Prošetali smo kućom.
Izgleda kao da u njoj nitko nije živio godinama. Paučina, prašina, smeće. Vuče malo na stare hororce. Iz zidova i podova vire cijevi i žice. Na terasi izbijena ograda. Prozore i vrata bi otvorio malo jači povjetarac. Podsjetilo me na priču o vuku i tri praščića. Rolete spuštene. Strgane. Nema štekera, prekidača… Promatram ulazna vrata. Iznad njih je bila svjetiljka. Nema. Pored vrata zvono i prekidač za svjetlo. Nema. Ali što je bilo gore desno? Nestao je i kućni broj! A valjda im je sljedeća lokacija na istom broju, pa će iskoristiti… STVARNO ne razumijem. Što nisu mogli odnijeti, strgali su. Pločice uništene. Ionako bi ih mijenjala. Parket na dijelovima vlažan. Ne znam hoće li se moći iskoristiti. Ali… mislimo da ima potencijala. Sad samo da nađemo nekog tko nam može predložiti prekrajanje zidova (anybody?!). Zatim premjestiti zidove. Promijeniti drvenariju. Provesti grijanje. Urediti kupaonu/e. Kuhinju. Popločiti. Srediti parkete. Srediti instalacije. Namjestiti. Odabrati dobru muziku. Zapaliti vatru u kaminu. Narezati sir. Natočiti fino vino. I nazdraviti… P.S. Preporuke za izvođače gore navedenih radova dobrodošle. |
Gledali smo ga na moju inicijativu. Na foršpajnu je izgledao zgodnjikavo.
Prvo o reklami. Kao nadomjestak stranica koje reklamiraju film napravljen je web nepostojećeg instituta za kloniranje Godsend Institute. Tamo su i kontakt e-mail adresa i broj telefona (1-888-699-2672) na kojem je snimljena poruka o radnom vremenu Instituta (Ne, nisam probala. Tako kažu.). Širom svijeta pojedinci traže utjehu nakon što su im umrli najdraži. Kontaktiraju Institut nadajući se genetskoj rekonstrukciji. KAKO OKRUTNO! Sjećate li se kako je Orson Welles napravio paniku u Americi najavivši invaziju Marsovaca u radio emisiji? We believe those with the power to grant or restore life have an obligation to our community and our world to share that power. At Godsend, we have perfected a procedure by which a single cell could be used to create a genetically identical fetus - a fetus which could be carried to term and, in effect, be reborn. Stranice su proglašene neetičnijim stranicama svibnja 2004. Zatim o žanru. Psihološki triler. Trilere volim. Valjda i psihološke. Yeah, sure… Film je kombinacija horora, drame, SF-a i tko zna čega još. Uspio mi je utjerati strah u kosti. Malo i o sadržaju. Izgubite li ono što u životu najviše volite, što biste sve bili spremni učiniti da to vratite? Bračni par u tragičnoj nesreći izgubi osmogodišnjeg sina. Dr Richard Wells im ponudi mogućnost kloniranja sina. Uvjet je da se izoliraju od dotadašnjeg života i presele u gradić Riverton gdje se nalazi kliniki za plodnost Godsend. Nakon osmog rođendana Adama opsjedaju more. Postaje kombinacija oba djeteta, i trećeg (Što saznajemo na kraju. Dr Wells je "ubacio" i ostatke svog sina. Ono što je spasio nakon požara.) I sad se tu redaju bizarne situacije. Da li je normalno? Prvo dijete je umrlo u osmoj godini. Drugom (kloniranom) u istom dobu počinju (noćne) more. Naravno da se roditelji ne sjete pozvati ga da spava s njima u krevetu. Ostavljaju ga povremeno samog u kući na osami. I još puno bisera u kojima se ocrtava njihov blizak odnos s djetetom, ljubav i zabrinutost. Plitko i nerazjašnjeno u puno situacija. A o postupku kloniranju primjerice ni k. |
Srijeda.
Dan 1. Okrećem se u krevetu. Ne da mi se ustati. Rano je. Samo da još malo odspavam. Mjehur se buni. Ma mogu ja i u polusnu odšetati do kupaone i nastaviti spavati. Ali danas je vrijeme na napravim test. Ovako se samo trpam progesteronima bez veze. Kako napraviti test spavajući? Test negativan, a ja budna. Sad samo da nađem inspiraciju sat-dva dok ne bude vrijeme krenuti na posao. Kad se probudim ne mogu više zaspati. Prijateljici sam kupila knjige za rođendan. Jadna od njih je Bujna mašta Olivije Joules, Helen Fielding (autorica knjige Dnevnik Bridget Jones). Zadovoljiti će. Kratki sadržaj. Olivija Joules radi kao novinarka u Sunday Timesu, no zbog premaštovitih intervencija iz ozbiljne redakcije premještena je u sektor mode i stila. Dani joj protječu uz PR zabave, jagode sa šlagom, pjenušac, kavijar, a onda na jednoj od otmjenih floridskih terasa uoči frajera koji je isti Osama bin Laden. Istočnjački look, francuski naglasak, fina vina, jahta, glumice, manekenke… Olivija ne može odoljeti Pierru Ferramu! No je li ta sličnost s opakim članom Al-Qaide samo produkt njezine mašte ili je Ferramo zaista potencijalni terorist te je Olivija na tragu otkrića najveće terorističke prijetnje Zapadu? |
Prva stvar koju primijetim kad dođem doma i uđem u dnevni boravak je miris dima od cigareta.
Imam osjećaj kao da u stanu s nama živi još netko. Taj uljez ZNA kad se vraćam i redovno zapali cigaretlin. Ležimo na kauču, a meni i dalje smeta dim. Ja: - Imam osjećaj da je u sobi još netko. I da stalno puši. On: (diže pokrivač, zaviri ispod njega, spusti (pokrivač, naravno:) ) – Nitko ne puši. Primijetio bih. |
Utorak.
Dan 29. (15. nakon inseminacije) Zadnjih godina, iz mjeseca u mjesec postajala sam sve nestrpljivija. Da li je konačno uspjelo? Znala sam raditi test i 12-i, 13-i dan nakon ovulacije (kad se sa osjetljivim testovima već može sa velikom sigurnošću utvrditi da li je došlo do trudnoće). Od kad smo krenuli na inseminacije puno sam smirenija. Nekako imam osjećaj da je "rađenje bebe" postalo odvojeni dio, neovisan o nama. Na dan inseminacije doktori imaju glavnu ulogu. Na nama je samo da čekamo. Jednom će uspjeti. Sigurno. I sad mi to čekanje ne pada teško. Mogla sam napraviti test ili izvaditi betu još jučer. Ali nisam. Nisam ni danas. Nije da se osjećam trudno, pa želim zadržati taj osjećaj još barem dan. Mislim da nije uspjelo ni ovaj put. Tijelo mi ne šalje pozitivne signale. Jednostavno, smirena sam. Opuštena. Znam da već možda sljedeći mjesec postajem mama. Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Ponedjeljak.
