedi spomenuti i drugog najvažnijeg igrača, ljevorukog Oscara Echeniquea. On je peti strijelac lige i već debelo kuca na vrata španjolske reprezentacije. Treća zvijezda je legendarni kubanski Španjolac, Ivan Perez. Tamnoputi ljevak koji igra na poziciji centra bio je strah i trepet svih obrana u prošla dva desetljeća, a s 40 na leđima još uvijek nalazi motive igrati na najvišem nivou. U Sabadell je stigao ove sezone. Na golu je španjolski reprezentativni vratar Inaki Aguilar. Nakon što sam dao kratki uvid u momčad Sabadella, jasnije je kakva je teška zadaća bila pred Medvjedima uoči sinoćnjeg dvoboja.


Postrojavanje prije utakmice


Ćuk u reprezentativnom izdanju


Medvjedi su znali s kim imaju posla, ali su u utakmicu ušli hrabro i to im se u startu isplatilo. Nakon nepune dvije minute poveli su golom Matea Ćuka. Centar domaćih sjajno se oslobodio na centarskoj poziciji i zabio šraubu slabijom, lijevom rukom. S druge strane uzvratio je gostujući Ćuk golom s lijevog vanjskog. Medveščak u igru uvodi drugog centra, Geratovića, koji u prvom kontaktu s loptom zarađuje peterac. Najstrožu kaznu sigurno je realizirao najbolji strijelac sezone u redovima Medvjeda, Marko Martinić. Novo izjednačenje gostima je donio Carillo s igračem više. Do kraja prve četvrtine gledali smo dominaciju domaćih centara i jalove pokušaje gostiju. Još dva gola zabio je Ćuk, a jedan zgoditak bio je djelo domaćeg kapetana, Domagoja Čulea.
U drugoj četvrtini igralo se gol za gol. Medveščak i dalje odlično koristi prilike s igračem više. Tako je za 6:3 zabio najiskusniji u domaćim redovima, Trpimir Jakovac.

Gol Jakovca za 6:3

Sudački previd pokrenuo seriju gostiju


Gosti uzvraćaju serijom od dva uzastopna gola, preko Slovenca Nastrana i Španjolca Millana. Treba napomenuti da je pogodak Millana s igračem postignut iz nedozvoljene pozicije, što jasno pokazuje snimka. Millan je u trenutku primanja lopte bio unutar dva metra, što je, laički rečeno, vaterpolsko zaleđe. Njemački sudac Bock bio je na mjestu događanja i nikom nije bilo jasno zašto nije dosudio loptu za Medvjede.

Gol Millana za 6:5


Gol Millana - usporena snimka

Unatoč tome, Medvjedi furiozno zaključuju četvrtinu u režiji mladog Dubrovčanina Hrvoja Benića. Bek na posudbi iz Juga prvo je zabio žabicu ispod ruke Aguilara, da bi ga pola minute prije kraja lobao sa dobrih osam metara. Na poluvrijeme se otišlo s vodstvom Medveščaka od 8:5.




Treneri su u poluvremeni imali što reći igračima



Neizvjesna završnica donijela remi


U trećoj četvrtini već su počele prve naznake povratka Španjolaca u utakmicu. Iako je Medveščak držao tri razlike prve dvije minute, Sabadell malo-pomalo počinje stizati prednost. Golovima Echeniquea i Millana stižu na 9:8. Do tog trenutka golman Medveščaka Petar Juraj Selem imao je tek dvije obrane, a ništa bolji nije bio ni Aguilar sa tri obranjene lopte. Miniseriju gostiju prekinuo je Čule, koji je sjajno iskoristio zbunjenost obrane, ukrao jednu loptu pred golom i mirno poentirao za 10:8. Minutu nakon toga Echenigue vraća na minus jedan, a prvo izjednačenje nakon 2:2, minutu i pol prije kraja treće dionice, donosi Carrillo. Medvjedi u zadnju četvrtinu ipak odlaze s prednošću. Za to se pobrinuo Martinić sjajno realiziravši igrača više.
U posljednjem dijelu gosti potpuno preokreću utakmicu. Nakon što je Millan svojim trećim golom izjednačio, Echenique im 4 minute i 19 sekundi prije kraja donosi prvo vodstvo. Razbranio se i golman Aguilar koji je refleksno, glavom obranio šut Samodola s igračem više.

Obrana Aguilara na igraču manje

Kad je još i Ćuk minutu i pol prije kraja zabio za 13:11 činilo se da je sve gotovo. Međutim, prvo Martinić zabija za 12:13, da bi konačan rezultat postavio Samodol, golom s igračem više 20 sekundi prije kraja.

