petak, 30.11.2007.
SQUID ATTACK!
|
Nemojte se nikad, čak ni u mislima, zamjerit jadranskim lignjama. Posljedice mogu biti opekotine 2. stupnja (jel to onaj stupanj kad ti mjehurić trenutno pukne?). Daklem, sve je bilo uredno, dok nisu stigli kraci (izvorne duljine oko 30 cm). Narezali smo ih i stavili na ulje. U prvom napadu je eksplozija raznijela krakove i dva su završila na podu. Nakon korektivnih mjera i tek što sam krenula da ih vadim van iz ulja - PRASSS(ššš - to se crvlji moja koža ispod nosa i na podbratku!). Dobro sam prošla. Moglo mi se oko sfrigat! A nisam ga ni uvaljala u brašno. Eto što ti je energija. A dok sam rezala krake, pomislila sam si kak sam negdje čitala da nisu ulješure te koje jedu lignjune, nego da lignjuni jedu ulješure. Tako je i mene skoro apsorbirala lignja, jadranska, frigana. Jel to dovoljan razlog za tražit estetsku operaciju, besplatnu, naravno? Odštetu za pretrpljenu duševnu bol? Ili tabuiziranje krakova jadranskih liganja? Ma, nisam ja o toj vili pjevala u prethodnom postu... |
srijeda, 28.11.2007.
Aaaaajd, projdi vilo....
ponedjeljak, 26.11.2007.
Dobro jutro!
|
Saznah ja danas da, jednom kad dođemo u EU, više neću bit samohrana majka već jednoroditeljska obitelj. Jer da roditelj ne može bit samohran, te da drugi roditelj, bez obzira priznao ili ne da je roditelj (recimo, majka) ima obvezu uzdržavat dijete. Pa tako zakonski nije moguće postojanje samohranog roditelja. Nadalje, saznah da bi u EU kao jednoroditeljska obitelj mogla dić stambeni kredit za koji bi mi jamac bila država. Kul. Pa se onda i zaposlim u nekoj državnoj službi i lijepo cijele dane niš ne radim i dobivam plaću, jer ako mi daju otkaz, onda buju banci ostali dužni kredit. A to banke ne vole. A ja onda štancam decu i država mi jamči za kredit, a svoj stambeni prostor širim već prema EU standardima. MRAK. Stalno mi se plelo po glavi da bi definiciju samohranog roditelja nekak trebalo zakonski revidirat – recimo, da se u tu skupinu uključe i svi oni koji SAMI hrane obitelj. Koliko je samo nezaposlenih roditelja. Što svojom voljom, što tuđom, što zbog više sile. I ne brinu se za djecu – kako to nalažu zakonski propisi. Rade na crno. Ili nit' rade, nit odgajaju djecu. Ali ne. Jednostavno ćemo ukinut činjenicu da neki roditelji zaista sami hrane svoju djecu. I to zakonski. Razmišljam kak bi zakonski bilo dobro ukinut mnogo toga. Recimo, nasilje. Zakon o ukidanju nasilja. (Glava I. Članak 1. Ukidanje nasilja; Ovime se ukida nasilje. Glava II. Prijelazne odredbe. Članak 1. Svi zakoni koji reguliraju nasilje se postupno ukidaju radi praktičnosti. Članak 2. Riječ "nasilje" briše se iz svih postojećih zakona i propisa. Glava III. Kazne: bla, bla, bla, bla, bla). Ovaj zakon stupa na snagu osam dana od objave u "Narodnim novinama"). I jednostavno – nasilja više nema. Ne postoji. Ukinuto. Past history. "O čem vi to? O nasilju? Pa to je već davno ukinuto!". Ili "Zbog učestalog i opetovanog dovođenja svoje bliže društvene zajednice u zabludu da nasilje postoji moguće je izricanje zatvorske kazne u trajanju od tri mjeseca." Ili "Gle dedu, još uvijek je uvjeren da nasilje postoji, ha, ha, ha…". Kak ću ja onda nazvat svoj blog? Svi će mi se smijat. Bit ću zakonom ukinuta… Has the whole world gone mad? (Doing the duck dance, doing the duck… dance…) |
subota, 24.11.2007.