Dan 28. (14. nakon inseminacije) Nešto kao nastavak priče Vjerujete li u znakove?. Malenu L. još uvijek muče neke stvari. Ako bude (kako je predložila) s nama (sa mnom i sa njim) ne može biti s roditeljima. I sad, kako odabrati? Kako iskombinirati rješenje u kojem svi dobivaju? Dijete duma i duma danima… I sjeti se! (To me podsjeća na Baltazara.) Ode mami i kaže joj da su joj ona i tata već dosadili. Možda bi bilo najbolje da se mama uda za njega, a tata za mene. Bilo bi interesantnije. A ona bi bila sa svakim po malo. Priča druga. Prije tjedan dana su svi osim L. navratili kod mene na pizzu. L. je bila kod bake. Mama je zove i pita gdje je baka. L: - U cLkvi. M: - A tko te čuva? L: - Ja se čuvam. M: - Kako se čuvaš? L: - Pa… dobLo. :)))) I kako onda da ne OBOŽAVAM to dijete? |
Nedjelja.
Dan 27. (13. nakon inseminacije) Boje jeseni. Isključivo boraveći u gradu zaboravila sam kako izgledaju. Vozeći se ovaj vikend Gorskim kotarom zabljesnulo me šarenilo boja i oblika. Htjela sam ja to i ovjekovječiti, ali fotić odbio suradnju. Pokušati ću ga nagovoriti da proradi. (Ponekad i razgovor sa tehničkim stvarčicama pomaže.) Samo mi treba još kupnja novog! Iz šume su izvirali ljudi sa košarama punim gljiva. I mi vrsni poznavaoci uputili se u šetnju šumom. Gljiva u izobilju. Raznih. Samo što pored njih ne piše koje su vrste i jesu li jestive ili ne. Mora da je to neki bug. Hmmm.. Kome to da prijavim? B(l)ože, jel bi ti bilo teško staviti malu napomenu pored svake? Klikneš, a tamo opis. 'Oš osnovni (jestivo/nejestivo), 'oš nešto više (u kojem podneblju se nalaze, koliko mogu narasti, u kojoj količini su otrovne, može li se otkriti od čega je smrt nastala (ako zatreba:) ), par recepata…). Imala sam ja i rezervnu varijantu. Svako proba određenu vrstu gljiva, pa ako preživi bez simptoma sljedeća 2 sata, tu vrstu beremo. Nisam bila shvaćena. :( Tražeći kavu, naišli smo na obiteljsko gospodarstvo "Ranč". Nema kave… Ali ima konja. Prvo je onaj moj rekao da idemo jahati (Nisam povjerovala. Stvarno naivno.). On se odmah super sporazumio s konjem (točnije – kobilom Suzy). On vam inače perfektno rže i sve što konjski jezik podrazumijeva. Nakon par krugova nagovorio je i mene. Super osjećaj! Pitala sam ga možemo li nabaviti konja umjesto psa. (Ni na psa još nije pristao.) Kaže striček koji šeće konje da nam onda treba veliki i čvrsti kauč. A dobro… bumo nabavili… Glad smo utažili u Lovačkom domu, u Delnicama. Neloša papica. Nitko od društva nije bio dovoljno avanturistički raspoložen da naruči žabe. Šteta. Zadovoljili smo se divljači. Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
(Privremeni) rezultati ankete. Samo za ivva–u.
Možete se i dalje izjašnjavati. Joj, kak' sam liberalna! ;) Kuća: Rex_hr ivva medo glorija photon juliere dodir supatnik loop nepoznat netko Clown shrek ReSpEcT My AuThOrItA! Petra Mjau maja MaSanYa black lady Viktor Goldeneye Bitanga, Princeza i Potomstvo (3 glasa) sunflower suzette kulerica Stan: tija ZIG silent Esperanza estera dr.Kuronja Viktorova žena suzette Kuća : stan = 10 : 8. Kuća vodi! UPDATE: Peti krug završen. Novi rezultat: Kuća : stan = 26 : 8. Kuća UVJERLJIVO vodi! Kako će završiti ovo napeto takmičenje, čitajte u novoj epizodi... :) Opće mišljenje je da su najveći nedostaci kuće veći troškovi i teže održavanje. Kuća daje veću slobodu, intimnija je, može se lakše roštiljati, pozvati društvo… |
Pitanjce.
Kako imati kontrolu nad komentarima? Besmisleno mi je pregledavati sve postove u prošlost da provjerim ima li novih komentara. Ima li lakši način? Neka skripta? Trik? Kako ti rješavate? Ili ih pustite da padnu u zaborav? Meni su komentari jako dragi, i ne želim ih propustiti. UPDATE: Ne bi bilo loše niti znati da se objavio komentar na tuđem postu koji ste prethodno komentirali. Nešto kao na forumu. Naravno, to bi trebala biti opcija koja se može uključiti/isključiti na određenom nivou. |
…Ali, prije nego što su stigli otvoriti usta, izgurani smo u stranu jer je bolničar vozio ženu iz jedne rađaone u drugu brzinom munje. Tko bi mu zamjerio? Slineći i glasno vičući, žena nije bila najsretnija što je ovdje. Bacila je jedan pogled na našu skupinu trudnih parova i zlokobno procijedila: "Doći će i vaš dan! Doći će i vaš dan! "
Trnci su mi prošli po leđima. Kao da sam doživjela scenu iz Carrie. Nimalo uznemirena, Meredith je mirno ugurala pramen kose pod svoju plavoljubičastu kapu i rekla: "Nemojte se bojati. To narkotici govore iz nje." Stephen se okrenuo Meredith, a glas mu je drhtao od straha. "Oprostite, rekli ste da je ovo porod uz analgetike?" Meredith se nasmiješila. "Da." Posežući za mojom rukom, Stephen nije trebao reći ni riječ. Bili smo na istoj valnoj duljini: idem na epiduralnu. Dvije, ako mi daju. Laura Wolf: Dnevnik luckaste buduće mame Fotka: Kamačnik. Malo mračan, al kaj sad. Takav je bio kad smo zadnji put njime šetali. |
Subota.
Dan 26. (12. nakon inseminacije) Jeste li ikada vidjeli slađu macu? Kod mene je dolutala posredstvom ~p h o t o n~a. Čudni su ti putovi kvanta elektromagnetskog zračenja svjetlosti. |
I met this... this man. And I'm so confused. He's so strange. It's like he knows me. He... recognizes me. When he's there... everything around me is so vivid, it's all... breathing, it's alive. I'm alive. And when he's gone... I get the strongest sense that he's still there.
"City Of Angels" Draga S, želim ti da na ovaj dan budeš sretna i voljena kao nitko nikad. OGROMNA PUSA MLADENCIMA! There will always be people who'll hurt you, so you need to continue trusting, just be carefull. Gabriel Garcia Marquez |
Petak.
Dan 25. (11. nakon inseminacije) Nazvao me ratnicom. Kaže da ga podsjećam na nju (vidi sliku). I da smo podjednako raščupane. (Tako barem on kaže. Ja mislim da sam ipak raščupana više.:) ) Jučer sam bila kod omiljenog mi frizera. Nakon svakog tretmana još danima lebdim. Imam NAJBOLJU frizerku na svijetu! Niš' joj ne treba reći. Njena ideja je puno bolja od bilo koje moje, čak i da dumam danima. MRZIM simetrične i uredne frizure! Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Jučer sam se našla s jednom od najboljih i najstarijih prijateljica.
