Marketing
Velesajmom kružim ne bih li se sreo...
Subota, peti dan 34. po redu Interlibera – međunarodnog sajma knjiga i učila. U petom i šestom paviljonu Zagrebačkog velesajma, a i na svakom metru slobodnog prostora između petice i šestice natiskalo se svijeta kao da se nešto dijeli. Izdavači znani, neznani, ljudi svih generacija, svi očito željni čitanja i učenja, jer kako bi si jedan dežurni dušebrižnik mogao protumačiti takvu nevjerojatnu pomamu. Dobro, zlobnici bi rekli, besplatan je ulaz, a raja će otići na bilo što ako je besplatno (ne mogu se suzdržati da ne spomenem ljetošnje utakmice kluba iz Maksimirske 128). Međutim, činjenica je da su prodavači očito trljali ruke, jer rijeka ljudi koja je kružila, ali i kupovala pokazuje da se za dobru ili željenu knjigu vrijedi rasparati koju staru, već sto puta šivanu, čarapu ili, u slučaju nas studenata, pardon, bakalara novinarstva, preskočiti par izlazaka ili umnih razglabanja u lokalnoj birtiji. Šetajući nepreglednim morem štandova, ne ostajem pretjerano impresioniran cijenama naslova. Da se razumijemo, naravno da stoji konstatacija kako možete doći sa 100 kuna i kupiti 20 knjiga, ali sve ovisi o ukusu. Ako ćemo raspravljati o toj bagatela varijanti, ispada da stanovnicima Zagreba i Hrvatske treba pomoć oko njihova samopouzdanja i da postoji neopisiva pomama za životnim guruima. Također smo svi očito zaluđeni vrtlari i kuhari, jer je naprosto nevjerojatna količina veoma sličnih neznamkakvihsvene priručnika. Ukratko, za cijenu jednog Mažuranića mogli ste postati vrhunski marketinški stručnjak, menadžer, vrtlar, goli kuhar, vicmaher i kiropraktičar. Međutim, ako se prebacimo na analizu nekih drugih cjelina i njihovog cjenovnog raspona usudio bih se zaključiti sljedeće. Izdavači ili moraju plaćati ogromni reket tiskarama, ili je došlo do ogromne nestašice celuloze, ili mi nismo svjesni koji veleumovi svjetske književnosti kroče ovim planetom u isto vrijeme kao i mi, ili, meni možda najvjerojatnije, vlasnici knjižara i ostalih pogona izdavačke djelatnosti nisu svjesni platežne moći hrvatskog građanina. Možda ne želeći diskreditirati autora namjerno drže cijene visokima, ili je u pitanju još neki xy razlog. Kad bi se bacio u neko dublje istraživanje vjerojatno bi došao do nekog pametnijeg zaključka, ali ja sam se u subotnje prijepodne na Interliber zaputio prvenstveno kao čitateljski sladokusac.
Naravno, novinarsko oko zapaža i neke atipične stvari, kao na primjer, štand mobilnog operatera u srcu paviljona ili, nešto još intrigantnije, izložbeni prostor, odnosno, još primjetnije, čitavi šator UNICEF-a.
UNICEF-ov šator
Koliko košta jedan razred?
Što na sajmu knjiga radi UN-ova organizacija za djecu, možda prodaje svoje brošure ili slikovnice. Nakon što sam par puta sramežljivo obišao štand shvatio sam da nije o tome riječ. Preko pulta čujem melodiozan glasić: dobar dan, izvolite? Predstavim se, te odmah u glavu, markantno, ali ipak dovoljno elegantno, da ne bi ostavio dojam lešinara iz gradske rubrike, upitam zgodnu volonterku Antoniju (tako joj barem piše na pločici), koji je razlog UNICEF-ova dolaska na ovaj sajam. Ona mi pokaže da je slijedim, a ja pratim njen rep s plavom mašnom koji me uvodi u famozni šator. Probijajući se kroz more znatiželjnih mališana, Antonija mi pokazuje razloge zbog kojih su oni, “Unicefovci” ovdje. Pošto je ovo sajam knjiga i učila, kome su ona potrebnija nego djeci? Ima logike, mislim si ja. Ona mi zatim egzaktno prezentira za što idu novci koje UNICEF skuplja. Uz brošuru u kojoj saznajem točne cifre potrebne za određeni dio opreme, vodi me iz jednog kuta šatora u drugi.
