SchokoBananenMuffin https://blog.dnevnik.hr/schokobananenmuffin
ponedjeljak, 30.03.2009.
Svakodnevna j....a
Rezignirani svi, k'o metiljave ovce, blejahu okolo... Dok meni iskre sevahu iz očiju.
Ona: "Ma što mi znači tih tristo kuna." Ja, u sebi: "Ma da je kuna ne bih im je dala."
Druga ona: "Hvala bogu da mi posao nije sve u životu." Ja, u sebi: "Jebi se. Ima nas kojima je."
Još uvijek ista, druga ona: "Neka su mi samo djeca zdrava." Ja, u sebi: "Hvala bogu što ih nemam."
Velika je prednost imaginarnih prepirki. Katarzične, ali ne i uzrujavajuće. Jer ovcama ne možeš objasniti, osim ako počneš blejati kao one, a to nije jezik koji bih rado naučila.
Tako je to kod mene. Jeb'ga, ne možemo svi putovati po Tanzaniji i intervjuirati vrteće derviše.
nedjelja, 29.03.2009.
In medias res
Početak i kraj uistinu ne postoje. Postoji samo vrpca nepregledne dužine koju cakneš dva puta i misliš da si nešto značajno učinila.
Za iluziju uvida bitan nam je taj dio vrpce. Proglašavaš ga ovakvim ili onakvim. A on zapravo nema smisla izvan cjeline. Cjeline koju ne možeš obuhvatiti.
Pričanje priča kao pobuna pred besmislom? Kojeg si utjelovljenje?
Prestani me gnjaviti već jednom. Olabavi obruče. Diši. Budi. Ili ne.
The one that got away
Fali mi taj sat. Naprasno je završilo jutro.
Tja. Skuhat ću si šalicu zelenog čaja. S jasminom. Uzeti the good china. S tanjurićem i sve. I poslušati nešto dubokozelene, amazonske boje.
Kad bi barem danas bio lijep dan. Iznijela bih stolice na balkon. Upijala sunce.
(Recikliramo to get us into the mood.)
Tako će to biti.
Krupni, bijeli i meki cvjetovi narančastocrvenih prašnika. Bijele stolice s breskvastim jastucima. Toplo i glatko krzno, bijelo i sivo. World music na Trećem. Mrtvi pjesnici i uvele ruže.
Jedna bijela i sterilna vječnost.
Savršeno sigurni, zauvijek.
(Hum on. Small steps.)
utorak, 24.03.2009.
?
Hodao je sasvim sam po trgovačkom centru.
Moglo mu je biti dvanaest-trinaest godina.
Sasvim sam, u tankoj sivoj ne baš čistoj jakni.
Dječak tihoga pogleda i svijetlosmeđe kose.
Nosio u ruci jeftini pileći parizer i pomno proučavao nešto na polici.
Moj Bože. (Ako te ima.)
Svijet ne bi trebao biti pun dvanaestogodišnjih dječaka koji jedu najjeftiniji parizer i sami lutaju trgovinama.
Molim te, objasni mi to ako možeš.
ponedjeljak, 23.03.2009.
Tek je ponedjeljak, a već smo popizdili
Pilulu lako progutati nećemo, branit ćemo se svim silama. A onda će nam ga aplicirati analno, a mi ćemo se pokunjiti. Zašutjeti, skrivati svoju sramotu. Nemoć i očaj. Dok nam ne postanu prihvatljivi, dok ne iznađemo način. Vrlo smo inventivni u tom pogledu.
Sasvim k'o zima i ljeto će minut i godine puste tako će teć'.
A cijelo to vrijeme netko drugi će hodati po planinama, netko drugi neće brinuti o novcu i ratama kredita, netko drugi bit će dovoljno odvažan učiniti ono što smatra najboljim za sebe.
Lord, how I want to be in that number
When the saints go marchin' in.
četvrtak, 19.03.2009.
Ću da ćutim i razmislim
Jer sigurno postoji način.
(Danas sam slomila narcisu.)
Samo ako šutim i razmišljam dovoljno dugo.