Bilo je svega. Suze, smijeh, zagrljaji, tuga duboko u očima… Kao posljedica, vrte mi se satima stihovi u glavi: O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam… O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima… O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam... |
Četvrtak.
Dan 24. (10. nakon inseminacije) Tekst uz sliku: U očekivanju povišice... (poslao cimer) (Trebao mi je post za odbrojavanje.:) ) Skoro zaboravih. Danas mi je poslao SMS. Spominje naših prvih 6 mjeseci braka, restoran… Samo, danas je točno 5 mjeseci od tog događaja! :) Da li je to poruka pristigla iz budućnosti? Tinu-ninu… tinu-ninu… tinu-ninu… Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Udala se sredinom prošlog stoljeća i preselila mužu.
Živjeli su u kući s njegovom obitelji. Kako su godine prolazile braća su odlazila. Ona i dalje živi sama tamo. Najstariji brat sagradio je kuću metar-dva dalje. Novi vlasnici opteretili su je hipotekama. Organizirala se dražba (treća po redu). Izrazila je želju da mi (on i ja) kupimo kuću. Ona je moja teta. Ja sam joj kćer koju samo nije mogla imati. Željela bi je češće viđati i pomoći joj. Otišli smo na dražbu i kupili kuću. (Neću sad o sitnicama poput papirologije, kredita…) U kući još nisam bila. Znam da zvuči blesavo kupiti kuću na neviđeno, ali bila je kombinacija "povoljne" cijene, tete i našeg stava da nećemo uspjet kupiti (nismo mogli ponuditi više od početne cijene) i dobiti kredit u roku od 90 dana. Sve se složilo, i sad smo kućevlasnici. Do kraja mjeseca kuća će biti prazna, pa onda idemo vidjeti što smo kupili. Bit će i fotografija kuće, da vidite u što smo se uvalili! Za sada smo samo vidjeli procjenu kuće i raspored prostorija. Trebati će poveći zahvati. Premjestiti zid(ove), razvesti grijanje, promijeniti kupaonu, pločice u kuhinji… Avantura. |
Ovako i ja sjedim zadnjih sati…
Krenula sam u potragu po prostranstvima hard-a, ne bi li pronašla nešto baj muaa (ne znam je li ovo ispalo razumljivo?!). I to sve zato što sam se zakačila za ~p h o t o n~ov blog i njegove prekrasne fotografije. Zanima me. Mala anketa. Kuća ili stan? Prvo da čujem vas, pa ću onda i ja trkeljati na istu temu. UPDATE: Nitko ne komentira fotku. A ja mislila kako mi je baš dobro ispala. :( |
Jučer smo bili kod javnog bilježnika.
Kak je tim ljudima lijepo u životu! Al nije TO poanta priče. Čekamo ispred zgrade javnog bilježnika našu odvjetnicu. Šetka se striček (dečko od niti 30. godina, daklem mlađi od mene:) ) i traži zamazane aute. Poprska s Arf-om staklo sa lijeve strane auta, skroz otraga (ono malo). Obriše i ode dalje. Na ulici vrećice sa smećem. Svaku hrpu isto poArfa. Ja sam umrla od smijeha kad sam skužila kaj radi. (Čekala sam da ode iza ugla da se počnem smijati.) Kaže on da mu je to valjda fetiš. :) |
Albanac (A) na granici Kosovo/Srbija.
Srpski carinik (C) ga pogleda i pita: Nešto za prijavit? A: Ne, nemam ništa! C: Što imaš u gepeku? A: Samo jedan kaljkuljator! C pogleda auto i kaže: Otvori gepek! A ga otvori, a u prtljažniku C ugleda mitraljez. C: Ma kakav ti je to kaljkuljator, bre??? A: Eeee, imam neke račune da sredim!! Nadam se da se nitko neće uvrijediti (na nacionalnoj razini). Bilo mi smiješno, pa reko… da podijelim. Možda ja takav kaljkuljator ponesem na posao. Za izračune. Hi, hi, hi! |
Srijeda.
Dan 23. (9. nakon inseminacije) Upoznajte se. Ovo je moj novi mobitel SONY ERICSSON F500i. Cijena, prava sitnica. VIPme komplet za 143 kn. Modernizirala sam se zahvaljujući najnovijoj promociji. Stari mobitel je izdržao 5 godina s istom baterijom, a najveća mana mu je što nema sat, alarm, kalendar. Nekako mi prirastao srcu. Ali đinđe su đinđe. Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Utorak.
Dan 22. (8. nakon inseminacije) Danas trebamo izvršiti neke financijske transakcije (držite fige da uspiju). Imaju veze s kućom. Našim novim gnijezdom. Nisam htjela prije pisati o kući jer svakodnevno ima novih momenata. Čisto da ne zacopram.:) Jučer u banci. Dođe naš broj, i on ode po novce. Izlazimo. Kaže da misli kako mu je žena dala dvije tisuće kunića više. Vratimo se u banku. Prebrojimo novac. Stvarno… Zamolimo službenicu neka prebroji još jednom. Prebroji. Ona misli da je točno. Mi inzistiramo da ponovi. Ona misli da je točno. (tako par puta) Naime 2x1000+30x500=15000. Skoro mi je došlo da uzmem novac i odem! Kad smo joj objasnili u čemu je "caka" objasnila je da njoj tako računa (neki kalkulator sa strane) i da ne kuži u čemu je stvar. Pa tak stalno radi! Hmmm.. mislim da bi se banke trebale pobrinuti da na šalterima imaju tete koje znaju zbrajati barem do sto. A i tablica množenje ne bi bila naodmet. Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Ponedjeljak.
Dan 21. (7. nakon inseminacije) Došla diretiva odozgo da moramo pisati što radimo. Provodi se projekt rezanja troškova. Lista broj 1: - mjesečni izvještaj - izračuni (razni) Lista broj 2: - blog (treba nadoknaditi nenapisane tekstove i komentare) - kava s bandom - čitanje Ugovora (privatnih, naravno) - telefoniranje - SMS - izračuni (razni) Koja je prava? ;-) Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Nedjelja.
Dan 20. (6. nakon inseminacije) Posudili smo film Kajmak i marmelada. Htjela sam ga pogledati čim je došao u kina, ali on nije bio baš zagrijan. Priključio se u gledanju, i nije požalio. Nakon prve scene me pitao: A ti si znala o čemu se radi? Glavni likovi: Špela i Božo. Božo iz frižidera vadi pivu, kruh maže kajmakom i probija se kroz neuredni stan do TV-a. Dio hrane pada na pod, ali on se ne osvrće. Počinje nogometna utakmica. Špela prolazi bolničkim hodnikom. Na vratima natpis Odjel za neplodnost (od tud njegovo pitanje). Osmjeh na licu. Zove ga. On ne odgovara. Gleda utakmicu. Ona šeće gradom. Kupuje balon. Napuhuje ga i stavlja pod majicu (nalik na trudnički trbuh). Dolazi doma. On i dalje gleda utakmicu. Špela staje ispred ekrana televizora. On se nalukuje pored nje i ljuti što mu smeta. Ona vadi balon. Traži hranu. Pita ga zašto njegovi uvijek šalju pokvareni, smrdljivi puter. On objašnjava da to nije puter, već kajmak. Pita ga može li se to jesti s marmeladom. Kaže da može. Dok ona jede kajmak i marmeladu, on se izruguje. Ona odlazi, zaključa stan i baca jedini primjerak ključeva (on je svoj izgubio) u kontejner za smeće. ...... Jesam li nekog zainteresirala? Film nije posebno dubok, ali je odličan kao sredstvo za razvedrivanje tmurnog dana. Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Subota.