Tako se na početku susrećem sa školom u kutiji, čije financiranje košta otprilike ovoliko:
95 kn stoje knjige i bilježnice za dva učenika za jednu školsku godinu
190 kn stoje klupa i stolice za dva učenika
325 kn omogućuje dodatnu edukaciju učitelja
500 kn stoji sportska oprema za jednu školu
625 kn stoji "škola u kutiji" - kovčeg pun stvari koje se mogu naći u učionici (bilježnice, olovke, gumice, škare, ploča), a koji se upotrebljava u izvanrednim situacijama. Svaki kovčeg ima dovoljno pribora za jednog učitelja i 80 djece.
10.700 kn Obnova i opremanje jedne učionice klupama i stolicama, pločom i učiteljskim stolom
25.000 kn uspostava i opremanje centra za obrazovanje djece koja su napustila redovno školovanje
Izvor: UNICEF Hrvatska
Škola u kutiji
U drugom kutu nalazio se vrtić u kutiji, točnije kovčegu, kompaktan set didaktičkih igračaka i ostalih pomagala u igri i edukaciji najmlađih. I škola i vrtić prikazuju vrlo funkcionalan način rješavanja problema obrazovanja u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Možda i važnije od toga, UNICEF se bavi i skrbi za zdravlje mališana.
Vrtić u kutiji
Tako je u trećem kutu šatora prezentiran prenosivi pribor za prvu pomoć. Uz njega su se nalazili i karnistri pitke vode u obliku ruksaka, koji u sušnim dijelovima Afrike predstavljaju neophodnu pomoć svim ljudima u svim životnim situacijama. Također iz njihove brošure saznajem sljedeće egzaktne brojke, odnosno iznose koji su potrebni u pomoći najugroženijih:
58 kn osigurati će 20 paketića visokoenergetskih obroka za pothranjenu djecu
97 kn osigurava 6 kompleta zavoja, gaza i flastera potrebnih za pružanje prve pomoći
255 kn omogućit će neophodne zalihe vode za 5 obitelji
750 kn Dovoljno je za cijepljenje 3.750 djece od meningitisa
1.100 kn omogućuje najnužniju zdravstvenu opremu - lijekove, medicinski pribor i materijale neophodne za pružanje pomoći za 1.000 osoba
Izvor: UNICEF Hrvatska
Komplet prve pomoći
Ruksaci/Karnistri s vodom
Nakon što mi je Antonija ponudila odgovore na sva moja pitanja ne preostaje mi ništa drugo nego otići na UNICEF-ov štand i kupiti bar neku sitnicu.
Kupite Šiljka i vratite se u prošlost
Svoj obilazak završavam centralnim događajem zbog kojeg sam se i odlučio za subotu kao dan kojeg ću zabilježiti u blogu. U petom paviljonu, odmah lijevo od ulaza, na štandu VBZ-a, svi zainteresirani imali su šansu porazgovarati i rukovati se sa živućom legendom hrvatskog radijskog etera, Vojom Šiljkom. Legendarni Vojo potpisivao je svoju najnoviju knjigu “Ulicama kružim ne bih li se sreo”, nazvanu po njegovoj istoimenoj emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Čudno je bilo gledati kako kraj štanda VBZ-a prolaze mladi i stari, zaustavljaju se, te trkajući jedan drugog govore: “pa to je onaj striček koji priča viceve”. Gospon Šiljak je Zagrebu dao nešto puno više od toga, pa tako i njegova nedavno ukinuta već spomenuta emisija. Nenaviknut na penzionerski život, ovaj stari fakin traži kontakt, traži publiku i sugovornika, jer kako je sam rekao: “mogli su me maknuti s radija, ali ne i radio iz mene”. Naravno, ne propustivši priliku da mu pružim ruku, morao sam ga pitati kako vidi sudbinu radija u 21. stoljeću:
Vojo Šiljak o radiju
Vojo Šiljak i obožavatelji
Druženjem s Vojom završio sam i ja svoj interliberski krug. Jesam li se sreo, ma naravno da jesam, nakupovao sam stripova da mi je već mama počela gunđati: “još jednu policu ćemo ti morati kupiti…” Znao sam da smo mi Hrvati pametan narod, al’ da tak volimo knjige, to bogme nisam pojma imao. Sve u svemu, Interliber je dok ovo pišem već gotov, knjige opet idu na svoje prašnjave police, one manje sretne i u skladišta. Možda dogodine završe u rukama nekog radoznalog klinca poput mene, a možda i u rukama sveznajućg kuhara/vrtlara/menadžera/pablik rilejšn advajzora…
Post je objavljen 14.11.2011. u 19:19 sati.