Subota.
Dan 12.
Ritual.
Budilica zvoni u 5. Još se neko vrijeme meškoljim u krevetu.
Lakše je dignuti se rano ljeti. Kad je toplo. Kad se čuje prvi pjev ptičica iz parka. Kad sviće.
Ovako, kad je hladno… magla… sve je nekako teže.
Ustajem i puštam vodu u kadu.
Stavljam vodu da zakipi.
Iz ormara vadim čisti ručnik i gaćice.
Zakuham kavu i/ili čaj. Perem zube.
Uvalim se u kadu i ugrijem. Mmmmm…
Perem kosu, tuširam se. Brišem. Oblačim.
Hoću li doručkovati? A on?
Budim ga.
Danas se ne buni.
Ustaje.
Skupljamo papire, uputnice, lijekove...
Još samo dokumenti, ključevi, jakna, novac… i… spremni smo!
Vozi me u bolnicu.
Još jedna u nizu folikulometrija.
Vrata ambulante u prizemlju zaključana su. Mi (sada već iskusni) prolazimo kroz kafić. Prečica.
Svaki put kad prođem kafićem pitam se bi li se konobari naljutili da uzmem bombon smješten na šanku. Samo prolazim.
Snalaženje u prostoru mi nije vrlina. Svaki put se zbunim kad dođem na kat. Kuda? Koja vrata? To ga i opet nasmije.
Čekaonica puna. Koja je njihova rutina? Kada ustaju? Piju li kavu?
Vraća se u prizemlje. Kupuje novine. Sjeda do mene. Čita.
Ponekad me (kad sam nervozna) ljuti njegova smirenost.
Izgubi se u nekom drugom svijetu dok ja napeto iščekujem. Nešto.
Folikuli su nastavili rasti.
Lijevi 18mm, desni 14mm. Endometrij 10mm. Trolinijski.
Svaki put se naluknem na ekran ultrazvuka kako bi bila sigurna da su dobro izmjerili. ;-)
Večeras moram doći po štopericu.
Kad sam prvi put čula taj izraz nije mi ništa bilo jasno.
Činjenica: Štoperica se daje ženama kako bi za 36 sati došle na punkciju ili inseminaciju.
Hmmm.. To je mali sat koji ženama otkucava 36 sati? Ne shvaćam…
Sad znam da je to injekcija.
I što je dosta bitno, trebate je sami kupiti (na to vas nitko neće upozoriti).
Samo nekoliko apoteka je prodaje (što saznate nakon nekoliko uzaludnih pokušaja kupnje, dok skroz iživcirani vičete na tetu farmaceutkinju).
Ma svašta ću ja još naučiti!
Inseminacija je u ponedjeljak.
Jedva čekam. (Da mi je to netko rekao prije koji mjesec!)
Po defaultu izbjegavam doktore. Idem k njima samo kad stvarno moram. Sad smo si čika doktori i ja najbolji prijatelji!
Kako su neki naši stavovi relativni.
Nekad mi se čini da se najlakše ostvaruje ono čega sam se najviše bojala.
Čudan je osjećaj dok izlazim iz bolnice.
Puna nade. Ispunjena. Sigurna da će uspjeti.
Možda već ovaj put…
Post je objavljen 09.10.2004. u 19:04 sati.