Znam da je vrijeme predizborne šutnje, ali…
|
… eto, što je život! Taman sam donijela neku izbornu odluku i, sudbo kleta, vidjeh s nečijeg plakata divno muževno lice kako me fiksira i pomislih si "E, tebi bi dala… svoj glas, pa makar…". Frajer zgodan, uglađen, nosi, doduše, neku čudnu kravatu, možda je čak i pripadnik one molesterske družbe koja me skoro ubila razglasom… I eto ti sad! Poljuljalo mi srce razum! Pita me sin da zakaj ja njemu ne dam temobajlsku. Trajalo je neko vrijeme dok sam ja shvatila što bi to sunce mamino zapravo htjelo da ja dam tom liku (T-mobile). Zatim je uslijedilo ono tipično muško pitanje, a jel bi se ja za njega, tj. lika s plakata oženila (ovo posljednje mu opraštamo, zar ne?). Slijedilo je razložno iznašanje životnih situacija: pa kad bi se ljudi ženili/udavali sa svakim s nekog plakata…. Zatim izjava da bi on glasao za Sanadera. "Dobro, a što je tebi Sanader dao da bi ti za njega glasao?" (dam-daš, to uvijek igra). Tu sam ga poljuljala. Uslijedilo je nevezano čavrljanje o prošlotjednim aktualnostima: 4 mečke koju Rusi daruju našoj repki zato kaj smo smlatili Engleze (drago mi je da ni jedan uvezeni Hrvat nije dao gol). Lagano pakosno cerekanje na silne milijune funti koje su Englezi zgubili na kladionicama. Osim onih dvadeset i nešto nečega imena koje je tjedan prije zgubila njihova porezna. Riječ je o nositeljima prava na dječji doplatak. Eh, di je sad Čelična Biserka pa da zauzda galopirajuću UK bijedu… A možda je to taj moj nezavisni kapital!? Dok ja skužim… Kakogod, navele me teme kapitala, ljubavi, nogometa, plakata i predizborne šutnje da ponovno objavim u sklopu ovoga posta jednu moju pjesmicu spjevanu ad-hoc na počecima mog blogorovanja. Ionak su reprize in u vrijeme predizborki. Elem, JEDNA LJUBAVNA Daj mi da pijem vode iz izvora tvoje duše Jer u mojoj nutrini vladaju suše Daj mi, daj, daj, jer tako bi mi bilo lakše U životu, i drugdje... Baš bi nam bilo dobro skupa! Ja bih ti dao sve što jesam (to nije malo!). Pa to već oduvijek svi rade, što ne bi i mi! Jer, dobit je to u suštini, Čista trgovina duše. |
srijeda, 21.11.2007.
Nešto se sve ....
|
... skurvalo. Jel' to zbog politike ili nečeg drugog... Ne znam. Imam filing da su izbori iduće nedjelje nekak značajni za mene. Em je moj imendan, em je dan na koji sam prvi put osjetila gibanje sina u mom trbuhu, em je nedjelja... I vjerojatno će bit radna. Razmišljam o tome da se za iduće izbore osnuje još neka, ajmo ju nazvat, nezavisna televizija, koja će objavljivati antipromidžbene političke spotove. Možda da se to pokrene blogerski ili ima netko neki drugi prijedlog. Kako god, ja ću ovo objavit u rubrici politika, sport i seks. Ah, da, osobno će mi opet ispast iz opcije. Hmmm. No dobro, za ove izbore je ionako kasno. Ovo nek budu moji osobni. Kročivši s pozitivnim mislima u budućnost, spremam se kliknuti na OBJAVI... Glede komentara na Katu, evo linkova za niže spomenutu pjesmu: http://www.youtube.com/watch?v=VqV65Vw7U9Q ... i jednu još dijaboličniju verziju, naravno, u izvedbi Pythonovaca: http://www.youtube.com/watch?v=o0vgZ2UNS54... Sveta Kata, sneg na vrata!!! |
ponedjeljak, 19.11.2007.
