Ne preko noći, ne dekretom, ne krikom.
Odustaje se tijekom beskrajnih poslijepodneva dok vani pada kiša, a zidna ura uporno otkucava sekunde koje se nikada neće vratiti. Odustaje se u tiha maglena jutra kad u daljini zviždi vlak, a susjeda kašlje i puši na balkonu. Odustaje se u samoći. Širiš ruke i predaješ sve što imaš. Malo mišića, kosti, šaku kose i zuba. Vremenu, sudbini, tragikomediji vlastitog postojanja. Odustaje se nekuhanjem kave, nejedenjem, neustajanjem iz kreveta. Bila je greška, sve je bilo uzalud. Odustaje se neosmjehivanjem, negovorenjem, nedodirivanjem. Odustaje se svođenjem vlastite melodije na jedan jedini sivi zvuk. Odustaje se zaboravom od svega ljudskog. Odustaje se homeopatski, zrncima smrti pod jezikom. Odustaje se kada si se već pretvorila u drvo. Ukočenim pogledom zuriš u nebo i ptice.
A onda te iznenadi proljeće i sve krene ispočetka.
Koliko puta se može umrijeti u jednom životu?
Post je objavljen 07.03.2009. u 20:21 sati.