Izronit će iz dubine
I činit će se kao da je oduvijek bio tu
Što zapravo i je
Taj način krhak kao proljetni cvijet
Prhnut će opet kao leptir
I ostaviti me tužnu
Da šutim i razmišljam uporno i dugo
Potonem do dna
Pa isplivam lagana, prema suncu
Taj nježni, lomljivi način
Na rubovima moga bića
A onda ravno u centru
Žila kucavica, to sam ja
To je narcisa, leptir, voda i sunce
To je jednostavna istina
Sve što mi treba
Da šutim i razmišljam uporno i dugo.
subota, 14.03.2009.
The find of the day
Kloniranje se odnedavno provodi i kod životinja (možda i kod ljudi?)
Sve je više onih koji su skloni teoriji da nije dovoljno namiriti samo fizičke potrebe biljaka, jer one naime imaju i "duhovno tijelo". Brojnim znanstvenim pokusima dokazano je da biljke osjećaju naklonost prema nekim osobama, nekih se boje, reagiraju na lijepe riječi i lijepo
ophođenje. Također je dokazano da rado slušaju glazbu, naročito klasične arije.
magistrica koju želim upoznati
utorak, 10.03.2009.
Like I care
Mislim, što je s tim ljudima? Obiteljske fotke na blogovima i spejsovima ovima i onima? Koga to zanima? Kriminalce i manijake? Sve o meni? Pokušava li to netko dokazati svoje postojanje?
Osjećam se stara. Ne razumijem današnji svijet. I mislim da ću svakoga dana biti sve svjesnija toga. U svakom pogledu. Istini za volju, ne razumijem baš ni sebe. Zašto ja sad to tu pišem i kome?
Najbolje bi to bilo sve fino pomesti. Usisati, dezinficirati. Pa kom opanci, kom obojci. One dobre bakterije buju preživele. Buju pile kavu sa mnom češće ili me buju zaboravile komplitli. I, Đoni, to ti je Amerika.
Ma. Sve mi je to bez veze. Idem raditi nešto trodimenzionalno. Možda i korisno čak.
nedjelja, 08.03.2009.
What's 8. mart got to do with it?
U cijelom svom punoljetnom životu, a to je skoro cijelih sedamnaest godina, samo sam jednom glasovala na izborima. Mislim da je to bilo upravo one godine kada sam napunila osamnaestu, a u državi nam se odlučivalo o neovisnosti. Samo tada, samo te godine vjerovala sam da moj glas nešto vrijedi. Događaji koji su uslijedili demantirali su me potpuno.
U cijelom svom radnome vijeku do sada, samo sam možda godinu ili dvije bila zadovoljna učinjenim. Ali još uvijek radim isti posao. Važan je. I isto tako težak, uzaludan, sramotno loše plaćen, ali netko ga mora raditi. Smatram da ga ja radim dobro.
Ti krugovi koji se šire uvijek imaju isto polazište i isti centar kojem se vraćaju. Mene, koja se prepoznajem i mijenjam svakim iskustvom s kojim se susrećem. Mene, čija je jedina želja zagristi u puninu svega što mogu biti. U cijelome svome životu. Izgledati kako želim, živjeti kako hoću, rasti, donositi vlastite odluke, biti slobodna. Pronalaziti taj put iznova svakoga dana.
To je ono što su nam te gospođe sa smiješnim šeširima ostavile u amanet. Svima nama, a pogotovo ženama. Budimo sve što želimo i možemo biti. Budimo velika i mudra ljudska bića. Da kada proživimo život ne žalimo za propuštenim.
Sretan nam 8. mart.
subota, 07.03.2009.
Podsjetnik: Kako se odustaje
Ne preko noći, ne dekretom, ne krikom.
Odustaje se tijekom beskrajnih poslijepodneva dok vani pada kiša, a zidna ura uporno otkucava sekunde koje se nikada neće vratiti. Odustaje se u tiha maglena jutra kad u daljini zviždi vlak, a susjeda kašlje i puši na balkonu. Odustaje se u samoći. Širiš ruke i predaješ sve što imaš. Malo mišića, kosti, šaku kose i zuba. Vremenu, sudbini, tragikomediji vlastitog postojanja. Odustaje se nekuhanjem kave, nejedenjem, neustajanjem iz kreveta. Bila je greška, sve je bilo uzalud. Odustaje se neosmjehivanjem, negovorenjem, nedodirivanjem. Odustaje se svođenjem vlastite melodije na jedan jedini sivi zvuk. Odustaje se zaboravom od svega ljudskog. Odustaje se homeopatski, zrncima smrti pod jezikom. Odustaje se kada si se već pretvorila u drvo. Ukočenim pogledom zuriš u nebo i ptice.