Gol Samodola za 13:13

Gosti u zadnjem napadu nisu uspjeli praktički ni zapucati, te je Medveščak ostao neporažen u prvom susretu. Kao što sam već spomenuo na početku ostaje žal za propuštenim vodstvom, ali Medvjedi su mlada momčad i ovo im je prvi europski nastup nakon sedam godina. Većini mladića su ovo prve europske utakmice. Tako je najbolji pojedinac današnje utakmice, Mateo Ćuk među najstarijima, a još nije napunio 22 godine. Golman Selem i centar Geratović imaju 19, a jedini u kategoriji +25 je Jakovac. Ipak, Medvjedi se ne predaju u uzvratu, a Ćuk najavljuje borbu do zadnje sekunde. Treba napomenuti da je utakmicu pratio i izbornik hrvatske reprezentacije Ratko Rudić, kao i dopredsjednik saveza Perica Bukić. Zasigurno mu je za oko zapela partija Ćuka i Martinića koji zapravo cijelu sezonu igraju sjajno.


Ratko Rudić i Perica Bukić u društvu predsjednika Medveščaka Petra Selema


Golobradi mladići u europskoj avanturi


Još na kraju da spomenemo i surovu realnost kluba sa Šalate. Klub koji igra četvrtfinale natjecanja koje je ekvivalentno nogometnoj Europskoj ligi ili košarkaškom Eurokupu jedva krpa kraj s krajem. Tek uz pomoć kredita uspjeli su isfinancirati put na gostovanje u prethodnom kolu protiv Dinama iz Moskve. Kako je potvrdio jedan od igrača, tek su neki dan dobili plaće za srpanj. Podsjetimo još samo na činjenicu da je Hrvatska aktualni prvak Europe u vaterpolu, te treća na svijetu. Također, vaterpolo je jedini momčadski sport, uz rukomet, u kojem Hrvatska ima medalje na sva tri najveća natjecanja: Olimpijskim igrama, svjetskom prvenstvu i europskom prvenstvu. Primjer sličan Medveščaku ne trebamo daleko tražiti. Šesterostruki prvak Europe, zagrebačka Mladost, ove sezone morala je reaktivirati 45-godišnjeg Pericu Bukića, jer nije imala dovoljno novaca da složi respektabilan roster. Primjera je unedogled, ali činjenica je da hrvatski sportski kolektivi ne raspolažu ne s dovoljno, nego s minimalno novaca za osnovne potrebe. Međutim, sportaši i dalje treniraju i postižu vanserijske rezultate.
Sve u svemu, Medvjedi u uzvratu zasigurno nisu bez šansi, dapače, ako čvrstom obranom uspiju utakmicu dovesti u egal do zadnje četvrtine, sve je moguće.

Izjava Matea Ćuka

Centri Medveščaka pokazali su se nadmoćnima u odnosu na bekove Sabadella, još da golman Selem bude na visini zadatka, Medvjedi imaju šanse ostvariti povijesni rezultat i ući među četiri momčadi LEN-ovog Eurokupa. Uzvrat je na rasporedu 14. prosinca.

Škrinjica je jedino važna, sve drugo je sporedno. Možda bi tako Vojin Perić opisao ulogu Harpagona koju igra na daskama koje njemu nisu one koje život znače, već one koje su prema njemu – sam život. Neprikosnoveni vođa ansambla kazališta slijepih i slabovidnih Novi život objasnio nam je da su oni tu za nas, ali i zbog sebe. Zašto sam krenuo od kraja, pitate se možda? Hladna zagrebačka noć u studenom bila je sve osim obične subote. Baš te daske vladale su gradom, te povukle ljude iz fotelja i toplih domova u kazališta, odvojila ih od tv-proroka i izbornih reklama. Tako je bar te večere naš čovjek bio Harpagon, a ne Mile, glasovali smo za ljubav Mariane i Cleanta, a ne za gospodarski napredak ‘Rvacke, imali smo plan za dokučiti dubinu Molierove fabule, a ne plan kako ubiti dvoje ljudi na cesti i kandidirati se u Sabor. Međutim, osim Škrca i čarobne noći, ima tu i još nešto.