APEL...
|
Molim cijenjeno blogerstvo da razmišlja pozitivno kako bih uspjela doći do Anchi. Nešto se tu zblokiralo a ja niš ne kužim, a cijelo vrijeme sam bila uvjerena da sam diplomat. Ispalo je suprotno. I sad ja tu muku mučim umjesto da radim. Ili me netko uoči izbora namjerno isključuje s tuđih blogova. Nitko mi ne vjeruje. A imam samo jedno lice. Diplomatsko. Tako su stvari doživjeli slušatelji koji su se prekasno uključili u radijsku emisiju na kojoj je O.W. čitao "Rat svjetova". Nastala je opća panika. Svi blogeri koji do tada i nisu čitali Samohranumajku odjednom su kao gromom i snijegom ošinuti priskočili u pomoć nakon što su se, naravno, pobrinuli prvo za sebe. U međuvremenu, Samohranamajka je ispijala svoju čašu grke vode i klizila niz svoj uredski stolac u agoniji samorazotkrivanja vlastite nemoći da misiju uspješno okonča. Zadnje riječi koje su se mukom probijale kroz njene već lagano plavkaste usne bile su... Bar su mi popravili grijanje u autu. Ipak je, u konačnici, mislila pozitivno. |
subota, 17.11.2007.
Jedna antiglobalna…
|
Žive tako Sandra i Mirko negdje na brdovitom Balkanu. Povlače se i vuku za nos dulje vrijeme – bi, ne bi, bi, ne bi – živjeli skupa. Kad, eto, počeli oni živjeti skupa. I jednoga dana, nedugo nakon useljenja Sandri, reče Mirko: "Jedva sam čekao da se uselim. Sad te više ne moram sexat. Dok si mi bila ljubavnica (ljubovca u smislu ne živjeli zajedno, op. SM.), morao sam te sexat svaki dan, da mi ne odeš…" Sandra se isprva nasmije (amazing!!!), a onda ostane u čudu i nevjerici. I veli mi, iskreno, najiskrenije: "SM, ja to ne kužim! Al' zaista ne kužim! Uopće takvo razmišljanje…". A što sam mogla, nego nasmijat se od srca. Ne kužim ni ja. Al' možda se iz toga da izvuć neka pouka… onak, antiglobalna,… ma, da brak, ni zajednički život! … Eto šta ti se može desit… Dopunska napomena ili ti apdejt:"Sad si moja hraniteljica i ne mogu te više trošit, da traješ duže…" Reakcija ista… uz update "Ja sad samo trepćem očima… treba li na to uopće nešto odgovorit ili ne?". Dakle, treba li ili ne…ili što, ako da? Da, snijeg je pao, prestao, bljuzge nema, ali je tu Vještica s Istoka… A ja idem spat… Moram budit nadležnog jer bi si pogledal Austina Powersa. Isuse, mislim da ću zaspat… Eto drame na pomolu…Sunday, bloody Sunday.... |
utorak, 13.11.2007.
Redizajn bloga...
|
Potaknuo me Anchin post, a i pogled na kalendar koji mi se kleberi u gornjem desnom uglu, na grafičku intervenciju manjeg razmjera, tako da će danas biti bijelo osjenčan datum između dva datuma u prethodnom redu. Time želim reći da ću svoj idući post objaviti najvjerojatnije u nedjelju. Nadam se da neću imati potrebe ranije. A ako i budem, nema veze. Stvar će samo poprimiti neki drugi oblik. Do tada, još sam negdje u temi bajaka ili ti bajki, pa evo riječi jedne vječno lijepe pjesme, koju ovom prilikom pjevušim: O jednoj mladosti Jedna mladost, jedan svijet nade Raste tiho u srcu tvom Drugi za te ovaj svijet grade S malo prave istine u tom Pričaju ti priče te I svaka ima svoj sretan kraj Al' prešućuju da taj svijet krade Baš tvog sunca sjaj Jedna mladost, jedan san sreće Al' do nje još dalek, dug je put I dok srce na svoj put kreće U taj svijet ocvao i žut Odjednom ćes shvatit sve Kako nigdje nema plamena tvog Poput mrtve rijeke svijet teče Bez cilja svog Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet možda, tko zna, jedna od sretnih Jedna od tisuću bit ću baš ja Tko da zna Znate, nema kraja odrastanju. Zaista. I zaista je svaki dan na neki način ogledni sat. Do nedjelje.. P.S. Veselim se snijegu... (he, he), malo čišćenja (hi, hi)... Nadam se da će ga napadat dosta da mogu svoj tepih podastrijeti da upije pahulje, pa ga onda iščetkati i mirisom snijega osvježiti sobu. P.P.S Da, riknulo mi je grijanje u autu. To ide jedno s drugim, kaj ne? |
subota, 10.11.2007.