Dan 19. (5. nakon inseminacije) Ambienta. Zagrebački velesajam. Međunarodni sajam namještaja, unutarnjeg uređenja i prateće industrije. Godinama nešto sređujemo. Pomislimo da smo pronašli svoje "gnijezdo", a neočekivani splet okolnosti otpuhne nas dalje. U ovom stanu smo dvije i pol godine. Promijenili smo prozore, uredili sobe, stavili parkete, kupili kauč, podnice, madrace… Ove godine planirali smo srediti kuhinju i kupaonu. Za godinu dana (postoji opravdana sumnja) se i opet selimo. Sad razmišljamo da li sređivati, i koliko se novaca isplati uložiti. Novo obitavalište će trebati srediti. Temeljito. Gore navedeno i potraga za krevetom (u koji ćemo staviti madrac i podnice) bili su dovoljni za šetnju sajmom. Krevet nismo kupili, ali smo upikli ormar-ladičar za sitnu paru. Svidjele su mi se i pločice. Neke podne. Šarene. Svaka u svojoj boji. Mmmm… 130kn kvadrat. Možda za novo gnijezdo. Vaza. Uzmeš cjepanicu. Napraviš u njoj rupu. Borerom. Pofarbaš je. Unutra staviš epruvetu. I dobiješ efektan proizvod. Nisam dobila dozvolu da kupim vazu, nego obećanje da će mi pomoći napraviti je. To me veseli još i više. Kad mi krene, otvaram mrežni dućan proizvoda od cjepanica. Popust svima koji me čitaju. ;-) Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Petak.
Dan 18. (4. nakon inseminacije) Izvadak iz knjige Laura Wolf: Dnevnik luckaste buduće mame. Ali, financije na stranu, nakon godinu i pol u braka i dalje mislim da je udaja najbolja odluka koju sam ikada donijela. Naravno, prva je godina bila teška. Izazovna. OK, dobro, bila je zaista naporna. Odjednom su one svađe ni zbog čega puno teže. Ne možeš samo izaći i otići u kafić za samce.* Sad, ako baš želite izaći, to se zove razvod, a uz angažiranje odvjetnika i puno papirologije, koštat će hrpu love. Bit braka? Brak je poput svakog partnerstva – morate se naviknuti na ritam druge osobe. Čak i ako ste s njom već neko vrijeme. Ali sad, sigurno uplovivši u drugu godinu, Stephen i ja na istoj smo valnoj dužini, naučili smo postizati kompromise, prihvaćati osebujnosti jedno od drugoga, i postizati kompromise. Jesam li spomenula kompromise? Pa, trebala sam, jer u braku pristajete na kompromise pet puta češće nego što ispadne po vašemu i tri puta više nego što se seksate. Naprimjer, Stephen je naučio šutjeti kad se presvlačim najmanje osam puta prije izlaska na večeru. A ja sam shvatila da on ostavlja prljavo suđe u sudoperu jer boluje od poremećaja koji ga sprečavaju da otvori perilicu. Uz to, znam da nikad neće, bez obzira na to koliko ja kumila i molila, pustiti vodu nakon mokrenja. Iako, u njegovu obranu, on spusti poklopac, tako da se u svijetu potencijalnih supružnika može reći da sam osvojila jack-pot. ----------------- * Neka se zna, nikad zapravo nisam bila u kafiću za samce. Nisam čak ni sigurna da oni postoje. Pretpostavljam da je to šifra za: provesti večer s prijateljicama blateći muškarce. Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Četvrtak.
Dan 17. (3. nakon inseminacije) Ovih dana puno čitam. S godinama sam stekla naviku čitati više knjiga istovremeno. Počelo bi čitati jednu, došla bi mi pod ruku druga. Samo bi malo virnula i… zakačila se. I tako bi se otvorene knjige gomilale stanom, a ja bi jedva dočekala slobodne trenutke da utonem u čudesni svijet neke. Trenutno, uz gomilu novina i časopisa otvorene su i Rade Šerbedžija: Do posljednjeg daha Laura Wolf: Dnevnik luckaste buduće mame Dan Brown: Digital Fortress Htjela sam prepisati odlomak iz prve. Na prvoj (nultoj) stranici piše: "Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava." Hmmm.. jesu li i ove rečenice autorski zaštićene? Dakle, ništa od odlomka… A možda se za odlomak na blog-u ne može reći da je "objavljen ili pretisnut"? Možda to vrijedi samo za tiskovine (strogo zabranjeno printanje istog!;-) ). Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Srijeda.
Dan 16. (2. nakon inseminacije) Samo bolovi kao posljedica inseminacije. Ne mogu ne pitati se treba li tako. Crtica koju pamtim iz djetinjstva. O kojoj nikome ne govorim. Sjetila sam je se tek nedavno, u snovima. Zaskočila me. Baka je imala tri kćeri. Jedna nije mogla imati djece. Druga je imala sina. Njegova žena nije mogla začeti. Treća je rodila mene. Nakon devetnaest godina braka. Kao mala vjerovala sam u uroke, vještice, zlu sudbinu… bojala se mraka. Vukodlaci i vampiri su bili podjednako stvarni kao i prvi susjedi (svaka sličnost je slučajna i nenamjerna). To jutro sam pomislila da nas je netko prokleo. Začarao. Hoću li JA imati djece? Ili ćemo samo nestati? Misao se stvorila i pritajila u nekoliko sekundi, ukopana duboko... Još uvijek se bojim mraka. Ponekad mi se čini da susrećem začarana bića. Ne želim da mi gataju jer ne mogu čuti loša predskazanja. I još uvijek si postavljam ono staro, podmuklo pitanje… Čudesne bebe su i dalje aktualne. |
Utorak.
