Škrinjica je jedino važna, sve drugo je sporedno. Možda bi tako Vojin Perić opisao ulogu Harpagona koju igra na daskama koje njemu nisu one koje život znače, već one koje su prema njemu – sam život. Neprikosnoveni vođa ansambla kazališta slijepih i slabovidnih Novi život objasnio nam je da su oni tu za nas, ali i zbog sebe. Zašto sam krenuo od kraja, pitate se možda? Hladna zagrebačka noć u studenom bila je sve osim obične subote. Baš te daske vladale su gradom, te povukle ljude iz fotelja i toplih domova u kazališta, odvojila ih od tv-proroka i izbornih reklama. Tako je bar te večere naš čovjek bio Harpagon, a ne Mile, glasovali smo za ljubav Mariane i Cleanta, a ne za gospodarski napredak ‘Rvacke, imali smo plan za dokučiti dubinu Molierove fabule, a ne plan kako ubiti dvoje ljudi na cesti i kandidirati se u Sabor. Međutim, osim Škrca i čarobne noći, ima tu i još nešto.


Glumci prije predstave


Scena čeka umjetnike


Neki drugi Škrci


Razlog zašto sam odabrao baš kazalište slijepih kao predstavu koju ću ove godine pohoditi bio je višestruke naravi. Vidjeti na djelu te majstore s hendikepom kako svojim talentom tjeraju publiku da zaborave na njihove fizičke nedostatke oduvijek me privlačila. Međutim, simbolika slijepaca pored zdravih očiju, koji koračaju prema nepoznatoj i stranoj budućnosti, pogotovo u ovo izborno vrijeme, jednostavno je bila neizbježna. Koliko god me moja djevojka uvjeravala kako je ovo samo predstava, da je lijepo doći i podržati te ljude u njihovu snu, znao sam da tu ima još nešto. Možda čak ni oni sami nisu bili svjesni koliko simbolike je bilo u toj subotnjoj večeri. Igrati Molierova Škrca u kazalištu koje je ime dobilo po velikom satiričaru svoga vremena i prostora, Marinu Držiću dovoljno je samo po sebi. Pogotovo ako se podsjetimo da je Vidra napisao i svoju verziju Škrca – Skup. To što slijepe osobe igraju uloge u društvenoj satiri jednostavno je perfektno, svakako dodavši tome da socijalnu sljepoću Molierovih protagonista i antagonista oni pretvaraju u stvaran fizički hendikep. Perićev Harpagon u izvorniku je zasljepljen ljubavlju prema novcu i posjedovanju. Kaže nama kolegica Marjanović, stavite sve u društveni kontekst, kao da me želi vući za jezik, pa moram spomenuti remetinečke Harpagone. Ekipa “Nikad dost’” ni po čemu se ne razlikuje od Perićeva lika, te me zapravo njegova interpretacija najviše zapanjila. Energija koju prenosi na svoje kolege najviše se vidjela u Igoru Kučeviću, koji je također sjajno odigrao ulogu Jacquesa. Kostimi su vjerno prikazali francusku dekadenciju, a scenografija u potpunosti razgolitila likove. Unatoč napola punoj dvorani, aplauz je trajao oko tri minute jer je publika bila dirnuta energijom i pozitivnom vibrom koju su glumci prenijeli. Humoristični dijalozi, Harpagonova opsjednutost koja je mlađu publiku podsjećala na Smeagola iz Gospodara prstenova, te sirova pariška dekadencija najbolje su stvari koje se mogu u zaključku prezentirati.


Malo o brojkama


Kad sam već spominjao tu posebnu noć, red je da se nekoliko redaka i napiše o Noći kazališta koja se treću godinu zaredom održava u Lijepoj Našoj. Projekt je pokrenut u Dječjem kazalištu Dubrava kao hrvatska Noć kazališta, a već je druge godine proširen i na susjedne zemlje. Ove godine program se odvija u sedam zemalja: Hrvatskoj, Austriji, BiH, Crnoj Gori, Slovačkoj, Sloveniji i Srbiji. Kod nas ga je podržalo i program se odvijao u 27 gradova, u 70 kazališta, u kojima je na programu bilo 119 predstava i 40 popratnih programa. Što se tiče Zagreba, kad pogledamo program moja hipoteza o simbolici Škrca još više dobiva na težini. Tako su Histrioni odigrali Hrvatsku Antigonu, a u ZKM-u je bio Čovjek koji je spasio Europu. Također, Teatar ITD je na program stavio Lijepu našu. Ako u cijelu ovu priču još dodamo premijeru Hamleta u HNK-u, priča je potpuna, ili možda trula kao Danska? Sve u svemu, Noć dasaka, kako ću je od milja zvati, polučila je solidne rezultate, jer 40 tisuća gledatelja u jednom danu, odnosno noći, nije malo.


Tko je tu slijep?


Da se mi vratimo na našeg Škrca i Novi Život, vrijedi spomenuti kako je taj ansambl osnovan još 1948. godine. Kako piše Vojo Perić, ne daju nam da se registriramo kao kazalište slijepih i slabovidnih, ali vi sami procijenite tko smo i što smo. Možda ih ovih dana mogu procijeniti jedino kao potencijalne birače, ali ja ih sa zadovoljstvom nazivam glumcima. Možda još samo da spomenem simboliku, izlazeći van nakon predstave prvo na što sam bio nagazio je upravo označena staza za slijepe i slabovidne. Gazeći njome prema svojoj jurilici, spazim na podu hrpu predizbornih letaka. Draga se stišće uz mene od hladnoće, a ja uz satiričan osmijeh sebi u bradu prozborim: baš ste sretnici, vi slijepi ljudi, ne morate gledati te fotošopirane, iskežene, podbuhle, potrošene i korumpirane kretene koji nas vode u bolju budućnost. A mi kao slijepi pored zdravih očiju idemo za njima. Lijepa naša Hrvatska…


Staza slijepih vodi do mjesta gdje se šire vidici