Recimo da je moj zaključak iz toga,
a i osoba je dala svojim riječima naslutiti to - naša (i ne samo naša) sredina je, gledano u cjelini, previše primitivna da bi bajke zaista shvaćala kao bajke. Mnogi ih pokušavaju pretočiti u realan život, pa, koliko god moć misli pojedinca bila pozitivna, nažalost imam iskustva koja govore da je moć negativnog pristupa i razmišljanja drugih zaista ponekad moćnija. Osobito ako je u sprezi s nekim položajem. Ili ulogom koju u danom momentu treba odigrati. Govor srca... ma kad bi ljude bar podučavali u školama tome da govore iz srca. Evo konkretnog primjera: držim da bi svaka osoba koja je za svoju struku odabrala rad s ljudima (liječnik, medicinska sestra, odgajatelj, učitelj, i još mnogi...) trebala ići na takve seminare i aktivirati se u tom pogledu, prvenstveno da sebe očisti od svih negativnosti koje učestali susreti sa svakakvim energijama donose. Umjesto da ih akumulira i onda prihvati kao neku istinu. No, to bi bilo u "našim okolnostima" neprilično. Da bi se na nekog moglo pozitivno utjecati, taj netko mora isto tako biti otvoren za to. Inače bi ja mogla sad lijepo leć i pozitivnim mislima pokušat utjecat na barem 20 ljudi. Pa da vidim tko bi mi se otvorio. I kad. I nakon koliko puta. Nikada ni jedno djelo, bez obzira na svoj oblik, nije bilo presudno za nekoga. Premda, usuđujem se ustvrditi da je zasigurno kod nekih pokrenulo neki klik. Naročito kod djece, koja se veoma lako identificiraju s nama nestvarnim situacijama. Konačno, i djeca su različita. Neka bi pokušala letjeti kao ptica, a neka ne. Moja kritika je uglavnom usmjerena na to da smatram da danas postoje primjerenija štiva za lektiru za određenu dob. Jer, tek nakon što sazriješ i popabirčiš neka znanja možeš - konkretno Grimmove bajke - sagledati i doživjeti u svoj njihovoj ljepoti. I uživati u njima. A ne bojati se pojedinih likova ili situacija. Ili, ne daj bože, sebe samoga. Ako, recimo, imaš dijete koje istinski zanima GDJE SU GRANICE. I kako to da je vuk ostao živ nakon paranja trbuha, a neka djeca idu u bolnicu zato što su slomila ruku. I još k tome plaču od boli. Iako smo i s Tomom & Jerryjem imali (manjih) problema, jer se, eto, nekom prohtjelo da sebe napuše kao balon. Jer onda može letjet i spustit se na zemlju ko Jerry. Dječji mozak funkcionira na nižim frekvencijama. Oni su do, u prosjeku, 14. godine u tzv. alfa stanju veći dio svog "budnog stanja". Prijemčiviji na, bilo postojeće ili nepostojeće, svjesno imputirane ili implicitne skrivene poruke. Oni "primaju" mnogo više od nas odraslih. Neki vječno ostanu u tom stanju. I ja sam veći dio vremena u tom stanju  . Iako bi se moje moglo nazvat i alfanumeričkim jer mi se stalno neke brojke tu pletu. Idem ja malo odalfirat. A u kakvom će tek stanju danas bit veći dio muške populacije… pa i ženske… Živili! |
petak, 09.11.2007.
