Prošlo je.

Nije bilo mog doktora.
On me uvijek digne.
Vjerujem u njegovu sposobnost pravljenja beba.
Uvijek ima neku lijepu riječ, šalu… skrene strah pacijentica.

A mene je danas uhvatio Strah. Sa velikim S.
Ne znam što mu je uzrok i kako je nastao.
Prepoznala sam ga duboko u utrobi.
Tjerao me da koračam po čekaonici lijevo-desno.
Odlučila sam se maknuti i otišla na kavu.
Nije pomoglo.
Šaputao mi je: Što ako te prozovu? Što ako te zaborave?

Postupak je radila nova doktorica.
Hmmm… Detaljni opis nikog ne zanima, zar ne?


Kasnije, u apartmanu, upoznala sam ženu. Inseminirana prije mene.
Četrdeset i pet su joj godina.
Folikul je puknuo prerano. Ništa od punkcije. Inseminacija je bila supstitut.
I nju je razočaralo neprisustvo doktora.
Kaže da kad ga vidi, dok joj izgovara ime u deminutivu, zna kako ima šanse.

Zanimljivo mi je promatrati kako su žene osjetljive i bespomoćne na puno načina. A kad netko ili nešto takne u ono najsvetije (majčinstvo) sposobne na sve. Postaju nebitne godine, porijeklo, obrazovanje, novac… Bitan je samo cilj. I on nas nepogrešivo zbližava.


Kako smo samo podložni malim nježnostima i pažnji...
Zašto je tako teško shvatiti kako osmijeh i lijepa riječ ponekad znače više nego cijeli svijet?