Glumci prije predstave


Scena čeka umjetnike


Neki drugi Škrci


Razlog zašto sam odabrao baš kazalište slijepih kao predstavu koju ću ove godine pohoditi bio je višestruke naravi. Vidjeti na djelu te majstore s hendikepom kako svojim talentom tjeraju publiku da zaborave na njihove fizičke nedostatke oduvijek me privlačila. Međutim, simbolika slijepaca pored zdravih očiju, koji koračaju prema nepoznatoj i stranoj budućnosti, pogotovo u ovo izborno vrijeme, jednostavno je bila neizbježna. Koliko god me moja djevojka uvjeravala kako je ovo samo predstava, da je lijepo doći i podržati te ljude u njihovu snu, znao sam da tu ima još nešto. Možda čak ni oni sami nisu bili svjesni koliko simbolike je bilo u toj subotnjoj večeri. Igrati Molierova Škrca u kazalištu koje je ime dobilo po velikom satiričaru svoga vremena i prostora, Marinu Držiću dovoljno je samo po sebi. Pogotovo ako se podsjetimo da je Vidra napisao i svoju verziju Škrca – Skup. To što slijepe osobe igraju uloge u društvenoj satiri jednostavno je perfektno, svakako dodavši tome da socijalnu sljepoću Molierovih protagonista i antagonista oni pretvaraju u stvaran fizički hendikep. Perićev Harpagon u izvorniku je zasljepljen ljubavlju prema novcu i posjedovanju. Kaže nama kolegica Marjanović, stavite sve u društveni kontekst, kao da me želi vući za jezik, pa moram spomenuti remetinečke Harpagone. Ekipa “Nikad dost’” ni po čemu se ne razlikuje od Perićeva lika, te me zapravo njegova interpretacija najviše zapanjila. Energija koju prenosi na svoje kolege najviše se vidjela u Igoru Kučeviću, koji je također sjajno odigrao ulogu Jacquesa. Kostimi su vjerno prikazali francusku dekadenciju, a scenografija u potpunosti razgolitila likove. Unatoč napola punoj dvorani, aplauz je trajao oko tri minute jer je publika bila dirnuta energijom i pozitivnom vibrom koju su glumci prenijeli. Humoristični dijalozi, Harpagonova opsjednutost koja je mlađu publiku podsjećala na Smeagola iz Gospodara prstenova, te sirova pariška dekadencija najbolje su stvari koje se mogu u zaključku prezentirati.


Malo o brojkama


Kad sam već spominjao tu posebnu noć, red je da se nekoliko redaka i napiše o Noći kazališta koja se treću godinu zaredom održava u Lijepoj Našoj. Projekt je pokrenut u Dječjem kazalištu Dubrava kao hrvatska Noć kazališta, a već je druge godine proširen i na susjedne zemlje. Ove godine program se odvija u sedam zemalja: Hrvatskoj, Austriji, BiH, Crnoj Gori, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji. Kod nas ga je podržalo i program se odvijao u 27 gradova, u 70 kazališta, u kojima je na programu bilo 119 predstava i 40 popratnih programa. Što se tiče Zagreba, kad pogledamo program moja hipoteza o simbolici Škrca još više dobiva na težini. Tako su Histrioni odigrali Hrvatsku Antigonu, a u ZKM-u je bio Čovjek koji je spasio Europu. Također, Teatar ITD je na program stavio Lijepu našu. Ako u cijelu ovu priču još dodamo premijeru Hamleta u HNK-u, priča je potpuna, ili možda trula kao Danska? Sve u svemu, Noć dasaka, kako ću je od milja zvati, polučila je solidne rezultate, jer 40 tisuća gledatelja u jednom danu, odnosno noći, nije malo.


Tko je tu slijep?


Da se mi vratimo na našeg Škrca i Novi Život, vrijedi spomenuti kako je taj ansambl osnovan još 1948. godine. Kako piše Vojo Perić, ne daju nam da se registriramo kao kazalište slijepih i slabovidnih, ali vi sami procijenite tko smo i što smo. Možda ih ovih dana mogu procijeniti jedino kao potencijalne birače, ali ja ih sa zadovoljstvom nazivam glumcima. Možda još samo da spomenem simboliku, izlazeći van nakon predstave prvo na što sam bio nagazio je upravo označena staza za slijepe i slabovidne. Gazeći njome prema svojoj jurilici, spazim na podu hrpu predizbornih letaka. Draga se stišće uz mene od hladnoće, a ja uz satiričan osmijeh sebi u bradu prozborim: baš ste sretnici, vi slijepi ljudi, ne morate gledati te fotošopirane, iskežene, podbuhle, potrošene i korumpirane kretene koji nas vode u bolju budućnost. A mi kao slijepi pored zdravih očiju idemo za njima. Lijepa naša Hrvatska…