Pa evo, u tom kontekstu,...
|
... zašto te bajke ne smatram dobrima za djecu. Doći će tata i mama, zločestom vuku rasparat trbuh, nafilat ga kamenjem i bacit u bunar (a vuk, naravno, pri tome ni ne kuži da mu režu utrobu, jer on je sebe namirio - podsjeća me na raju koja se u ovom slučaju probudila, a u mnogim drugim slučajevima duboko spava) a poslije (Bane kaže izbora) će svi biti sretni i zadovoljni. Kao i Snjeguljica, koja je na kraju pozvala svoju maćehu na svoje vjenčanje (jest da je vještica svjesno planirala teško kazneno djelo samo tri puta - a ne 19). Kamo sreće da postoji u tim bajkama neka jača poruka da će oni koji ne znaju ili ne žele razlučivat postat jednog dana dobri i sretni samo zato što su drugi dobri i sretni. Al i o tome bi se dalo razvezat. K'o što bi rekla jedna moja dugogodišnja frendica. "Gle, njemački nije zarazan." Odo ja u krpe. Dok još vidim hodat. 'ku noć svima. Okovali vas lijepi snovi svojim zlaćanim lancima... (samo se nemojte zaboravit probudit!!! bar s vremena na vrijeme... (to ja više onako sebi, malo sam previše zadnjih dana u alfa-stanju))... |
četvrtak, 08.11.2007.
Ogledni sat ili kako se poskliznuti po P
|
Neki kao đaci, a neki i kao đaci i kao budući učitelji/profesori, ili mentori, su možda imali prilike biti na oglednom satu. Ili barem nazočiti tomu. Pa je tako bilo i danas. Učilo se slovo P. Jedna o riječi koja počinje slovom p je svakako i - pimpek. (Ajme!, Bože mili!, Isuse!, ahhh!, prestrašno!). Ima ih, naravno, još. Onih nepristojnih. Možda se tu ubraja i pokemon. Kog boga uopće znači pokemon. I što to radi u hrvatskom jeziku. I zašto je to manje grozno od pimpeka. Osobito ako se glavnom akteru šapne na uho. Al' je zato o.k. čitat Grimmove bajke u 1. razredu u kojima je na svakoj drugoj stranici pravi naturalistički prikaz pokolja. Te vuku paraju trbuh i trpaju kamenje u njega, te Snjeguljici lovac treba nožem iščupati srce (a to se ponavlja bar jedno tri-četiri puta, tak da si čitatelj dobro zapamti!), te krava žvače i guta Palčića, krvi i žderanja ko u priči. A ono svi ostali živi na kraju. Krasno. Vele da takve priče utječu na podsvijest. Čiju? Srednjovjekovnog malog prestrašenog bića koje svoj izmet prolijeva kroz prozor? Znači mogu zaklat, iščupat srce i sve će biti isto kao i prije. Pače, čak i bolje!!!! Mene su učili da su Brüder Grimm bajke prikupljali kao nacionalnu baštinu - neka sasvim druga svrha, a ne odgojna. Svjedočanstvo o vremenu. Stil, teme i jezik koji nalažu PRVO donekle neke spoznaje o čovjekovom biću kroz povijest. A gdje je naša I. B. Mažuranić? (Kojoj je moj sin samoinicijativno zapalio svijeću na grobu za Sesvete – mada smo slučajno naišli na njega). Gdje su druge kratke priče i bajke domaćih autora? Gdje su priče s lijepim porukama? Iako, sretna sam da ima oglednih satova koji prođu u neredu. Nesuradnji djece (neke). Tak da wannabe učitelji mogu vidjet s kim će imati posla. Djecom indigo generacije (koja se počela rađati krajem 1990-ih – tako kažu). Naročito ako se ogledni sat drži u razredu