A onda te iznenadi proljeće i sve krene ispočetka.
Koliko puta se može umrijeti u jednom životu?
ponedjeljak, 02.03.2009.
Mene je sram
crushed by her own weight
Hitler loved little blue-eyed boys
and it drove him to hate
birds always grow silent before the night descends
'cause nature has a funny way of breaking what does not bend
a hero's torso built of steel and novocain
his heart a bitter beat inside a bloodless frame
there was a hole inside his soul a manicure could not fill
so he found himself a whore to love
while daisies choked in the window sill
we've made houses for hatred
it's time we made a place
where people's souls may be seen and made safe
be careful with each other
these fragile flames
for innocence can't be lost
it just needs to be maintained
(Čini mi se da bi najmoralnije bilo uzeti svojim rukama njihove peraje i umrijeti tamo, na onoj plaži u Tasmaniji.)
Whiskers on Kittens
Ja vam na Lupićima sanjam mace. Ovo je sequel sna od neko veče i, suprotno svemu do sada poznatom, jednako je dobar kao i prvi dio.
Dakle, u prvom dijelu, gospođica Muffin pronalazi malo žuto-bijelo pahuljasto mače stisnuto nasred ulice. Kiša pada, a ono je nježno i ranjivo poput bijelog cvijeta maslačka. Muffin iziđe iz auta i uzme ga k sebi. Iako i u snu već zna da će kod kuće dobiti jezikovu juhu zbog toga.
U drugom dijelu ona prolazi ulicom, pored nekih kontejnera, i tamo opet vidi onog istog mačića. Samo, sada su dva. Malo ih ukori, pa ih podigne k sebi, a oni se ne brane, samo mirno legnu u zagrljaj. I onda spavamo. U mekoj, bijeloj posteljini. Ona tufnasta mi je s lijeve strane i zove se Liddie. A ona na štrafte, žutih okica, ružičastog noseka i slatkih, slatkih brčića, e, to je prava šarmerica. Ona se zove Lizzie.
A to me podsjeti. Da je danas mojoj stvarnoj, ljudskoj Liddie rođić. Ona je tamo negdje i fali mi puno. Ujutro ću joj poslati poruku.
Danas se skidam s Lupića. Zbogom, Lizzie, Liddie... And thank you for the hugs.
http://www.youtube.com/watch?v=67Ih5O-_J0Q&feature=related
nedjelja, 01.03.2009.
Duh klade valja
"Eh, kad bih barem mogla kontrolirati ovu svoju gripu", rekoh prije par minuta.
A onda se sjetih da sam u srijedu popodne bila strašno iscrpljena. U četvrtak sam radila i svi su mi bili krivi za to. Pa pomislih: "Zašto ja nikada ne mogu uzeti slobodan dan i jednostavno se odmoriti? Ne raditi ništa." Navečer me je steglo. Petak sam preležala, a i ostatak vikenda za sada obećava isto. Telka, juhica, čaj. Pidžamica. Nije li to krasno?
Strah me pomisliti što bi se moglo dogoditi poželim li više slobodnih dana.
Vincentu, kolovoz '92.
Podne je. Ljeto.
Pčele kruže iznad visoke trave. Opisuju zlatne krugove nad bijelim cvjetovima. Oblaci su poput balončića, puteni i daleki.
Tlo je koža zemlje. Isijava toplinu. Pronalaziš jedino hladno mjesto ispod pokrivača, guste krošnje. Kao zavaljen u prijateljsko krilo.
Uviđaš silnice koje povezuju.
Početak i kraj. Kojih nema. Sve je uvijek prisutno.
I sada.
| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (10)
Ožujak 2009 (14)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Stari majstori
Metafizičari
D. G. Rossetti
Emily Dickinson
Bruno Schulz
Nove nade
Zubo
Smoto
Gjuro
OVOONO
Piko
Blogo
Odabrala Schoko Bananen
We'll build in sonnets pretty rooms. (J. Donne)
I do not know what I want, and perhaps I shall never know, but my only wish from every star will always be another star; and truly I am not afraid.(T. Capote)