Staza slijepih vodi do mjesta gdje se šire vidici

Subota, peti dan 34. po redu Interlibera – međunarodnog sajma knjiga i učila. U petom i šestom paviljonu Zagrebačkog velesajma, a i na svakom metru slobodnog prostora između petice i šestice natiskalo se svijeta kao da se nešto dijeli. Izdavači znani, neznani, ljudi svih generacija, svi očito željni čitanja i učenja, jer kako bi si jedan dežurni dušebrižnik mogao protumačiti takvu nevjerojatnu pomamu. Dobro, zlobnici bi rekli, besplatan je ulaz, a raja će otići na bilo što ako je besplatno (ne mogu se suzdržati da ne spomenem ljetošnje utakmice kluba iz Maksimirske 128). Međutim, činjenica je da su prodavači očito trljali ruke, jer rijeka ljudi koja je kružila, ali i kupovala pokazuje da se za dobru ili željenu knjigu vrijedi rasparati koju staru, već sto puta šivanu, čarapu ili, u slučaju nas studenata, pardon, bakalara novinarstva, preskočiti par izlazaka ili umnih razglabanja u lokalnoj birtiji. Šetajući nepreglednim morem štandova, ne ostajem pretjerano impresioniran cijenama naslova. Da se razumijemo, naravno da stoji konstatacija kako možete doći sa 100 kuna i kupiti 20 knjiga, ali sve ovisi o ukusu. Ako ćemo raspravljati o toj bagatela varijanti, ispada da stanovnicima Zagreba i Hrvatske treba pomoć oko njihova samopouzdanja i da postoji neopisiva pomama za životnim guruima. Također smo svi očito zaluđeni vrtlari i kuhari, jer je naprosto nevjerojatna količina veoma sličnih neznamkakvihsvene priručnika. Ukratko, za cijenu jednog Mažuranića mogli ste postati vrhunski marketinški stručnjak, menadžer, vrtlar, goli kuhar, vicmaher i kiropraktičar. Međutim, ako se prebacimo na analizu nekih drugih cjelina i njihovog cjenovnog raspona usudio bih se zaključiti sljedeće. Izdavači ili moraju plaćati ogromni reket tiskarama, ili je došlo do ogromne nestašice celuloze, ili mi nismo svjesni koji veleumovi svjetske književnosti kroče ovim planetom u isto vrijeme kao i mi, ili, meni možda najvjerojatnije, vlasnici knjižara i ostalih pogona izdavačke djelatnosti nisu svjesni platežne moći hrvatskog građanina. Možda ne želeći diskreditirati autora namjerno drže cijene visokima, ili je u pitanju još neki xy razlog. Kad bi se bacio u neko dublje istraživanje vjerojatno bi došao do nekog pametnijeg zaključka, ali ja sam se u subotnje prijepodne na Interliber zaputio prvenstveno kao čitateljski sladokusac.
Naravno, novinarsko oko zapaža i neke atipične stvari, kao na primjer, štand mobilnog operatera u srcu paviljona ili, nešto još intrigantnije, izložbeni prostor, odnosno, još primjetnije, čitavi šator UNICEF-a.


UNICEF-ov šator


Koliko košta jedan razred?


Što na sajmu knjiga radi UN-ova organizacija za djecu, možda prodaje svoje brošure ili slikovnice. Nakon što sam par puta sramežljivo obišao štand shvatio sam da nije o tome riječ. Preko pulta čujem melodiozan glasić: dobar dan, izvolite? Predstavim se, te odmah u glavu, markantno, ali ipak dovoljno elegantno, da ne bi ostavio dojam lešinara iz gradske rubrike, upitam zgodnu volonterku Antoniju (tako joj barem piše na pločici), koji je razlog UNICEF-ova dolaska na ovaj sajam. Ona mi pokaže da je slijedim, a ja pratim njen rep s plavom mašnom koji me uvodi u famozni šator. Probijajući se kroz more znatiželjnih mališana, Antonija mi pokazuje razloge zbog kojih su oni, “Unicefovci” ovdje. Pošto je ovo sajam knjiga i učila, kome su ona potrebnija nego djeci? Ima logike, mislim si ja. Ona mi zatim egzaktno prezentira za što idu novci koje UNICEF skuplja. Uz brošuru u kojoj saznajem točne cifre potrebne za određeni dio opreme, vodi me iz jednog kuta šatora u drugi.
Tako se na početku susrećem sa školom u kutiji, čije financiranje košta otprilike ovoliko:
95 kn stoje knjige i bilježnice za dva učenika za jednu školsku godinu
190 kn stoje klupa i stolice za dva učenika
325 kn omogućuje dodatnu edukaciju učitelja
500 kn stoji sportska oprema za jednu školu
625 kn stoji "škola u kutiji" - kovčeg pun stvari koje se mogu naći u učionici (bilježnice, olovke, gumice, škare, ploča), a koji se upotrebljava u izvanrednim situacijama. Svaki kovčeg ima dovoljno pribora za jednog učitelja i 80 djece.
10.700 kn Obnova i opremanje jedne učionice klupama i stolicama, pločom i učiteljskim stolom
25.000 kn uspostava i opremanje centra za obrazovanje djece koja su napustila redovno školovanje
Izvor: UNICEF Hrvatska


Škola u kutiji

U drugom kutu nalazio se vrtić u kutiji, točnije kovčegu, kompaktan set didaktičkih igračaka i ostalih pomagala u igri i edukaciji najmlađih. I škola i vrtić prikazuju vrlo funkcionalan način rješavanja problema obrazovanja u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Možda i važnije od toga, UNICEF se bavi i skrbi za zdravlje mališana.