u kojem je većina djece natprosječne inteligencije. I već sad bi mogli popišat i nastavnike i mentore i većinu roditelja, iz pimpeka ili piše, samo da znaju kako. (Premda oni to već sad znaju, pa se sad uče obuzdavat). Takvoj djeci zapravo treba ulijevati samilost i žaljenje prema onima koji su tu da ih poduče nekim tehničkim vještinama, pa i drugima, te ponude im neko znanje. Žao mi je ko cucku da nisam bila na tom oglednom satu. Zašto ne postoje ogledni satovi za roditelje? Gle, milo, učiteljica se zaista potrudila da sat bude primjer mladima. Daj malo podrži to. Imaj malo razumijevanja. "Das ist doch Alles so pervers*…", rekla bi jedna od mojih profa s faksa. *pervers = perverse , adj. 1. willfully determined or disposed to go counter to what is expected or desired; contrary. 2. characterized by or proceeding from such a determination or disposition: a perverse mood. 3. wayward or cantankerous. 4. persistent or obstinate in what is wrong. 5. turned away from or rejecting what is right, good, or proper; wicked or corrupt. [1325–75; ME < L perversus facing the wrong way, askew, orig. ptp. of pervertere. See PERVERT] pervert [1300-50; (v.) ME perverten L pervertere to overturn, subvert, equiv. to per- PER- + vertere to turn; (n.) n. use of obs. pervert perverted] pervers auf Deutsch = verkehrt; otuda i Verkehr = promet; Dakle, sve je to jedan perverzan promet. Pozdrav... |
srijeda, 07.11.2007.
U svjetlu nadolazećih izbora...
|
... dragi pripadnici muške populacije, moža biste trebali razmisliti kako se deklarirate. Kad zena kaze muskarcu, da ga napusta zbog drugog: Ateist: Ne vjerujem. Budist: Samo da si ti sretna. Katolik: Ja sam kriv. Zidov: To cu ti vratiti! Pravoslavac: More idi i ne trebas mi.. Agnostik: Zasto nemas obojicu? Mormon: Jedna vise, ili manje... Melankolik: Ubit cu se! Kolerik: Ubit cu te! Apatik: Dobro... Pesimist: Ma znao sam da ce se to desiti. Optimist: Uzmi kljuc - za svaki slucaj. Realist: To je moj kofer... Naivko: Kad se vracas? Racionalist: Nemas argumenata. Skeptik: Jesi li sigurna? Romanticar: Ja te ipak volim! Filozof: Zasto bas danas? Odvjetnik: To ce te skupo kostati. Bankar: To ce me skupo kostati. Liberal: Konacno slobodan! Komunist: Imam obvezu da te dijelim. Zeleni: Idi biciklom. Klerikalac: Grijesila si?! Socijaldemokrat: Postujem tvoju odluku. Slovenac: Samo da nije Hrvat. Hrvat: Samo da nije Slovenac. Albanac: Samo da nije Srbin. Srbin: Samo da je nas. Moglo bi se tu još svašta nadodat, al', eto, postiram as received , as-is, itd. itd. Budući da mi se ne da pisat. Raaduujte se, naaroodi, ... |
ponedjeljak, 05.11.2007.
Laku noć...
|
(mislim.... MORATE NAPISATI POST DA BISTE GA OBJAVILI.., pa stvarno...!) |
nedjelja, 04.11.2007.
Ein Missverständnis ist die häufigste Form menschlicher Kommunikation (Peter Benary)
|
.. nađoh ja na Logos Quotes, u potrazi za nečim sasvim drugim. Prevedeno na 66 jezika. Podsjetilo me na ono: samo je jedno zdravlje, a toliko mnogo bolesti... Samo sintetizirano u suprotnom smjeru. |
petak, 02.11.2007.
