Posljednja da ti vidim usta
I čitava tama noći da bih se sjetio svega toga
Stežući te u zagrljaju
Poznajemo se samo fragmentarno. Svaki susret – jedan kadar, jedan snimak. Ulažemo ih u knjige sjećanja, popunjavamo prazne prostore izmaštanim dijalozima. Zatim, u trenucima sumnje, uzimamo škare u ruke i iznova montiramo film.
Koliko u tom filmu ima mene, a koliko tebe?
Rewind and replay.
Odgovor nije ni bitan. Sve dok trošim vrijeme na ovu ugodnu iluziju vlastite nezamjenjivosti. Sve dok se vrpca ne izliže i pukne, tada će trebati umetnuti novi film.
Post je objavljen 31.05.2009. u 19:59 sati.