četvrtak, 01.11.2007.
Prigodno
|
Nemoj mi govoriti kako je s onu stranu ljubavi ako Bog jest ljubav. Nemoj mi govoriti jer ne želim znati. Jer, što ako sam tamo već bila i poželjela iskusiti ovo? I dan-danas samu sebe mogu proglasiti poprilično patetičnom osobom, koja je u stanju za svim dragim osobama ili pak onima s kojima je podijelila ma i jedan trenutak bliskosti i koje su s one strane, zaplakati i zajecati, bez imalo dostojanstva. Još uvijek nosim u sebi onu djetinju želju, izdubljenu vlastitim dojmovima, da će sve ostati uvijek isto, da će se uvijek ići na berbe, peći kolači i domaće lepinje u ulju, mijesiti noklice i prati ruke u ledenoj vodi z zdenca, valjati se u predubokom snijegu, kititi bor, da će moje dijete u svemu tome uživati kao što sam i ja i kako ćemo iduće godine… A ovozemaljstvo priča drukčiju priču. Poslužit ću se izričajem jedne druge osobe, s kojom sam baš prije dan-dva razmjenjivala mišljenja na neke teme. Imam pravo odbiti realnost. Imam pravo na vrijeme za plakanje i ridanje makar su prošle godine od smrti nekih od njih. Jer svatko od njih je utkan u moje biće – bilo toplim mirisom kolača, bilo šalama, bilo skrušenom srećom kad sam dolazila u neočekivan posjet, bilo onom sjetnom milinom osoba koje znaju da će uskoro otići (a bilo je i veoma, veoma mladih među njima), bilo nacvrckanim gudanjem i tamburanjem, "kupi mi pivčinu", svojom nenametljivom mudrošću, lahorom u svom imenu, moći i strasti svoga glasa i pera, osjećajem da sam dio nečeg velikog, neke velike obitelji – i u tome ću uvijek biti dijete. Ja sam u duši tipičan predstavnik twice-born skupine, kako bi to rekao T. S. Eliot (nevjerni Toma), koji se i sam pred kraj života pridružio istima. Skupine koja je djetinja u svojoj tuzi, svojoj manifestaciji osjećaja, premda pripada religiji novije epohe, istovremeno bliska šamanskim ceremonijama pročišćenja, koja ne propituje. To je ona moja duboka tuga. Moje frojdovsko ne-mirenje sa smrću i materijalnom konačnošću. Moja tiha patnja za onim što je s onu stranu ljubavi. Ona tiha patnja koju mnogi na ovaj dan gase i utoljuju Kod veselog mrtvaca i manje ili više uspješno zamjenjuju radošću življenja. Koja se samo prebaci u neki n-ti plan, bude zamijenjena vrućim kestenima, kuhanim vinom, šetnjom po raznobojnim svijećama i lampašima načičkanim grobljima i inim sadržajima koji se rastapaju, hlape, hrđaju i venu... Ali nikad ne ugasne. I neće. Dok je mene tu. O odvajanju… (hvala, kalumela.blog.hr, na izrazu, baš mi se uklopio)
DŽORE DRŽIĆ |
