Prošlo je.
Nije bilo mog doktora. On me uvijek digne. Vjerujem u njegovu sposobnost pravljenja beba. Uvijek ima neku lijepu riječ, šalu… skrene strah pacijentica. A mene je danas uhvatio Strah. Sa velikim S. Ne znam što mu je uzrok i kako je nastao. Prepoznala sam ga duboko u utrobi. Tjerao me da koračam po čekaonici lijevo-desno. Odlučila sam se maknuti i otišla na kavu. Nije pomoglo. Šaputao mi je: Što ako te prozovu? Što ako te zaborave? Postupak je radila nova doktorica. Hmmm… Detaljni opis nikog ne zanima, zar ne? Kasnije, u apartmanu, upoznala sam ženu. Inseminirana prije mene. Četrdeset i pet su joj godina. Folikul je puknuo prerano. Ništa od punkcije. Inseminacija je bila supstitut. I nju je razočaralo neprisustvo doktora. Kaže da kad ga vidi, dok joj izgovara ime u deminutivu, zna kako ima šanse. Zanimljivo mi je promatrati kako su žene osjetljive i bespomoćne na puno načina. A kad netko ili nešto takne u ono najsvetije (majčinstvo) sposobne na sve. Postaju nebitne godine, porijeklo, obrazovanje, novac… Bitan je samo cilj. I on nas nepogrešivo zbližava. Kako smo samo podložni malim nježnostima i pažnji... Zašto je tako teško shvatiti kako osmijeh i lijepa riječ ponekad znače više nego cijeli svijet? |