Vrtić u kutiji

Tako je u trećem kutu šatora prezentiran prenosivi pribor za prvu pomoć. Uz njega su se nalazili i karnistri pitke vode u obliku ruksaka, koji u sušnim dijelovima Afrike predstavljaju neophodnu pomoć svim ljudima u svim životnim situacijama. Također iz njihove brošure saznajem sljedeće egzaktne brojke, odnosno iznose koji su potrebni u pomoći najugroženijih:
58 kn osigurati će 20 paketića visokoenergetskih obroka za pothranjenu djecu
97 kn osigurava 6 kompleta zavoja, gaza i flastera potrebnih za pružanje prve pomoći
255 kn omogućit će neophodne zalihe vode za 5 obitelji
750 kn Dovoljno je za cijepljenje 3.750 djece od meningitisa
1.100 kn omogućuje najnužniju zdravstvenu opremu - lijekove, medicinski pribor i materijale neophodne za pružanje pomoći za 1.000 osoba

Izvor: UNICEF Hrvatska


Komplet prve pomoći


Ruksaci/Karnistri s vodom

Nakon što mi je Antonija ponudila odgovore na sva moja pitanja ne preostaje mi ništa drugo nego otići na UNICEF-ov štand i kupiti bar neku sitnicu.

Kupite Šiljka i vratite se u prošlost

Svoj obilazak završavam centralnim događajem zbog kojeg sam se i odlučio za subotu kao dan kojeg ću zabilježiti u blogu. U petom paviljonu, odmah lijevo od ulaza, na štandu VBZ-a, svi zainteresirani imali su šansu porazgovarati i rukovati se sa živućom legendom hrvatskog radijskog etera, Vojom Šiljkom. Legendarni Vojo potpisivao je svoju najnoviju knjigu “Ulicama kružim ne bih li se sreo”, nazvanu po njegovoj istoimenoj emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Čudno je bilo gledati kako kraj štanda VBZ-a prolaze mladi i stari, zaustavljaju se, te trkajući jedan drugog govore: “pa to je onaj striček koji priča viceve”. Gospon Šiljak je Zagrebu dao nešto puno više od toga, pa tako i njegova nedavno ukinuta već spomenuta emisija. Nenaviknut na penzionerski život, ovaj stari fakin traži kontakt, traži publiku i sugovornika, jer kako je sam rekao: “mogli su me maknuti s radija, ali ne i radio iz mene”. Naravno, ne propustivši priliku da mu pružim ruku, morao sam ga pitati kako vidi sudbinu radija u 21. stoljeću:
Vojo Šiljak o radiju


Vojo Šiljak i obožavatelji

Druženjem s Vojom završio sam i ja svoj interliberski krug. Jesam li se sreo, ma naravno da jesam, nakupovao sam stripova da mi je već mama počela gunđati: “još jednu policu ćemo ti morati kupiti…” Znao sam da smo mi Hrvati pametan narod, al’ da tak volimo knjige, to bogme nisam pojma imao. Sve u svemu, Interliber je dok ovo pišem već gotov, knjige opet idu na svoje prašnjave police, one manje sretne i u skladišta. Možda dogodine završe u rukama nekog radoznalog klinca poput mene, a možda i u rukama sveznajućg kuhara/vrtlara/menadžera/pablik rilejšn advajzora…

Dan nakon što je u plavom salonu maksimirske “ljepotice” održan još jedan u nizu igrokaza u režiji Dinamove uprave, u Draškovićevoj 23, u sjedištu najvjernijih Dinamovih navijača dobili smo repliku. Dinamovi navijači, okupljeni oko Udruge navijača Dinama i Kluba navijača Bad Blue Boys, uz potporu Građanske inicijative Zajedno za Dinamo, održali su konferenciju za medije i odlučili iznijeti samo dio “prljavog veša” maksimirskog rukovodstvo, koje mediji, ali i uprava sama, prema njihovu mišljenju, uporno prešućuje.


Huligani na stajanju ili u loži?