Dan 15. (1. nakon inseminacije) Čitam i uživam. Jučer je Bridge potaknula hvalevrijednu akciju Five 4 Kids. Već neko vrijeme se bavim sličnom idejom. Mislila sam da bi prošlo skroz nezapaženo. Nasreću, prevarila sam se. Pa da probam i ja… Možda smatrate da su dvije akcije u dva dana previše. I mene nekad naljute silni apeli za pomoć. Pomislim, zar opet? Ratovi, glad, patnja, onečišćenost, neobrazovanost, zloupotreba, nasilje… I onda shvatim da nisam ljuta, nego samo bespomoćna. Stojim pred velikim zidom i pokušavam ga srušiti malom, tupom žličicom. Sama ne mogu. Ali mogu ga načeti. I kad se sruši, znati ću da sam bila dio velikog vala sazdanog od energije, ljubavi i nesebičnosti. Što možete napraviti? Stavite link na stranice akcije Čudesne bebe i/ili na ove stranice, prenesite glas… Odreknite se jedne kave. Jedne kutije cigareta. Kupite novine manje ovaj tjedan. (Svaki tjedan.) I uplatite taj novac na ŽIRO RAČUN AKCIJE "ČUDESNE BEBE": 2484008-1500131124 Primatelj: RODA - Roditelji u akciji, Zagreb Svrha doznake: Čudesne bebe Bez obzira kako svota bila mala, pomoći će da se sruši zid. A iza zida čekaju dječja cika i osmijeh. Mislite li da možete pomoći svojim profesionalnim znanjem, kontaktima, javite se… I budite ponosni što znate da ste dio vala. Svako dijete je čudesno na svoj način. Pomozite da spoznamo čudo. Hvala. Update: Pročitajte i post koji slijedi (ne vremenski, nego ispod ovog), kako bi saznali više o akciji. |
Akcija za bolje uvjete medicinski potpomognute oplodnje "Neka ova priča započne happy end-om" Svaki šesti par u Hrvatskoj danas živi s neplodnošću. Iako desetljećima slušamo deklarativne izjave o poražavajućoj demografskoj slici nacije, ne susrećemo i jasnu svijest da je među nama toliko mnogo ljudi koji tek uz medicinsku pomoć mogu doći do cilja koji predstavlja bit ljudskog postojanja – roditeljstva. Dovoljno je tek spomenuti da se osobe o kojima je riječ, s kompetentnim medicinskim osobljem mogu susresti u sedam centara u Hrvatskoj, a da se problemom neplodnosti bave samo 23 liječnika i 10 biologa u 6 laboratorija. Podržite nas u akciji doniranja sredstava potrebnih za opremanje odjela za humanu reprodukciju u Zagrebu i Splitu. Budućim donatorima možemo zahvaliti skromno, ali vedro – dječjim osmijehom! ŽIRO RAČUN AKCIJE “ČUDESNE BEBE”: 2484008-1500131124 Primatelj: RODA - Roditelji u akciji Svrha doznake: Čudesne bebe Molimo Vas ovu informaciju proslijedite na adrese Vaših prijatelja i poznanika. Udruga RODA - Roditelji u akciji cudesne.bebe@roda.hr Preuzeto s stranica Udruge RODA – akcija Čudesne bebe. |
Prošlo je.
Nije bilo mog doktora. On me uvijek digne. Vjerujem u njegovu sposobnost pravljenja beba. Uvijek ima neku lijepu riječ, šalu… skrene strah pacijentica. A mene je danas uhvatio Strah. Sa velikim S. Ne znam što mu je uzrok i kako je nastao. Prepoznala sam ga duboko u utrobi. Tjerao me da koračam po čekaonici lijevo-desno. Odlučila sam se maknuti i otišla na kavu. Nije pomoglo. Šaputao mi je: Što ako te prozovu? Što ako te zaborave? Postupak je radila nova doktorica. Hmmm… Detaljni opis nikog ne zanima, zar ne? Kasnije, u apartmanu, upoznala sam ženu. Inseminirana prije mene. Četrdeset i pet su joj godina. Folikul je puknuo prerano. Ništa od punkcije. Inseminacija je bila supstitut. I nju je razočaralo neprisustvo doktora. Kaže da kad ga vidi, dok joj izgovara ime u deminutivu, zna kako ima šanse. Zanimljivo mi je promatrati kako su žene osjetljive i bespomoćne na puno načina. A kad netko ili nešto takne u ono najsvetije (majčinstvo) sposobne na sve. Postaju nebitne godine, porijeklo, obrazovanje, novac… Bitan je samo cilj. I on nas nepogrešivo zbližava. Kako smo samo podložni malim nježnostima i pažnji... Zašto je tako teško shvatiti kako osmijeh i lijepa riječ ponekad znače više nego cijeli svijet? |
Nedjelja.
Dan 13. Jučer štoperica. Sestra daje injekciju nekom drugom. Vrata otvorena. Htjela bi da ih zatvori. Na redu sam. Pita koja mi je to injekcija. Prva u ovom ciklusu. Vrata i dalje otvorena. Sve je brzo gotovo. Zašto ih zatvarati? Nekako bi mi to sačuvalo bar malo dostojanstva. Ali dobro… Boljelo je. Zašto odraslima ne dijele lizaljke? Mene bi noćas jedna baš usrećila. San. (Već neko vrijeme odgađam pregled koji trebam obaviti. Ništa posebno. Samo ne mogu podnijeti toliko doktora.) Kažu mi da je dovoljno da izvadim betu. Ostalo mogu i kasnije. Prošlo je nekoliko dana od inseminacije. Dovoljno da bi se pretragom krvi moglo ustanoviti je li uspjelo. Ali ja ne želim… ne dam… ne još… Ovako mogu barem sanjati. I tada se probudim. Idem skuhati kavu. Pravu. Treba mi njen miris. |
Subota.
Dan 12. Ritual. Budilica zvoni u 5. Još se neko vrijeme meškoljim u krevetu. Lakše je dignuti se rano ljeti. Kad je toplo. Kad se čuje prvi pjev ptičica iz parka. Kad sviće. Ovako, kad je hladno… magla… sve je nekako teže. Ustajem i puštam vodu u kadu. Stavljam vodu da zakipi. Iz ormara vadim čisti ručnik i gaćice. Zakuham kavu i/ili čaj. Perem zube. Uvalim se u kadu i ugrijem. Mmmmm… Perem kosu, tuširam se. Brišem. Oblačim. Hoću li doručkovati? A on? Budim ga. Danas se ne buni. Ustaje. Skupljamo papire, uputnice, lijekove... Još samo dokumenti, ključevi, jakna, novac… i… spremni smo! Vozi me u bolnicu. Još jedna u nizu folikulometrija. Vrata ambulante u prizemlju zaključana su. Mi (sada već iskusni) prolazimo kroz kafić. Prečica. Svaki put kad prođem kafićem pitam se bi li se konobari naljutili da uzmem bombon smješten na šanku. Samo prolazim. Snalaženje u prostoru mi nije vrlina. Svaki put se zbunim kad dođem na kat. Kuda? Koja vrata? To ga i opet nasmije. Čekaonica puna. Koja je njihova rutina? Kada ustaju? Piju li kavu? Vraća se u prizemlje. Kupuje novine. Sjeda do mene. Čita. Ponekad me (kad sam nervozna) ljuti njegova smirenost. Izgubi se u nekom drugom svijetu dok ja napeto iščekujem. Nešto. Folikuli su nastavili rasti. Lijevi 18mm, desni 14mm. Endometrij 10mm. Trolinijski. Svaki put se naluknem na ekran ultrazvuka kako bi bila sigurna da su dobro izmjerili. ;-) Večeras moram doći po štopericu. Kad sam prvi put čula taj izraz nije mi ništa bilo jasno. Činjenica: Štoperica se daje ženama kako bi za 36 sati došle na punkciju ili inseminaciju. Hmmm.. To je mali sat koji ženama otkucava 36 sati? Ne shvaćam… Sad znam da je to injekcija. I što je dosta bitno, trebate je sami kupiti (na to vas nitko neće upozoriti). Samo nekoliko apoteka je prodaje (što saznate nakon nekoliko uzaludnih pokušaja kupnje, dok skroz iživcirani vičete na tetu farmaceutkinju). Ma svašta ću ja još naučiti! Inseminacija je u ponedjeljak. Jedva čekam. (Da mi je to netko rekao prije koji mjesec!) Po defaultu izbjegavam doktore. Idem k njima samo kad stvarno moram. Sad smo si čika doktori i ja najbolji prijatelji! Kako su neki naši stavovi relativni. Nekad mi se čini da se najlakše ostvaruje ono čega sam se najviše bojala. Čudan je osjećaj dok izlazim iz bolnice. Puna nade. Ispunjena. Sigurna da će uspjeti. Možda već ovaj put… |
Svratila sam danas kod Žute.