Opet isti scenarij...
|
Eto, čitam ja na teletekstu kako je barel nafte dosegao rekordnih 92 USD. I da je Bush podrijetlom iz Rumunjske i potomak nekog Tepeša kojeg su zvali Drakula. I da su mu metode mučenja slične Drakulinim. On bi, ustvari, napao Rumunjsku i cijelo to vrijeme je traži na zemaljskoj karti, ali zahvaljujući suprotnim informacijama koje dobiva od svojih obavještajaca, kontra-, rekontra i subkontraobavještajnih službi, još nije uspio pronaći tu zemlju. Pa gađa malo jugoistočnije. Eto novog rata. Pa kad Ameri napadnu Iran, lijepo će barel nafte opast ponovno na neku prihvatljivu cijenu. Kao i kod rata u Iraku. Poruka Velkog brata: ako ne bute za ratove koje vodim, lijepo ću vam poskupit benzu, a vi, razmaženci kakvi jeste (he-he), lijepo ćete shvatit da se u autima možete vozit samo tolko dugo kolko ja vodim ratove. I lijepo ćete glasovat za rat. A da to ni ne znate. I opet će Turci pod okriljem tog novog rata popalit napalmom šume u kojima žive Kurdi. A onda bi se moglo malo zaratit i na Balkanu. Za promjenu. Lijepa su vremena. Idem uživat u danu pogledom kroz prozor. Gle, ne da mi objavit... hm. Veli, error on page... hm. Možda se bush piše malim slovom... |
četvrtak, 01.11.2007.
Prigodno
|
Nemoj mi govoriti kako je s onu stranu ljubavi ako Bog jest ljubav. Nemoj mi govoriti jer ne želim znati. Jer, što ako sam tamo već bila i poželjela iskusiti ovo? I dan-danas samu sebe mogu proglasiti poprilično patetičnom osobom, koja je u stanju za svim dragim osobama ili pak onima s kojima je podijelila ma i jedan trenutak bliskosti i koje su s one strane, zaplakati i zajecati, bez imalo dostojanstva. Još uvijek nosim u sebi onu djetinju želju, izdubljenu vlastitim dojmovima, da će sve ostati uvijek isto, da će se uvijek ići na berbe, peći kolači i domaće lepinje u ulju, mijesiti noklice i prati ruke u ledenoj vodi z zdenca, valjati se u predubokom snijegu, kititi bor, da će moje dijete u svemu tome uživati kao što sam i ja i kako ćemo iduće godine… A ovozemaljstvo priča drukčiju priču. Poslužit ću se izričajem jedne druge osobe, s kojom sam baš prije dan-dva razmjenjivala mišljenja na neke teme. Imam pravo odbiti realnost. Imam pravo na vrijeme za plakanje i ridanje makar su prošle godine od smrti nekih od njih. Jer svatko od njih je utkan u moje biće – bilo toplim mirisom kolača, bilo šalama, bilo skrušenom srećom kad sam dolazila u neočekivan posjet, bilo onom sjetnom milinom osoba koje znaju da će uskoro otići (a bilo je i veoma, veoma mladih među njima), bilo nacvrckanim gudanjem i tamburanjem, "kupi mi pivčinu", svojom nenametljivom mudrošću, lahorom u svom imenu, moći i strasti svoga glasa i pera, osjećajem da sam dio nečeg velikog, neke velike obitelji – i u tome ću uvijek biti dijete. Ja sam u duši tipičan predstavnik twice-born skupine, kako bi to rekao T. S. Eliot (nevjerni Toma), koji se i sam pred kraj života pridružio istima. Skupine koja je djetinja u svojoj tuzi, svojoj manifestaciji osjećaja, premda pripada religiji novije epohe, istovremeno bliska šamanskim ceremonijama pročišćenja, koja ne propituje. To je ona moja duboka tuga. Moje frojdovsko ne-mirenje sa smrću i materijalnom konačnošću. Moja tiha patnja za onim što je s onu stranu ljubavi. Ona tiha patnja koju mnogi na ovaj dan gase i utoljuju Kod veselog mrtvaca i manje ili više uspješno zamjenjuju radošću življenja. Koja se samo prebaci u neki n-ti plan, bude zamijenjena vrućim kestenima, kuhanim vinom, šetnjom po raznobojnim svijećama i lampašima načičkanim grobljima i inim sadržajima koji se rastapaju, hlape, hrđaju i venu... Ali nikad ne ugasne. I neće. Dok je mene tu. O odvajanju… (hvala, kalumela.blog.hr, na izrazu, baš mi se uklopio)
DŽORE DRŽIĆ |