Na početku je Danijel Hrnjak, predsjednik Udruge, podsjetio na razloge zašto veseli maksimirski trio, Mamić-Mamić-Vrbanović, ne bi ni pod koju cijenu smio obnašati dužnosti u bilo kojem sportskom kolektivu. Dok bi Vrbanović sa funkcije direktora morao odstupiti zbog kaznene prijave, prema kojoj može biti osuđen na zatvorsku kaznu trajanja dulje od tri godine, Mamić bros. osim po tom članku zakona ne bi smjeli biti u Dinamu i zbog svoje krvne veze sa Zdravkovim sinom Marijem, koji je vlasnik agencije za trgovanje igračima. Hrnjak se osvrnuo i na drugog govornika s maksimirske presice, direktora stadiona Miljenka Sakomana, koji je javno prijetio da će palicama uvesti red na maksimirske tribune. Dodao je da su svi navijači ostali neugodno iznenađeni njegovim istupom, jer je on donedavno bio jedina spona između navijača i kluba. Hrnjaku nije bio jasna Sakomanova izjava da ga je policija nekoliko puta kontaktirala u situacijama kad bi na maksimirskom sjeveru počelo pogrdno skandiranje ili bakljada. Predsjednik Udruge se zbog toga upitao je li onda director stadiona taj koji odlučuje o postupcima policije? Na kraju je spomenuo na moguću vezu između nabave travnjaka za maksimirski stadion i tvrtke koja se bavi baš tim poslom, Maxmar d.o.o., koja je slučajno u vlasništvu Sakomanova oca.


Dinamo se zgadio Zagrepčanima, ili im ga je netko zgadio?


Nakon kratkog osvrta i pogleda u dosjee maksimirskih čelnika navijački lider osvrnuo se i na spin rukovodstva kluba kako su Dinamovi najvjerniji navijači razlog praznih tribina maksimirskog stadiona. Tako je podsjetio na egzaktne podatke sa stranica Prve HNL, u kojima stoji kako je Dinamo u razdoblju od 13 mjeseci koliko je trajao bojkot grupe BBB, imao prosjek gledatelja od mizernih 1750 ljudi. Nakon njihova povratka, od utakmice s Varaždinom u rujnu ove godine, prosjek se povećao za otprilike 120%, na 4 tisuće. Iako je priznao da je Maksimir prazan s njima i bez njih, Hrnjak je dodao kako je apsurdno govoriti o navijačkoj skupini Bad Blue Boys kao uzroku praznog stadiona. Da bi ilustrirao zašto je tome tako, ponudio je još nekoliko brojki. Klub se sam hvalio, ili žalio, kako je na “povijesnu” utakmicu s grčkim PAOK-om, u prosincu prošle godine (bilo je to razdoblje bojkota BBB-a), u marketing i pozivanje ljudi na stadion utukao oko milijun kuna. Najveći dio otišao je na besplatne kape i šalove koje su podijelili gledateljima. Epilog: na stadionu 15 tisuća ljudi koji su svjedočili još jednom Dinamovom europskom neuspjehu. Hrnjak je podsjetio i na ovoljetno prodavanje ugleda kluba i ulaznice po kunu za utakmice s Neftčijem i Helinskijem. Ja bi dodao još i utakmicu s Ajaxom, gdje klub nije uspio napuniti stadion unatoč tome što je Dinamo nakon 12 godina uspio ući među velikane europskog nogometa, u Ligu prvaka. Kad se već spominju izgredi i “opasne horde huligana” zbog kojih je ljude strah doći na utakmicu, onda su navijači podsjetili da najveći huligan od svih sjedi upravo u maksimirkoj kancelariji, a nosi titulu izvršnog predsjednika kluba. Tako se uz Zdravka Mamića veže događaj iz 1994. godine kada je nakon utakmice Auxerre – Dinamo, zajedno sa Miroslavom Blaževićem, fizički napao delegata utakmice. Također su mu očito mrski i Riječani, jer je u maksimirskoj loži odalamio šefa riječke POA-e, a na utakmici prošle sezone cijelom je stadionu Kantrida pokazao “bosanski grb”. To su samo Mamićevi incidenti sa nogometnih utakmica, naravno ne svi, zaključio je s ovim dijelom Hrnjak.


Sad stvarno, pošto stolice?


Kad je završio s replikom klupskom rukovodstvu na temu sigurnosti navijača na stadionu, predsjednik Udruge izvadio je ispod stola repliku stolice sa maksimirskog stadiona, sa jasno istaknutom veleprodajnom cijenom od 3,90 eura po komadu. Želeći na taj način pokazati svima prisutnima da je jedna navijačka skupina može doći do približnog iznosa obnove stadiona, priložili su sljedeće brojke:
-stolice 156.000 eura
-plava trava 325.430 eura
-recaro sjedalice 13.640 eura
Ono što se Boysi pitaju je gdje je ostalih 8 milijuna eura koji nedostaju cifri koju je klub spominjao u medijima. Također su podsjetili na 100 milijuna kuna koje je Dinamo dobio u zadnjih 10 godina od grada Zagreba za troškove obnove stadiona. Donedavno na njemu nisu bili u funkciji ni sanitarni čvorovi. Hrnjak je još jednom podsjetio na njihova konstantna prozivanja klupske vrhuške da obznani točne troškove obnove stadiona. Iako je podsjetio na moralni apel klubu kako bi bilo vrijeme da iznosi izađu na vidjelo, dodao je kako je to i klupska zakonska obveza. Naime, Dinamo bi kao udruga građana morao omogućiti svim svojim članovima (njih oko 9 tisuća), uvid u financijsko poslovanje, a time i u “zloglasne” račune za obnovu stadiona.


