Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su došli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.
Na policama su u miroljubivu suživotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...), Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boširani "hertz-romani").
Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, baš kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca, došla bi se napiti vode i uzeti krišku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i naše kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju šaha i popili čašicu domaće bosanske "šljive".
Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine držala zimnicu. Tamo su uredno složene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s kumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svježe iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni životom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.
Lepensky, hoćeš nastavak?
Post je objavljen 02.10.2004. u 11:00 sati.