samo tako...

....čekala je mene kao i prošle godine u ovo vrijeme.

Ovaj put sam išla u bolnicu sa grčem u želudcu i suzama koje su , dok sam se vozila u tramvaju, izdajnički tekle ispod naočala i stapale se s maskom. Nisam znala što me točno čeka ali sam znala da se mora. Zadnja nada,zadnji korak da će sve biti ok.


Poslije trijaže sjela sam na klupicu ispred bolnice. Pogled u krošnju,pogled u srce...znam da me čuva .


Smještaj na odjel....ista soba,isti krevet,isti doktor , sestre....osmijeh do osmijeha ....


Kao i prošle godine bubamara u sobi. Bila je uz mene cijelo vrijeme. Još jedan znak ...


Odlazak prema operacijskoj sali. Pogled u pod. Šalje mi znak...tu sam ...

Operacija je prošla u redu. Nekih organa više nema,bez njih se može. Beštija je također vani. Buđenje je bilo malo teže,nekoliko kanila u vratu...kažu nisu mogli nači vene. Naravno....one su vjerovatno negdje na moru. Nisu lude sa mnom hodat Petrovom ;)
Oporavak....iskreno....vraški boli. Nisam baš tak nekaj očekivala. Ali uz ono divno osoblje,sestre koje u vrijeme kada nema posjeta pokušavaju sve da ti bude ugodno ,izdržat se mora. Bilo je tu i smijeha...puno. Bez obzira na bol bedastoće su mi uvijek na pameti. Kaže doktor " po tome vas i pamtimo":)).


Doma sam....moje veeeliko muško srce mi je skuhao čarobni napitak.

Bit će tu sada posla sa mnom ali nakon svega što smo prošli ovo je još jedan mali izazov.

Ps: nastavak slijedi .... :)))