Tko slavi stoljeće postojanja kluba?


Upravo na spomen prava članova u klubu Hrnjak je spomenuo Vrbanovićevu izjavu u kojoj on jasno naznačuje da među 9 tisuća članova kluba on ne bi našao nijednog pametnog sugovornika. Nije se moglo izbjeći pitanje stanja u Hajduku, u kojem su članovi dobili pravo upravljanja klubom, te Dinama u kojem su članovi tretirani kao “vlasnici članskih iskaznica” kako piše na službenoj klupskoj Facebook stranici. Hrnjak je istakao da je apsurd da u Hajduku, koji je privatiziran, članovi imaju puno veća prava, nego u Dinamu koji je udruga građana. Također je spomenuo i različito gledanje na navijački folklore i kulturu. Tako se u Splitu za bakljadu kaže da je prekrasna atmosfera i ljudi su sretni (slike Torcidine bakljade za 100. godišnjicu kluba pojavile su se in a CNN-u, op.a.), dok se u Dinamu zbog dvije, tri baklje navijače naziva rušiteljima države, zavedenim Srbima i Muslimanima. Kako najbolje funkcionira odnos između kluba i navijača, čak i ako se makne na stranu Bad Blue Boyse, Hrnjak je zaključio sljedećim primjerom: Nigdje nismo uspjeli pronaći podatak da jedan klub slavi sto godina postojanja (koje je sam proglasio, op.a.) u kazalištu, a ne sa svojim navijačima. To postoji samo u Dinamu.


Nema sukoba s igračima


Na novinarsko pitanje o odnosu s igračima, dodao je kako nema nikakvih problema s njima, da navijači razumiju kako su oni tu da rade svoj posao na terenu, te da im je više igrača potvrdilo kako im je zabranjeno pozdravljati sjevernu tribinu. Tako je spomenuo situaciju sa subotnjeg spontanog okupljanja nakon utakmice, gdje je u jednom trenutku kraj navijačkog skupa prolazio Igor Cvitanović sa svojom momčadi pionira, te ni u jednom trenutku nije verbalno niti fizički napadnut. Hrnjak smatra da je podmuklo od klupskog rukovodstva da igrače koristi kao živi štit u svom obračunu s navijačima.


Ne nazire se kraj


Očito je da se “rat” između navijača i Dinamova rukovodstva nastavlja. Još jedan u nizu hrvatskih slučajeva, u kojem osoba koja već čitav niz godina naočigled sviju krši zakon, proziva institucije da rade svoj posao. Možda najčudnije od svega je kako narod i dalje “puši” tu demagogiju o ljubavi prema klubu čovjeka koji je upravo od tog kluba napravio vlastitu firmu za trgovinu ljudima. I dok Dinamo gubi u Ligi prvaka, osvaja prvenstva i veseli se pred praznim stadionom, šačica mazohista i dalje ustraje u svojo borbi za klub kojeg im već desetljećima oduzimaju.

Prošle subote bilo je na rasporedu 7.kolo Katoličke malonogometne lige Zagrebačke nadbiskupije. Utakmica koju sam pratio bila je između moje župe, Sveti Marko Križevčanin i župe Sveti Blaž. Dvoboj dviju perspektivnih ekipa završio je podjelom bodova, kaj je zapravo bilo i najpravednije, obzirom na ono kaj su ekipe pokazale na terenu. Konačan rezultat 3:3 realan je, jer su obje momčadi igrale stihijski, međutim to je boljka mnogih ekipa u ovoj ligi (nažalost i moje).


