SchokoBananenMuffin https://blog.dnevnik.hr/schokobananenmuffin
petak, 27.02.2009.
Maca sljezove boje
Jedan veliki postotak komunikacije je neverbalan.
Zašto bi onda bilo čudno da me ti prijateljski njušneš ako ti ponudim pruženu ruku i osmijeh?
Nema ništa neobično u našem ritualu zajedničkog spavanja pod narančastom dekicom.
A snovi koje sanjamo pahuljasti su i meki i u njima ganjamo žute leptire.
srijeda, 25.02.2009.
Ima li Mozart-kugla muda?
Sanjaju li pingvini nebo? Krije li svijeća misao na požar? Ima li… Mozart-kugla? Muda.
Reći ću vam odmah, ne volim preslatko. Ali volim raskoš. Zlatne omote, svilene papire, onu jedinstvenu nijansu krvavocrvene. Ah, zaboga, i sam pogled na nju boli. Ranjiva, živa, pulsirajuća pod kožom, u sljepoočnicama… Ne mogu se je odreći. Povremeno izvadim kutijicu, gledam je, pa je vratim natrag u ormar. Ponekad prođu dani. Znam da je tamo i čeka. Ušuškana u moje the unmentionables, svjetluca hipnotičkim okom u tami sobe i ako ikada progovori, bit će to magnetičnim glasom Zorana Predina… Tko zna što će tada biti?
Može li desert pojesti ženu? Ima li Mozart-kugla muda?
utorak, 24.02.2009.
Tirami Su
Prvi put sam ti vidio lice na fresci u crkvi naše Gospe od Zdravlja.
Čudno kako baš nečiji pogled putuje stoljećima da te vidi i pozdravi, da se sretne s tobom i stisne ti ruku. I dugo da osjetiš trag, topao, mek - u liniji života vlastitog dlana, u ružičastom mesu ispod noktiju da treperi. I ispod kapaka, kada ih spustiš, da vlastitim dahom diše pojava čije te plavetnilo puti preneražava, preobražava.
U nepoznatog čovjeka koji danima ide zaobilaznim putem da te ne bi sreo, pa morao ukoriti vlastitu ludost i podivljalu maštu, pa se vraća ponizno te moleći za oprost. U čudnoga čovjeka koji poslijepodnevima gleda ispod kišobrana lica prolaznika, strepeći i žudeći. Hoće li ti ugledati lik u prozoru tramvaja koji tutnji ispred drvoreda? U kasnoga noćnog šetača bez volje i cilja. Izmjerio sam svoju samoću.
Jesam li te izmislio ili si stvarna? Jesam li te propustio, jesmo li se mimoišli? Jesi li jedna od onih koje sam udvorno pratio u kino i bio na raspolaganju? Ili onih koje sam prezreo jer se nisam mogao dati, jer nisam imao što dati? ... Da li bih ti dopustio da me poneseš?
Čini mi se da je sve što sada mogu učiniti sjesti na mramor ispod tvojih nogu i čekati odgovor.
ponedjeljak, 23.02.2009.
Tiho, da ne probudiš jutro
Na sumračnom nebu jedan je novčić jarke, vibrirajuće, biserne plave. Po njemu četinjače tresu iglicama. Kao da će uskoro snijeg ili će Djed Mraz projuriti svojim saonicama.
Trava je visoka, tamna i meka. Miriši po svježe opranom rublju. Malo dalje u njoj pronalazim jabuku. Krupnu, crvenu, s crvom u sredini. Pa onda još njih. Na stablima, u jarcima vrta. Vrta naše stare kuće. Otac je u vrtu. Zemlja je snažna i ljepljiva. On ju gazi čizmama. Majka je na ulazu. Slaže voće na hrpu.
Prozori su širom otvoreni. Kroz njih se polako ušuljava mrak. Laganim prstima omotava krov, dimnjak, zidove, žive i nežive stvari. Njegovom ljubaznošću još jednom pogledom obuhvaćam sve. Prije no što opet utonem u san.
nedjelja, 22.02.2009.
Play it again, Sam
Kada me uhvati ono moje, u stanju sam slušati istu pjesmu po desetak puta.. Točno koliko opsesije je normalno?
Što tražim? Pokušavam li uhvatiti niti? Uskočiti u vlak koji će me na trenutak odvesti negdje daleko? Možda. Većinu vremena uglavnom samo dopuštam da me preplavi. Umačem se i valjuškam u doživljaju. Ljudski fondue.
Vidiš, dragi blože, tada sam zapravo nitko i ništa. A opet, mogu sve što poželim.. Ah, filmovi u mojoj glavi.
Možda, možda, možda se zbog klavira i harmonike trenutno osjećam. Kao najsamiji čovjek na svijetu.
subota, 21.02.2009.
Spašavanje vojnika Muffina
Dan je bio dug. Dolazili su ljudi. Bila sam dobra. Bila sam pristojna, bila sam pametna, odsutna, ganuta, smiješna i neprikladna ... osjećaji i misli su me pregazili kao neprijateljsku zemlju. Bez milosti.
I zato sam odlučila pobjeći. Na ulicu.
Ljudi su još uvijek tu, ali sada ih lakše podnosim. Zakopčala sam svoju svijest kao elastični zavoj. Čvrsto oko sebe. Znam da moram zadržati taj plivajući fokus. Ne na centralno. Mjesto najdublje vlastite praznine. Nego negdje gore, sa strane, upraviti pogled u visinu.
U kapi kiše dok nevoljko padaju na prljavi asfalt. U mračno nebo i ulične lampe. U gole grane i smog.
Koracima namatam tišinu, a ona mi se otima i lijepi za ruke i kosu i očne kapke. Pa virnem na onog čovjeka na mjesecu i nijemo mu se ispričam zbog lošeg programa večeras. A on ni da mrdne. Mislim da mu je svejedno.
| < | veljača, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (10)
Ožujak 2009 (14)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Stari majstori
Metafizičari
D. G. Rossetti
Emily Dickinson
Bruno Schulz
Nove nade
Zubo
Smoto
Gjuro
OVOONO
Piko
Blogo
Odabrala Schoko Bananen
We'll build in sonnets pretty rooms. (J. Donne)
I do not know what I want, and perhaps I shall never know, but my only wish from every star will always be another star; and truly I am not afraid.(T. Capote)