SchokoBananenMuffin https://blog.dnevnik.hr/schokobananenmuffin
nedjelja, 31.05.2009.
Prva da ti vidim lice, druga da ti vidim oči
Posljednja da ti vidim usta
I čitava tama noći da bih se sjetio svega toga
Stežući te u zagrljaju
Poznajemo se samo fragmentarno. Svaki susret – jedan kadar, jedan snimak. Ulažemo ih u knjige sjećanja, popunjavamo prazne prostore izmaštanim dijalozima. Zatim, u trenucima sumnje, uzimamo škare u ruke i iznova montiramo film.
Koliko u tom filmu ima mene, a koliko tebe?
Rewind and replay.
Odgovor nije ni bitan. Sve dok trošim vrijeme na ovu ugodnu iluziju vlastite nezamjenjivosti. Sve dok se vrpca ne izliže i pukne, tada će trebati umetnuti novi film.
subota, 30.05.2009.
Uzimam kišu
Možda je ovo kiša novog života
A možda guši štence južno od Bresta
Rastvara mrtvačke lijesove
I dovodi nam kužnu vodu u kuće
Dok nam sumporovodične kapi
Posvećuju zbunjene glave
Možda je ova kiša
Zadnja koju ćemo dobiti
petak, 29.05.2009.
Osjetih sprovod u vlastitoj glavi
Zadnja kupovina ovoga dana
Kao prestrašene životinje
Krugovi u kojima se krećemo sve su manji i manji
Dok panično grabim prema vratima
Ponestaje mi zraka
A rupa u želucu postaje sve veća i veća
I ne može se ispuniti onom dozom flaširanog raja
Što je stišćem u ruci
Skrušeno molim
Svoga izmišljenog boga
Da mi pošalje jednog anđela
Jer ću sasvim sigurno umrijeti od tolike samoće
ponedjeljak, 25.05.2009.
Možda netko zna?
Vide li anđeli......................................
(Dok bezbrižno sjede mašući nogama na pahuljastim oblacima)
U kruženju pijanih buba.........................
.........................oko cvjetova i travki..............................
Istočkanu spiralu vječnosti......................................?
Ili imaju neko znanstvenije objašnjenje?
nedjelja, 24.05.2009.
Čitaj novine i šuti
Nedjelja je. Jutro je. Imaš kavu, imaš novine. Balkon i zelenilo i ptičice. Tišinu čak.
Što te smješta u dva posto najprivilegiranijih ljudi na planetu. Dakle.
But that's just bullshit, of course.
subota, 23.05.2009.
Don't get me wrong
Dogodilo se to u nekom polutransičnom stanju.
Mozak je određeno vrijeme skakutao po pašnjaku, a onda je najednom dohopsao do tijela i pokušao mu sugerirati neka zaustavi radnju koju je izvodilo. Tijelo to uopće nije registriralo, nego je mirno završilo pokret.
Zanima me koliko sam gluposti napravila u tim milisekundama praznoga hoda.
I kako će mi se to kumulativno vratiti. (Ili vraća.)
srijeda, 20.05.2009.
Let's get physical
- Dobar dan!
- Dobar dan!
- Mogu li dobiti......?
- Naravno, izvoli!
- Hvala!
- Nema na čemu.
- Doviđenja!
- Doviđenja!
Dodamo li tome kucanje na vrata, signal da je slobodno, osmjehivanje i zahvalne naklone... Cifrana ceremonija od pet minuta koja se mogla riješiti u pet sekundi jednostavnim pokazivanjem u smjeru željenog predmeta, te dodavanjem istog iz ruke u ruku. Neartikulirano mumljanje je opcija ako treba zadobiti pozornost trenutnog imatelja relevantnog objekta.
(Ne znam koji mi je vrag danas, inače sam stvarno kurtoazno bitje.)
ponedjeljak, 18.05.2009.
Inject yourself with liberty, it's free
Barem bi sloboda trebala biti besplatna. Ponekad valjda i je.
(Podsjećanje da je jezik tek skup simbola.)
nedjelja, 17.05.2009.
Smoke and mirrors
Sve što je mene ikada zaista privlačilo bilo je neuhvatljivo poput zraka. Ljetni oblaci, bijeli cvijet maslačka, snježne pahulje, poezija, glazba. Željela sam biti mađioničarka, trapezistica, svjetska putnica, botaničarka i pustinjakinja. Bila sam odlučna zadržati široki fokus, pa se zato ničemu nisam do kraja posvetila.
Baš kao u pjesmi, najbolji dio mene je uvijek ostajao u daljini.
Mislila sam da tražim odgovore, ali sam uistinu samo postavljala pitanja.
Shvatila sam to kada se žlica između mojih prstiju promigoljila u glistu. Trenutak iza toga zidovi su se šaptom pretvorili u pijesak.
Sjedila sam u vreloj pustinji.
Ili sam čekala na semaforu.
Dok je pulsiralo veliko žuto.
Nije se dogodilo ništa.
srijeda, 13.05.2009.