Druženje u Kristu


Međutim, poanta ovog posta nije toliko argumentirano iznošenje taktičkih pogrešaka u malonogometnoj igri, ili kritiziranje truda i zalaganja pojedinaca na terenu (iako će biti govora i o tome), već predstavljanje jednog sjajnog sportskog natjecanja kao što je KMNL. Osnovana 1998. na inicijativu nekoliko zagrebačkih župa, čiji su vjernici bili ujedno i sportski fanovi, Katolička liga iz godine u godinu diže broj članova, te zadnjih nekoliko sezona broji tri ranga natjecanja. Iako je sportska strana lige itekako bitna, važnija je ona duhovna i socijalna. Druženja ekipa na misnim slavljima, koja se također honoriraju sa tri boda u natjecateljskom dijelu, pravi su pokazatelj zajedništva i osjećaja pripadnosti nečem što je istinski duhovno pozitivno. Subotom ujutro na legendarnom igralištu u Kušlanovoj ulici, moguće je vidjeti više od stotinu mladića kako se prije utakmice zajedno mole, zatim odigraju utakmicu, kasnije si pruže ruke i odu na piće. Jednom mjesečno se svi skupa nađu u jednoj od župa i u misnom slavlju pokazuju zajedništov u duhu kakvo se u posljednje vrijeme sve rjeđe sreće u današnjem otuđenom društvu. Kako se ovo ne bi pretvorilo u ničeovsko razglabanje o smislu života, ili u marksističku kritiku, želim samo istaći kako je glavna snaga ove lige njen kontinuitet, kao i to da se sve više pravih zagrebačkih haklera počinje natjecati u njoj. Od jednog natjecanja dobrih prijatelja, koji su manje više svi jedni druge poznali, Katolička liga svake sezone donosi neka nova lica, nove mlade ljude prepune duha i želje za sportskim nadmetanjem. Liga objedinjuje ono najčišće što postoji; sportski uspjeh, koji je sam sebi nagrada (naravno postoji i simbolična financijska potpora, kao i pehari pobjednicima), te zajedništvo u duhu koje pruža zadovoljstvo svim mladima koji se natječu.


Molitva prije utakmice

Sveti Blaž u ofenzivi

Nakon neophodnog uvoda, okrenimo se sportskoj strani posta (zlobnici bi rekli i tragikomičnoj strani J). U zadnje jesensko kolo momčad Svetog Marka Križevčanina ušla je sa dvije pobjede i šest poraza na kontu. Ekipa koja se prošle godine borila za sam vrh ljestvice, te osvojila Uskrs kup, ove godine pruža neprepoznatljive partije. Neuigranost, nedostatak kondicije, al i raznorazni pehovi bacile su Trešnjevčane na samo dno ljestvice, u borbu za ostanak sa Varaždinom i Lučkim, ups… krivi izvještaj, ajmo ispočetka. Kolo prije kraja jesenskog dijela Sveti Marko Križevčanin nalazi se na 14. mjestu od 16. ekipa, te mu je do kraja sezone svaki bod važan za ostanak u ligi. Utakmica sa agilnom ekipom Svetog Blaža došla nam je kao šaka u oko. Iako je protivnik bio dobro skautiran, te je kao najveća opasnot istaknuta osovina Smok-Petek, utakmicu smo otvorili kriminalno.
Sveti Blaž poveo je sa 2:0 nakon individualnih grešaka naše obrane, te nas bacila u rezultatski minus po tko zna koji put ove sezone.

1:0 Sveti Blaž
2:0 Sveti Blaž


Povratak otpisanih


Međutim, predvođeni okosnicom ekipe, Petrom Bošnjakom vraćamo se na 2:1, što je bio i rezultat kojim se otišlo na odmor. Bošnjakov velemajstorski prodor po lijevoj strani i asistencija Listar vrtit će se po sportskim špicama na Jabuka TV-u i sličnim postajama sigurno tjednima.

2:1 Sveti Marko Križevčanin

U poluvremenu smo skupili glave, pozvali našeg Svetog Marka u pomoć što nam se i vratilo. U školskom presingu Trbušić je oduzeo loptu na centu i onda solo prodorom i majstorskim udarcem špicom poslao golmana po ćevape.

2:2 Sveti Marko Križevčanin


Svakome po bod


Kad se činilo da je na terenu uspostavljena ravnoteža, te da će se do kraja utakmice igrati “šah”, situaciju je odlučio zakuhati najiskusniji na terenu, golman Svetog Marka Stipe Pletikosić. Krivo bačenom loptom u kontru dao je priliku Smoku da pokaže zašto je bio vođa ekipe koja je prošle godine ušla u polufinale Kutije Šibica. Video govori sve za sebe, a za one koji ne znaju Ivan Smok je asistent za pogodak u ovoj akciji.

3:2 Sveti Blaž

U očajničkoj situaciji, sa golom minusa tri minuta prije kraja, naš stožer predvođen veteranom Vukmanićem zove time out. Uvodimo golmana-igrača te krećemo u lov na pogodak. U tragičara gostiju pretvara se Smok koji pogađa stativu sa pet metara, a naš junak postaje Hrvoje Šiptar, baraba i vucibatina, ali i jedan od najodanijih članova ekipe. Dame i gospodo, uživajte u akciji za izjednačujući pogodak.

3:3 Sveti Marko Križevčanin

Eto, to je sve od mene za ovaj put, svi komentari i kritike su dobrodošli. Za kraj ću samo staviti video našeg trademark pozdrava kojim svake subote ujutro budimo stanare Kušlanove, Bužanove, Naselka i ostalih susjednih ulica.

Himalaja