Kaže ona (citiram;-) ): Dakle ako izađem vani na popodnevnu kafu sa nekim jaranicama, pa naravno da ću tračati. To se uglavnom svodi na to ko je gdje bio, šta je radio, šta je rekao, a šta ustvari mislio... Takve stvari. Ima i onih ogovarajućih tipa glupača, jesil' čula šta mi je rekla?! Jeste ružno kriva sam, ali neki ljudi su nepresušan izvor inspiracije.... ali sve je to u svrhu ubijanja vremena i skretanja misli sa činjenice da se poslije toga moraš vratiti da radiš za nikakvu platu. Ja to zovem svojim duševnim mirom. Kraj citata. Sjećate se moje šefice? Ovih dana je glavni izvor zabave u firmi. Žena obilazi i govori ekskluzivnu vijest. Trudna je. Zahvaljujući već gore spomenutoj razbibrizi nije trebalo dugo da se vijest proširi. (Nisam rekla nikom. Vjerujte. Dobro, dobro… uhvatili ste me. Rekla sam njemu i vama, ali nećete mi valjda TO brojati?) Nekoliko tipičnih crtica: - Teta M, Vi ste prva koja je doznala. Didaskalije: (nasred hodnika. A teta M ne bi izdržala da ne prenese dobar trač u roku minute pod cijenu života) - Šminka mi se razmazala. U ovom stanju žene koža skroz drukčije reagira! - Donijela sam čokoladu. Više ne mogu poslije ručka jesti sladoled. Sad mi se gadi. Baš čudno. - Prošli put kad sam bila trudna samo sam plakala. Nemojte me niš pitati, jer mi se stalno plače. - Test je opet pokazao "minus", ali ja znam da sam trudna. (Kužite sliku.) Nisam jedina koja je primijetila pretjerivanje! Sad mi je lakše. To je i potvrda da nisam toliko opsjednuta kao što ste mislili. Možete prestat brinuti za moje psihičko zdravlje i slati pisma podrške u Vrapče ako se dan-dva ne javim. ;-) To ne znači da želim se prestanete družiti sa mnom. NIKAKO! Samo ne brinite toliko… Rekla sam mu da ako nije sad trudna (u što sumnjah zadnjih par dana) počinjem s horror-pričama. Pa da vidimo kak će joj biti! Da ja malo nju mučim. Moje sumnje su potvrđene. Ali horror-priča neće biti. Nemam srca. Morat ću poraditi na mračnom djelu Sanje. |
Četvrtak.
Dan 10. Znam ja da nas ima svakakvih i da to daje draž životu. Ali IPAK… Gluposti nekih se ne mogu načuditi. Ono što me jučer zgrozilo možete pročitati kod meni drage Sunčice. Učiteljica koja se borila za dostojanstvo svoje struke dobila je otkaz zbog pisanja bloga. Nadam se da to nije kraj. U ovoj f***ing zemlji su JOŠ UVIJEK zagarantirana neka minorna prava radnika. I nije tako jednostavno nekome dati otkaz. Sunčice, samo želim da znaš da smo uz tebe! Prošla si ti i puno gorje stvari i ako te to nije satrlo neće ni ovo. Velika pusa hrabroj ženi. * * * * * Folikulometrija. Dr: - Imate li Vi dva jajnika? Ja: - Pa… prije koji tjedan sam imala. A što? Dr: - Samo pitam. Da ih ne tražim uzalud. Baš je Faca. Da se pohvalim. Uspjela sam sama samcata skroz samostalno (ima li još koja riječ na s koja bi se dala ubaciti?!) bez stimulacije hormonima proizvesti dva folikula. 11 i 14 mm. U subotu je kontrola, a nova inseminacija početkom sljedećeg tjedna. Što je danas lijep i sunčan dan Što je danas lijep i sunčan dan Ja se tako dobro osjećam. Kao malo dijete ja sam sretan (posuđeni samo stihovi koji odgovaraju trenutnom raspoloženju;-) ) |
Srijeda.
Dan 9. Vrijeme je da nabavim novu uputnicu za folikulometriju. Mogla sam i ranije. Danas je deadline ako mislim sutra na kontrolu. Neke stvari radim u zadnji čas. To sam preuzela od njega. Jeste li primijetili kako je puno lakše postati u nečemu loš nego dobar? Preuzeti mane umjesto vrlina? Zahtjeva znatno manje energije. Je li to Zakon spojenih posuda? Šogicu sam zaposlila da mi kupi hormone. Ako zatrebaju... Ionako stanuje pored jedne od rijetkih apoteka koje ih prodaju. |
Danas bi mogla napisati Priču o kući Ali nije još gotova Pa neću Danas bi mogla napisati Kako sam tužna Ali ne želim vas lagati Pa neću Danas bi mogla napisati Što me pali Ali to je previše moje Pa neću Danas bi mogla napisati Koga i kako volim Ali to je tajna Pa neću Danas bi mogla napisati Misli duboko pohranjene Ali ne znam želite li ih čuti Pa neću Danas bi mogla napisati Puno toga Ali riječi ne dolaze same Pa neću Danas ću napisati Ovo… |
Kuća (Keizersgracht 268) je dobila ime po zlatnom lancu na fasadi. No, to nije običan zlatni lanac. Postoje različite priče o njegovom porijeklu.
SOBARICA Vlasnik kuće nije mogao pronaći zlatni lanac. Optužio je sobaricu za krađu. Kada je ipak pronađen, obješen je kao dokaz sluškinjine nevinosti. PROVALNIK Druga priča kaže da je sobarica jedne noći bila sama u kući. Ubila je provalnika prerušenog u staricu dok se pokušavao nasilno uvući u kuću. Odala ga je sjena. Vlasnik joj je u znak zahvalnosti poklonio zlatni lanac. Sobarici se to učinilo nedovoljnim, pa je otjerana. Vlasnik je objesio lanac iznad vrata kako bi pokazao svoju ravnodušnost u vezi sobaričine nezahvalnosti. PLJAČKAŠI Ova priča je najvjerojatnija. Vlasnik kuće Eliseus Harrel je 1620. godine naručio robu iz Aachena u Amsterdam. Pljačkaši su zaustavili pošiljku. Samo je jedna bala stigla u Amsterdam. Kao podsjetnik, vlasnik je pozlaćeni lanac vezan oko bale objesio na ulazu u kuću. Kuća se umalo urušila za vrijeme renovacije 1991. godine. Zlatni lanac je vraćen na staro mjesto, kao da se ništa nije dogodilo. |
Utorak.