Odmah se osjećam bolje...
http://www.visabureau.com/australia/emigrate-to-australia.aspx
Bodova imam dovoljno. Mogla bih biti tamo dok kažeš 'Bando lopovska!'.
Lijepa zemlja, topla klima, zgodni surferi.
utorak, 12.05.2009.
Cipela koja nije pristajala
Kako je krasna ta cipela bila. Već sam se vidjela kako u njoj lakonogo plešem tango ili nešto slično. Crna kožna, sa svijetlim prošivima i decentnom linijom, te vrlo neobičnom petom koja se iz luka u korijenu tanjila u oštri stilleto. To je vrsta cipele koja ne pristaje na kompromis.
"A, ne, draga moja," kao da kaže, "nećeš ti nositi mene, nego ja tebe!"
I na nozi je bila jednako neumoljiva kao i na polici. Sjećate se scene u kojoj dadilja steže Scarlett u korzet, jedan po jedan inč? E, pa to bi bio humaniji tretman u usporedbi s onim kojeg mi je Cipela priredila. S vedrije strane, hodala sam sitnim koracima Kineskinje i svako malo gubila ravnotežu, što određena vrsta ljudi navodno smatra vrlo ženstvenim. Budući da inače grabim vrlo neelegantnim koracima, posve je razumljivo da sam ih morala kupiti.
Od toga trenutka pa do dana današnjeg Cipele su vidjele svijet slovima i brojkom cijeli JEDAN (1) put. Recimo da sam se te večeri kad sam ih nosila zapitala kakvu su obuću imali na nogama oni mirni dječaci koji su jednoga dana samo flipnuli i pobili pola susjedstva. (I zašto to nisu učinili petom?) Recimo da sam doživjela feminističku epifaniju i smatrala da kao mučenica zaslužujem svoj svetak. Recimo da sam proklela eleganciju i ženstvenost. I još recimo u svoju obranu da sam to sve učinila šutke.
Zašto ja to sve pričam? Zašto sam neki dan kupila najslađe sandale na svijetu. Crvene i sjajne kao Slatka tajna od jagode, kožne i ravne, udobne i nosive valjda na svačijim stopalima osim mojih.
Tužna i očajna.
Pozdravlja vas Schoko, bosonoga žena.
subota, 09.05.2009.
Bila jednom jedna posudica za šećer
S plavim potočnicama i zlatnim rubom. I jednom smiješnom patetičnom porculanskom ružom umjesto drške na vrhu.
Nisam imala srca ostaviti je na polici.
Oliver asks for more.
petak, 08.05.2009.
Coney Island
Imam ozbiljnu namjeru da ostatak dana provedem lebdeći po nebeskim pašnjacima.
Skroz sam se nameračila da usmjerim ostatke svoje pozornosti na veliko plavetnilo iznad sve dok ga ne zakrili noć. Odbacim sve utege. Zaboravim svoj dar govora i osluškujem mrmorenje povjetarca u krošnjama.
Nije baš Coney Island, znam. Tja, što se može. Kad nema niš' bolje na programu, nije ni ovo loše.
ponedjeljak, 04.05.2009.
Kad smo već kod toga...
Dame i gospodo, Pera Zubac!
Jednostavna pesma
Čitamo se bez reči.
Bez straha do trenutka
kada ostajemo sami.
Pričamo o ljubavi,
o tajnama prirode,
o nama bivšima,
otvaramo se rečima
kao knjige na stranicama
koje smo najčešće čitali.
Radujemo se radosti
što možemo razmenjivati
reči kao darove.
Malo li smo sami
postajemo drugi,
oni što stvarno jesmo
i govorimo:
probudi me sutra ranije,
pričaj mi nešto obično,
kao da će upravo kiša.
Volim onu u tebi
koju nikome ne pokazuješ.
Uh, ah i (iznad svega oh)
Ganuće. Nije mudro, čak ni razborito, moglo bi ga se štoviše nazvati smiješnim. No ipak je dokaz ljudskosti, što god ona značila. Gucnem iz one dozice što je u rukavu nosim kad me nitko ne gleda. Mislite što hoćete o tomu.
Volio sam idiotske slike, nadvratnike, ukrase, platna lakrdijaša, natpise, pučke obojene slikarije; zastarjelu književnost, crkvenu latinštinu, erotske knjige bez pravopisa, romane naših baka, vilinske priče, male dječje knjižice, stare opere, glupe refrene, prostodušne ritmove.
Arthur Rimbaud, Alkemija slova
| < | svibanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (10)
Ožujak 2009 (14)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Stari majstori
Metafizičari
D. G. Rossetti
Emily Dickinson
Bruno Schulz
Nove nade
Zubo
Smoto
Gjuro
OVOONO
Piko
Blogo
Odabrala Schoko Bananen
We'll build in sonnets pretty rooms. (J. Donne)
I do not know what I want, and perhaps I shall never know, but my only wish from every star will always be another star; and truly I am not afraid.(T. Capote)