samo tako...

NE VOLIM TE.....NE VOLIM....iz njegovih usta izlazile su riječi koje su joj parale uši. Vrištao je,lice mu je poprimilo čudnu grimasu.
Sjedila je nasuprot njega i osim onih prvobitno izgovorenih riječi ništa drugo nije čula. Vidjela je da mu se usne pomiću,da gestikulira rukama ali osim onoga " ne volim" ništa joj nije dolazilo do moždanih vijuga.

Već je nekoliko puta i sama tu činjenicu iznjela i rekla mu da se takve stvari primjete ali on to nije potvrdio. Govorio je da ne zna šta prića a ona je uporno pokušavala objasniti da zagrljaj liječi i da su joj potrebni. Nije dopiralo do njega. Do ovog trenutka....izrekao je napokon to što ga muči.

Ujutro je sjedila uz svoju šalicu kave,tiha i neprimjetna jer njemu tako odgovara. Odgovara i njoj. S onom golom istinom otvorile su joj se oči. Nije ju zaboljelo , nije povrijeđena....samo tužna. Tolike godine su prošle pored njih a oni su zatočeni u nekom svom svijetu.

Imali su isti pogled na svijet,iste ciljeve. Mišljena su im bila različita ali to ih je zabavljalo. Ulagali su sve u obitelj i zajedništvo. Do nekog trenutka....bez strasti,dodira,pogleda.....
Bila je svjesna da traži nemoguće. Pomirila se da ima mir, da je neće pitati gdje je i sa kim , da neće primjetiti šta je obukla , da li je skuhala , pospremila. Imala je nešto za čim večina žena teži.

Srknula je još jedan guc kave. Rekla je na glas " dobro je" , nasmješila se i utonula.
Razgovori s Bogom bila su njezina terapija. Znala je da On ima plan za nju i da treba biti strpljiva. I čekati u tišini.....taj zagrljaj.