samo tako...

.....preko dana je sparno ,po noći kiša pada....priroda čini čuda.
Pol tri ujutro je,san ne dolazi na oči. Tablete u mom slučaju ne čine čuda :)))
Promjene....poslože se tako u glavi razne stvari,shvatiš što želiš ili ne želiš u životu.

Sedam godina je iza nas. Sedam godina svega,zadnje dvije su one prave, iskrene. U te dvije godine sam shvatila da život ima neke planove koji se meni ne sviđaju ali ništa me ne pita. Shvatila sam da sam sebi najvažnija i da voljeći sebe baš ovakvu mogu i drugima dati najbolje.

Cijeli ovaj tjedan sam rezimirala to vrijeme i došla do zaključka da ,unatoč svemu ja moram živjeti svoj život. Možda će zvučati bezobrazno ali briga me za ostalo. Briga me za nekoga tko se ne javi,šturo odgovara na pitanja,ne primjećuje novu frizuru,ne primjećuje moje suze.....više me nije briga za one koji u meni ne vide dobro nego obavezu koju moraju podnositi.
Znajući sebe u pravo vrijeme okrenut ću se na peti i reči zbogom,sa smiješkom na licu. Moje granice tolerancije i ljubavi prema ljudima su ogromne ali kada znam kakav život ne želim,granice nestaju.
Nestala su tu i neka prijateljstva,poslovne veze,brak.....nestat će i ovo što me guši i tlači,zbog čega mi san ne ide na oči.