Dan 8. Sjećate li se oglasa? Znatiželju o tekstu je potaknu on. Prošli tjedan je poluposlovno dosta skitao po gradu, pa je na jednoj od kavica (mora on na kavicu, pa se još javi kako uživa na suncu, i da mu je super... sol na ranu stavlja... ) čitao i Nacional. Kasnije, dok smo šetkali prepričavao je tekst o tome kako je autor "išao na umjetnu inseminaciju". Komentar je bio popraćen i crticama vlastitog iskustva. Eh, što sam mu se nasmijala... Srećica moja... ;-) Mislim, lako se meni smijati. Mene nitko nije uputio u malu prostoriju riječima "svršite, molim…". Pročitah cijeli tekst. Lukava kakva jesam skužila sam da je samo novi broj nedostupan u on-line izdanju. A danas izlazi novi broj. Slijedi kolumna. Nadam se da se autor neće ljutiti što je prenosim na ovim stranicama. Spermogram U četvrtak ujutro sam u bolnici, u kojoj mi je prije trinaest godina umro otac, davao uzorak sperme. To bi mi trebalo omogućiti da, eventualno, i sam ubrzo postanem otac. Iako mi ovo nije bio prvi spermogram u životu, osjećao sam se nekako posebno upravo zbog toga što sam prije trinaest godina, na samu Novu godinu 1992., izlazio iz ove zgrade još mamuran od pića, s kobnim brzojavom u džepu i noseći veliku crnu vreću za smeće gdje su mi u bolnici spakirali tatine stvari te dvije njegove aluminijske štake koje su mi se u tom trenutku učinile nekako bezobrazno lagane. Tek kad sam došao kući, upitao sam se zašto sam ih uopće donio. A sada s uredno spremljenom uputnicom u fasciklu s reklamom jedne privatne klinike za ginekologiju, porodništvo i reprodukcijsku medicinu, strpljivo sjedeći između dva starčića, čekam da me pozove doktorica i obavi sa mnom onaj prvi razgovor u kojemu se pita: "Zašto ste došli? Koliko imate godina? Jeste li preboljeli mumps? Koliko ste dugo u braku?" Bolnica je lijepa i uredna, jedna od najurednijih u Zagrebu, a i atmosfera u čekaonici je nekako dobra, a pacijenti se dijele na dvije osnovne skupine: one koji nečega imaju previše i one kojima nešto fali. Oni s previše su dijabetičari, imaju previše glukoze u krvi i to im stvara probleme, a oni kojima fali, zapravo fali dijete i to ih čini tužnima. Ovi drugi su većinom muškarci koji imaju premalo spermatozoida ili su im slabo pokretljivi. I tako mi s premalo i oni s previše strpljivo čekamo u toj čekaonici u prilično miroljubivoj koegzistenciji. I moj je otac umro od previše šećera i sada mislim o tome kao o nekakvoj božjoj ironiji koja, zapravo, pomaže savladati tugu, pomaže mi da se ne osjećam neizrecivo glupo s tim fasciklom u rukama u koji je, osim uputnice, spremljena i jedna prilično debela knjiga s pornografskim slikama. Private, mega pack sa 376 stranica u koloru, stopostotni hard core koji sam prošle godine kupio u Berlinu upravo za ovu namjenu. Kolega pisac, kolumnist i autor jednog odličnog romana o vampirima, sumnjičavo me gledao dok sam kupovao ovu knjižicu u nekom sex shopu na stanici Zoo. Vjerojatno mu nije bilo jasno zašto knjižica s fotografijama, kad smo već odavno svi, ako želimo pornografiju, navikli na video ili DVD tehnologiju. No mora se priznati da je prilično nepraktično nositi prijenosni kompjutor u kabinu za davanje uzoraka. Uglavnom, razgovor s doktoricom bio je kratak i ugodan pa sam se sav sretan uputio u laboratorij. Ondje je, međutim, nastupio šok. Sestra mi je dala staklenu epruvetu omotanu papirnatim ručnikom. Prije nekoliko godina, u jednoj drugoj bolnici, za to je služila plastična kutijica. Ovo je, doduše, bila nešto šira epruveta od onih u kojima smo kao klinci na kemiji radili pokuse, ali bila je epruveta. Još uvijek uskoga grla koje iziskuje popriličnu streljačku vještinu. Jest da za to baš ne treba biti Wilhelm Tell, ali valja pogoditi. Stojim tako s fasciklom u jednoj i epruvetom u drugoj ruci i gledam u taj otvor misleći o poznatoj basni s rodom i lisicom u glavnim ulogama, kad sestra kaže:"Idemo, idemo gospon! Tamo vam je kabina." I onda se susretnem s kabinom. Prozorčić, stolac, mali umivaonik, vrata s vješalicom montiranom s unutarnje strane. Prozorčić je zatvoren, a stolac je jedan od onakvih kakve smo imali u osnovnoj školi. Tek toliko, da se čovjek u svemu ovome sjeti još i školskih dana. Možda i nekih kolegica iz razreda? Sve je u kabini čisto, uredno, samo je pod sklizav. Očito su i moji prethodnici imali problema s gađanjem. Odložim, dakle, epruvetu na stolac, a pornić na umivaonik, skinem jaknu i krenem. Ali nije to lako. Prvo, čovjek mora držati epruvetu u lijevoj ruci, a svoj pimpek u desnoj i onda mu fali još jedna ruka da lista pornić. Jer ovako, kad je otvoren samo na jednoj slici, dosadno je. Treba malo prolistati, prošarati pogledom, vidjeti različite slike i poze. Palo mi je čak na pamet da malo zubima listam, ali sam odustao od toga za slučaj da netko sve to snima. Dovoljno je čovjek i ovako sam sebi glup. I tako se koncentriram na Tiffany. Plavušu lijepoga lica s prilično obješenim sisama koju čereče dva tipa u kožnim motorističkim jaknama. Čak mi dobro ide, ufurao sam se i čini mi se, skoro ću… Kad iz laboratorija izađe sestra i vikne prema čekaonici: "Mlinariiiiiiiiić!" I sjebe mi koncentraciju. Jebo je taj Mlinarić. A čovjek vjerojatno jadan i zbunjen kao i ja. Ništa, idemo ponovo. Okrenem stranicu, a tamo Laura i Katlin. Obrađuju nekog tipa koji izgleda kao moj profesor iz obrane i zaštite na faksu. Laura ima crne kožne rukavice do lakta i bič, a Katlin kožne čizme skoro do bedara. Ufuram se opet, stvar dobro ide, čak mi toliko i ne smetaju zvukovi iz čekaonice, kad me odjednom gotovo prepadne muški glas. Dolazi iz laboratorija od kojega me dijeli samo mali prozor od mutnog stakla za predavanje uzoraka. Iako je zatvoren, čuje se svaka riječ. Čovjek se obraća sestri: "Opet nisam uspio!" Sestrin glas djeluje strpljivo i umirujuće i govori mu da to nije ništa, da se događa i savjetuje mu da ide malo prošetati. Mislim, žena je to ljubazno rekla, ali što će mu šetnja? Kao da se od šetanja diže. Ili svršava? Ništa. Okrenem stranicu i nastavljam s Laurom i Katlin i dobro mi krene, skoro sam gotov, a onda zazvoni mobitel. Jebo te mobitel. Vadim ga iz futrole na remenu, ionako me je