SchokoBananenMuffin https://blog.dnevnik.hr/schokobananenmuffin
četvrtak, 30.04.2009.
Osim ako vrtoglava nebesa padnu
Zrak poslije kiše je blagotvoran. Nečije ruke su protresle nebo kao kada protresem i zategnem posteljinu.
Volim kada kiši u predvečerje, pa sve ako je i oluja. Ima neke ljepote u tome kad pokisneš do kože kada ideš kući. Možda zato tako često zaboravljam kišobran.
A onda suha i ušuškana osluškujem kako usporava, uljuljkujući se u san. Držimo se za ruke kiša i ja, pa ponekad ne znamo koja je prije zaspala.
utorak, 28.04.2009.
Ispod mosta Mirabeau teče Sena
Sunce je visoko na nebu, a vjetar je blag. Žamor prolaznika se upliće u zvuk valova. Fragmenti razgovora lebde, pa se rasplinjuju kao mjehuri od sapunice.
Naslonjena na jedan zid u sjeni, promatram mnoštvo, ubijam vrijeme. Tamo, preko puta ulice, jedan je muškarac u identičnom položaju. Svake dvije minute kažiprstom desne ruke pomjera rukav, pogleda na sat, pa rukom prođe kroz kosu i nakašlje se. Nemiran je, koga li čeka? I tko li mene gleda ovako kako ja promatram njega?
Ljudi i dalje bruje. U daljini šumi rijeka.
Proći će dani i tjedni poput trena
I prošli čas
I ljubav sve je ko pjena
(G. Apollinaire, Most Mirabeau)
ponedjeljak, 27.04.2009.
Genoise
To su dani kada proljeće prelazi u ljeto, kada bijeli behar izmili u krošnje, a svijet se pretvori u košnicu. Vjetrovi povlače trave za uši, a čovjek poželi biti poput njih, zelen i mlad i svakoga trena sve viši. Mnogi tada rade nesmotrene stvari, srednjovječne žene oblače djevojačke haljine, a poneki se starac zaljubi. Oni mlađi potpuno izgube glavu, a oni mudri zatvore oči i čekaju da prođe.
Rijeka vijuga u dolini. Na njoj možeš odmoriti pogled od sve te punine.
Mekoća nam zasićuje čula. Bojim se da se ne izgubimo u njoj.
petak, 24.04.2009.
Zatočena
Padala je kiša. Iz uvijek vedrog pustinjskog neba, velike kristalne kapi jurile su prema dolje, a u svakoj je bilo jedno oko. Čarobne plave oči bez kapka, rasipale su se u tisuću zrnaca kada bi dotaknule tlo, lišće, moju ruku i plašt.
Zapuhao je vjetar i trgnuo me iz sna. Skočila sam na noge da zatvorim prozore. Neki čudni muškarci sjedili su ispod prozora. Jedan od njih podigao je glavu i pogledao me. Plavo oko! Brzo sam se povukla u sobu.
Uzela sam maramu s naslonjača i ne gledajući je prebacila preko ogledala.
Nad pustinju se spuštala noć boje indiga. Jedno zrnce pijeska mi se otkotrljalo s lica.
četvrtak, 23.04.2009.
Tisuću ždralova i doba nevinosti
Sjedila bih po cijele dane i ljupko se smiješila. U svojoj viktorijanskoj čipki ili svilenom kimonu.
"Još čaja, gospođo?" "Dvije žličice, gospodine?"
Posluživala bih minijaturne kolačiće na srebrnom pladnju.
Čitala bih gospođicu Austen i vezla goblene, držala bih ljubice na stolu. Uzdisala bih uz glazbu gospodina Satiea.
Šetala bih po vrtu. U visokoj travi bih izgubila ukosnicu.
Navečer bih gledala krijesnice i pustila da me cijelu ispuni tišina.
I nikada, ali baš nikada, ne bih poželjela ništa više.
četvrtak, 09.04.2009.
Sei come sei
Takav si kakav si.
Koliko je vremena, koliko energije, koliko ljudskih interakcija i slučajnosti ili sudbinskih događaja je bilo potrebno. Koliko pradjedova i čukunbaba, koliko dominantnih i recesivnih gena, koliko poklapanja i preklapanja, koliko susreta i mimoilaženja. Koliko topline i hladnoće, koliko ljubavi i prijekora, koliko krivnje, koliko dragosti, koliko zajedništva i koliko samoće. Koliko cipela i koliko hlača, koliko sapuna i vode, koliko sunčeve svjetlosti i noćnih sati, koliko sladoleda, pizza i koliko žlica kelj-variva, koliko sijedih majčinih vlasi i dubokih očevih bora. Koliko riječi i koliko nota. Koliko koraka. Koliko odlazaka. Koliko domova. Koliko pobjeda. Koliko poraza. Koliko spaljenih mostova. Koliko vlati trave.
Ne mogu ni početi govoriti o čudu koje se životom zove.
Ti si toliko više od svega, a u tebi je sadržano sve.
srijeda, 08.04.2009.
No more stories
Pripovijedamo kada ne znamo kako opisati neki osjećaj. Parafraziram nekoga.
No svejedno.
Mrkla noć. U planinskom gustišu jezero. Mirno zrcali nebo. Mjesec i zvijezde.
"Uzmi zdjelu, zagrabi, donesi mi Mjesec!"
"Oh, da, učinit ću to za tebe."
Uzburkana površina. Uznemirene ptice grakću.
Nikada nećeš saznati, ali to je u redu. Gledaj Mjesec i zvijezde. U mome jezeru.
utorak, 07.04.2009.
Cuppa tea
Jezik me napustio danas popodne. Zaključio da više ne želi imati posla s onim što bih imala za reći.
Noge su otišle prije nekih pola sata. Nakon oštre prodike o tome kako ih izrabljujem preko svake granice.
S očima upravo vodim polemiku. Krvarimo, kažu, a ti ne haješ, do kada ćeš tako?
Umovni autoput gotovo je posve utihnuo. Još poneki zakašnjeli putnik žuri kući.
Protegnut ću svoje drage prstiće i upregnuti sve svoje njušne sposobnosti. Hajde, mileni moji, skuhajte mi šalicu nečega lijepog i mirisnog.
subota, 04.04.2009.
Budućnost je nenapisana
Što ako je zaista tako?
Dok ležim u krevetu, kroz prozor gledam na ulicu. Kroz asfalt probija žilavo zelenilo. Ne vidim dobro, sigurno je korov. Kakvu on to ima snagu, kakvo znanje?
Gledam ga dok prilazi bliže. Niz cestu, pa uza zid. Ne baš, ne još. Ali bi mogao. I nitko ne bi doznao. Nitko ne bi primijetio.
Plaši me široko polje. Klaustrofobična sam od vlastite glave. Tako bih rado sklopila oči. Bar na tren.
petak, 03.04.2009.
Žuta kabanica koja nestaje
Na raskršću, u gomili, iza kišobrana.
Brekću automobili, obuzima me sivilo.
Prljave kapi.
Opet sam sama.
| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Siječanj 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (10)
Ožujak 2009 (14)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (3)
Stari majstori
Metafizičari
D. G. Rossetti
Emily Dickinson
Bruno Schulz
Nove nade
Zubo
Smoto
Gjuro
OVOONO
Piko
Blogo
Odabrala Schoko Bananen
We'll build in sonnets pretty rooms. (J. Donne)
I do not know what I want, and perhaps I shall never know, but my only wish from every star will always be another star; and truly I am not afraid.(T. Capote)