Dan je bio dug. Dolazili su ljudi. Bila sam dobra. Bila sam pristojna, bila sam pametna, odsutna, ganuta, smiješna i neprikladna ... osjećaji i misli su me pregazili kao neprijateljsku zemlju. Bez milosti.
I zato sam odlučila pobjeći. Na ulicu.
Ljudi su još uvijek tu, ali sada ih lakše podnosim. Zakopčala sam svoju svijest kao elastični zavoj. Čvrsto oko sebe. Znam da moram zadržati taj plivajući fokus. Ne na centralno. Mjesto najdublje vlastite praznine. Nego negdje gore, sa strane, upraviti pogled u visinu.
U kapi kiše dok nevoljko padaju na prljavi asfalt. U mračno nebo i ulične lampe. U gole grane i smog.
Koracima namatam tišinu, a ona mi se otima i lijepi za ruke i kosu i očne kapke. Pa virnem na onog čovjeka na mjesecu i nijemo mu se ispričam zbog lošeg programa večeras. A on ni da mrdne. Mislim da mu je svejedno.
Post je objavljen 21.02.2009. u 23:54 sati.