Početak i kraj uistinu ne postoje. Postoji samo vrpca nepregledne dužine koju cakneš dva puta i misliš da si nešto značajno učinila.
Za iluziju uvida bitan nam je taj dio vrpce. Proglašavaš ga ovakvim ili onakvim. A on zapravo nema smisla izvan cjeline. Cjeline koju ne možeš obuhvatiti.
Pričanje priča kao pobuna pred besmislom? Kojeg si utjelovljenje?
Prestani me gnjaviti već jednom. Olabavi obruče. Diši. Budi. Ili ne.
Post je objavljen 29.03.2009. u 20:54 sati.