samo tako...

...oda nebeskim prijateljima.
Oduvijek su me fascinirali ti plutajuči, čudnooblikovani nebeski svodovi. Divila sam se njihovim oblicima, veličini i boji. S godinama sam u toj njihovoj ljepoti i snazi našla utjehu i utočište.

Sanjala sam kako ležim na velikom bijelom oblaku, bezbrižna i sretna.

Sanjala sam kako me ništa ne boli, kako vozim bicikl, trčim, plešem....

Sanjala sam kako skakučem s jednog na drugi oblak i glasno pjevam.

Sanjala sam nasmijan i sretan svijet.
Sanjam i dalje, lovim oblake, izgubim se u tom sbom snu ne mareči gdje se nalazim. Još uvijek sam fascinirana njima i pogled mi bježi prema gore. U njima se utopi sva moja tuga i bol, oni mi pružaju smirenje i sigurnost.

Naučili su me da, bez obzira na sve, bez obzira što nekada život posivi sunce nađe načina da ti osvijetli put. I da će sve biti dobro.

I tako....i dalje živim sa glavom u oblacima, plovim svojim snovima... Živim...