samo tako...

....svojom jačom stranom provela sam pola noći,do jutra.
Dobiti otkaz i dobiti rak ne bi smjelo biti u istoj rečenici.Dobiti otkaz i dobiti na lutriji je prihvatljiva opcija. Ova prva nije. I još uvijek mi ne da spavati po noći,još uvijek je neprihvatljiva. Možda da Pikulica nije otišla kod tate bi bila jača. Ovako....raspadam
se skroz. Što od bolova što od nevjerice i straha
Danas smo sjeli na balkon,skuhao mi je kavu koju smo zasladili kockicama šećera. Gledao me je očima punim ljubavi(nakon dugo vremena) kao da je znao što se dešava unutar mene. Iskreno,pokušavam da sve bude u redu,da ne pokazujem osjećaje,da nitko ne brine. I danas... raspad. Pogledao me je zbunjeno,zagrlio. Riječi su tu suvišne. Na meni je da umirim nemire,svoje nemire.
Negdje sam pročitala "ako ti se plače, plači. Imaš pravo na to". Ja sam plakala. Plakala od ljutnje na život,od straha za budućnost. Plakala jer sam ljuta na sebe i svoje slabosti. I plakat ću svaki put kad mi se plače. Više suze skrivala ne budem.
Samo....fali mi ona druga,nasmijana ja. Ona koja sluša muziku malo jače i pleše po kući. Fali mi smijeha. I sna.
Gledam muškarca koji sjedi pored mene,jednom rukom prčka po tabletu,druga mu je na meni. I tako stalno. Prošli smo oluje,kiše i gromova sto,preživjeli. I sada kada nam je krenulo,kada smo puni planova ja zabrljam. Dovedem nas u nelijepu situaciju. Ali on ne miče ruku sa mene,poljubi me u prolazu,skuha kavu,donese jelo u krevet....
Još uvijek smatram da se ona prva rečenica nikada,nikome ne bi smjela dogoditi. Nikome!!!!! I smatram da sam velika sretnica radi te ruke na meni,radi tog pogleda . Ali....bemti,ja želim biti ona druga ja a nikak se nemrem naći. Di nestane ono brbljavi,žuto zlo kaj samo mrči po kući i trese guzičetinom...di????