samo tako...

....is the beach.....i to kad se najmanje nadaš.
Imala je problema sa sigurnošću i samosvjesnošču,točnije željela se samo njemu svidjeti i željela je da se ponosi s njom. Živjela je takvim životom gdje je on bio njezin centar svijeta. Imali su lijepu,skladnu vezu do trenutka dok ona nije rekla da joj nešto ne odgovara. Tada danima nije pričao sa njom a ona se danima ispričavala.
S vremenom shvatila je da ju ne primjećuje dok ju ne treba. Često je trebala ponoviti već rečeno jer ju nije uopće slušao. Često je sjedila pored njega satima željna dodira on je bio u svom svijetu.
Pokušala je dotjerana dočekati ga doma,pokušala se spremiti pa izaći sa prijateljicama....ništa. Ništa!!!!! Ne da nije primjećivao,nije niti pitao s kim će,kud će,kak je bilo....Sam sebi je bio dostatan. I smatrao je da je to u redu,da nije ništa loše i da je lijepo imati miran i tihi dom.
Nemajući više niti snage niti volje prihvatila je to. Prijateljice su joj govorile da mu vrati istom mjerom ali ona je ,čim ga je ugledala nanovo-svaki put,bila zaljubljena u njega. Ono.... ljubav epskih razmjera.
Nenadano,jednog dana srela je starog znanca. Muškarca za kojim se svaka žena okrene a on simpatičan i drag nesvjestan svojih kvaliteta. Prije nekoliko godina joj je rekao da je žena njegovih snova ali je poštivao njihove brakove i nikad nije bio naporan. Taj muškarac ju je gledao sa iskrama u očima,gledao ju je kao najljepšu ženu,smijao se njezinim šalama,pridržavao stolicu,kupovao male slatke poklončiće. Opet....ne ugrožavajući ničiji brak uživao je u njezinom društvu.
Dolazila je doma nasmijana,nije primjećivao više tišinu jer je stalno pjevušila. Sitnice koje su joj smetale po kući više nisu bile bitne.
Par lijepih riječi dnevno,pokoja poruka,pitanje kako je i šta radi vratile su je opet "u tračnice". Bila je sretna a opet nikome ništa loše učinila nije.
Nakon nekog vremena,kada je došla kući dočekao ju je zabrinutog lica. Vidio ih je u jednom kafiću,na terasi. Smijala se tako glasno da je odmah znao da je to ona ali ne zna tko je on. Pogledala ga je nježno i rekla "Prijatelj,jednom sam ti spomenula ali nisi slušao. Zašto nisu prišao,opet te bilo sram ?" Ovaj put ga je bilo sram,sramio se svojih postupaka,sramio se što je dozvolio da ona koja ga gleda ko Boga uživa u tuđem društvu. On nije smatrao da se treba truditi jer je znao da ga voli,smatrao je da je tu,pored nje i da je dovoljno. Imao je svoj mir dajući njoj samo nemir koji je netko drugi smirio.
Na neki čudan,ne tako bolan način shvatio je kako je lako može izgubiti. Izgubiti ono što voli,ono što želi ali ne zna se ponašati prema tome.
Poslije je ispričao kako su na jedvite jade prihvatili posao pored tog kafića jer su već kasnili u firmu ali da mu nije žao. Otvorilo mu oči a otvorilo mu i srce.
Njegove riječi su ....na pomisao da te gubim zamračilo mi se sve,želudac stisnuo,grlo osušilo.Tek sam tada shvatio da si ti moj cijeli svijet :)))