prekinuo pa da barem vidim tko je. Na ekranu vidim: zove kolega pisac. Javim se, što ću, možda je nešto važno. Kolega kaže da mi je poslao mailom neku leksikografsku natuknicu i da je malo pogledam. Obećavam da ću pogledati, spremam telefon i nastavljam s poslom. Okrećem nekoliko stranica i nailazim na tri mulatkinje: Leilani, Brazil i Xtacee. Možda egzotika pomogne. I opet sam bio skoro na kraju kad je zazvonio mobitel. Budala, zaboravio sam ga isključiti poslije kolege pisca. Vidim, zove prijatelj. Javim se. Jesi vidio šta nam rade Slovenci, kaže on. Čuo sam nešto, odgovaram mu, ali sad ne mogu, drkam. Pričat ćemo poslije. On kaže, dobro. Razumije čovjek. I opet, bikovskom upornošću, okrećem nekoliko stranica unatrag i dolazim do Lole. Lola je Mađarica, ima 21 godinu i pravu kurvinsku facu. Gleda me s fotografije. Gledam i ja nju. Nekako se razumijemo. I na Lolu napokon uspijevam. Nisam čak ni pokapao puno po podu. Jedino mi nekako smeta to ime. Prilično glupo ime da se na njega svršava u reproduktivne svrhe. No večeras ćemo kod kuće otvoriti bocu makedonskog crnjaka. I popit ćemo ga u kadi. Žena i ja. Nazdravit ćemo Loli, a ja ću sasvim licemjerno poželjeti da dijete, ako bude kći, ne završi u porniću kao Lola. Da se opet ne zatvori nekakav ironični krug. Zoran Ferić Mislim da toliko muke zaslužuje barem jednu bebicu.;-) |
Ili možda točnije, ne želim vjerovati.
Prošli tjedan je Vlada utvrdila prijedlog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Reakcija (kako je i bilo za očekivati) ima raznih. Znam da je Crkve protivnik umjetne oplodnje, ali... meni se čini da su ovaj put malo pretjerali s izjavama. Izvadak iz dnevnih novina: Dobar dio neplodnih brakova, što liječnici jako dobro znaju, posljedica je nekog protuprirodnog i lošeg ponašanja, kaže predstojnik Ureda HBK mr. Bosančić te dodaje da Crkva podupire alternativu na medicinski potpomognutu oplodnju, tzv. tehnologiju prirodne prokreacije, gdje se uz praćenje nekog para u vremenu ženina ciklusa otkriva što mu nedostaje... Naravno da svi problemi dolaze od žene (vražja bića!). Kao takva, možda je i bolje da se ne razmnožavaju! Sanja ljut! I istovremeno jako ponosan na sve koji imaju snage boriti se. Skoro zaboravih. Morat ću ga pitati da li je u sušnim godinama napastovao kakvu oFcu. To mi je trenutno jedino "protuprirodno i loše ponašanje" kojega se mogu sjetiti. Hvala Crkvi na prosvjetljenju. Lakše ću živjeti sa spoznajom da mi je dragi "ljubitelj" životinja, nego kao dosada u mraku i zabludi. K'o (već gore spomenuta) oFca. Možda onda (kad prizna) žrtvujemo neko živinče, prolijemo mu krv i zapalimo vatru u čast bogova. To će razriješiti sve naše grijehe (a samim time i probleme). Meeee...... |
Ponedjeljak.
Dan 7. Možda ćete misliti da sam zla i zločesta (zločinac, zlobna, zlikovac, zloduh, Zlica od opaka), ali… Šefica je upoznata s mojom najvećom i najskrivenijom željom. U jednom trenutku je postalo neizbježno često kasniti na posao. Jednostavnije je bilo reći istinu, nego svaki put tražiti novi izgovor. Izgubih se u tom… Već mjesecima govori kako će u rujnu zatrudnjeti, pa onda mjesec-dva raditi, zatim godišnji od ove i sljedeće godine, bolovanje… Nismo si mi loše, ali… Cijele Božje dane govori kako je sigurno trudna, sad joj je loše, pa je umorna, živčana, plače joj se… A još je i nekoliko puta naglasila da su se prasnuli samo dva-tri puta prošli mjesec, i kako je to baš super kaj su oni tak jako plodni. Grrrrr… I tako stalno! Evo, i sad isto o tome… Kaj ona stvarno ne shvaća da se meni to ne sluša?! Nemojte me krivo shvatiti. Ja OBOŽAVAM djecu, i sretna sam kad žene zatrudne, ali mora li mi to nabadati na nos svakih PET minuta, zajedno sa svojom Bogom danom super-plodnošću?! Ma i ja sam malo preosjetljiva ovih dana… no IPAK! |
Vikend.
Dan 5-6. Još jedan ispunjeni vikend. Jedina mana vikenda su što traju svega dva dana. Kako u njih utrpati sve ono što moram (omraženi kućanski poslovi, obiteljske obveze...) i/ili želim (maženje, prijatelji, društvo. kuhanje...)? Nekako mi je teško raditi kompromise. Pogotovo vikendom. Postajem sve posesivnija na slobodno vrijeme i pazim kako i s kim ga provodim. Možda to znači da sam ga počela i više cijeniti?! |
Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su došli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.
Na policama su u miroljubivu suživotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...), Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boširani "hertz-romani"). Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, baš kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca, došla bi se napiti vode i uzeti krišku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i naše kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju šaha i popili čašicu domaće bosanske "šljive". Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine držala zimnicu. Tamo su uredno složene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s kumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svježe iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni životom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku. Lepensky, hoćeš nastavak? |
A sada malo odgojno-obrazovnog programa.
Nepoznati umjetnik zadnjih petnaestak godina uljepšava ulice Amsterdama skulpturama. U sitno doba noći pojavljuju se zapanjujuće statue od bronce i željeza. Grad Amsterdam prihvaća skulpture pod uvjetom da se identitet umjetnika ne otkrije. Poznato je samo da je umjetnik lokalni doktor. Brončano poprsje žene krasi pločnik ispred Oude Kerk, koji se nalazi u samom središtu Četvrti Crvenih Svjetiljaka (Red Light District). U Leidsebosje maleni čovjek radi na stablu. Pili granu na kojoj stoji. U Marnix parku čovjek s kutijom za violinu žuri u smjeru ulice Marnix. Pokušava li uloviti tramvaj? Zbunjujuća osobina: čovjeku nedostaje glava! Na ulazu u gradsku vijećnicu / kazalište probija se violinist. Na trgu Ten Kate pojavio se brončani kip muzičara. |
Ostatak članka OTPUSNO PISMO - Spermogram iz Nacionala (pod kategorijom kolumnisti).
Jako bi me razveselio. Mijenjam članak za kavu. Sok. Jel može? |