srijeda, 29.08.2007.
MALO NOGOMETNIH...
|
P: Ko vodi? O: Ne znam, dva-dva je. O: Ej, naši nogometaši su svi postali crni!!! |
BEZREZERVNA PODRŠKA
|
IAKO ZAISTA RIJETKO IZRAŽAVAM SVOJE STAVOVE NA OPĆEGLOBALNE TEME, OVIME IZRAŽAVAM SVOJU BEZREZERVNU PODRŠKU SVIM STANARIMA U VRBANIMA III U NJIHOVOJ PRAVNOJ BORBI ZA ZAŠTITU NJIHOVIH TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA. ŽELIM DA SVOJU BITKU USPJEŠNO PRENESU I IZVAN GRANICA LIJEPE NAŠE JER SAM MIŠLJENJA DA ĆE JEDINO TAKVA BORBA USPIJETI RAZOTRKITI I UNIŠTITI KORUPCIJSKO LEGLO U HRVATA KOJE SE ISTINSKI TRUDI ZATRTI SVOJU DJECU BEZOČNIM TROVANJEM. NEK' NAS NESTANE ZA 20 GODINA, ALI BI MI BILO DRAŽE DA U POVIJEST GLOBALNOGA SVIJETA UĐE DA SU SI HRVATI SAMI ZA TO KRIVI, A NE NEKI NEPOZNATI TERORISTI. MA, NEKA BITKA PRED TIJELIMA EU TRAJE I PET GODINA, BOLJE I TO NEGO DA PET GODINA GLEDATE SVOJU DJECU KAKO UMIRU ZBOG POSLJEDICA KORIŠTENJA ZAGAĐENE VODE. KOJI NOVAC ĆE VAM TO MOĆI NADOKNADITI? KOJE VRIJEME? NA VAŠOJ SAM STRANI. |
ponedjeljak, 27.08.2007.
Konačno opet …
|
… antena radi! Imala sam najbolju namjeru pogledat hoće li se M. Ottley kvalificirati za finale na Olimpijadi, al' sam nakon puta zaspala. Unatoč riti koja me boljela jer smo krenuli "starom" cestom jer je navodno kod "onog" tunela bila kolona od 10 km. Što nismo mogli provjeriti, jer radio u busu nije radio. I vodičkinja se pokazala doraslom svojoj ulozi. Ni jednom nas nije obavijestila kamo idemo i zašto, niti kada ćemo i gdje napraviti stanku. A sve je krenulo savršeno. Bus je uletio na trajekt spuštajući se nizbrdicom ravno bez stajanja, k'o da smo u nekom Bondovom filmu. Da život ipak nije film, pokazalo se ubrzo na drugoj strani, gdje smo pola sata čekali da trajekt iz drugog smjera krene. Red je red!!! Naročito plovidbeni. Mogla bih se i ja malo obresti na naše inozemne turiste i njihovo ponašanje na plaži. Najagresivniji su Rusi. Dođu hrpimice na plažu i svoj ručnik postave tik do vašeg, iako se vi sunčate na njemu. Ne obaziru se. Vidi se da su naučeni na racionalno postupanje s prostorom. S tobogana im se djeca spuštaju sa svim mogućim napuhanim čudesima, iako nemilosrdno vrište jer ne znaju plivati. Talijani su mrak. Svoje personalije razmetat će po cijeloj plaži i nakon toga se uljudno i s mnogo uviđavnosti ispričati za nered i ometanje (tata, odnosno, muž, naravno!!!), koje time ne prestaje. Ali, kod Talijana, kad je riječ o djeci, sve je dopušteno. U Trstu se, recimo, penzići dižu u busu ne bi li djeci opterećenoj teškim torbama ustupili mjesto za sjedenje. Ženama je u pravilu badić malo ofucan, ali to nije bitno. One su žene i majke. I toga se ne stide i srame. Svojim grlenim glasom i zvučnim jezikom bez ikakvih kompleksa to daju na znanje. Vole i životinje. Naročito zmije. Ne bi ih ubili ni za živu glavu. O Talijanima i živim bojama ne bih ovom prilikom. Živnete, čim ih pogledate. Slovenci bez ikakvog srama dovode svoje pse na ljudske plaže, iako je plaža na kojoj je psima dopušteno ljetovanje vidno označena, a čak nije ni ružna. Psi im pokazuju očigledne znakove homofobije, loptofobije, morofobije i uglavnom prestravljeno čuče ispod ležaljke. Ajd, bar nešto od te discipline. Naravno da Hrvat ne reagira. Ionak nije vlasnik plaže. A zašto bi kad je potplaćen. Još da vodi brigu o tome. Ma, treba sve rasprodat strancima, ionak su uspješno agresivni i ne nailaze ni na kakav otpor. Ajd, fala Bogu, tim tempom nestat će nas za 20 godina. Globalizacija je u Hrvatima našla najplodnije tlo. Šteta da će tak brzo izumrijet, a tako lucidan narod. U restoranskoj menzi nude se svježe smokve i šeširići s lavandom ispod pulta "Samo nemojte šefu reć'!". Na štandu sa sunčanim naočalama i kineskim suvenirima, djevojka se ne diže s klupe i veli, ma, mi se malo odmaramo, tu smo cijelo ljeto, pa evo možete nam tu platit. No, dobro. U plažnom restoranu odlučih se ja za skušu. Dobih neku koja jedva da je dosegla tinejdžersku dob. Baby-fish. Bilo mi je uopće žal pojest. Al, glavno da konobar natuca hrvatski s njemačkim naglaskom. I stalno mu se pričinjalo da ja nešto želim naručit. Dobra fora. Englezi svoj čuveni British understatement & perfectionism nose sa sobom i na ljetovanje. Nakon što mi je zbrisao onaj taxi (v. donji post), obratila sam se bljedolikoj strankinji na njemačkom, komentirajući situaciju, rekavši da se nadam da će onaj od 6 doći i izbaviti nas iz raja. Ona je odgovorila na nekom gramatički savršenom, ali sporom njemačkom, tak da sam skužila da sam fulala. Odreagirah na engleskom i ona kaže da je učila njemački, ali da se ne usuđuje govoriti jer da ga nije dobro savladala (mašala!). "Onaj u 6" je ipak stigao, no bilo je čudno da se uparkiravao gotovo pola sata. Mam mi je bil sumnjiv. Domorodac koji vrluda i oklijeva prilikom pristajanja. Tu nekaj smrdi. Odlučila sam ne komentirati njegovog kolegu od 5 sati. Ipak sam ja samohranamajka. I tako se mi nekako ukrcamo, a ono on nesiguran pri odvezivanju. More – ni 1, a kamoli 2. Hmm. "Well, at least, we can all swim!", rekoh ja, a oni se slože sa mnom s facama koje nalikuju onima iz "Black Adder". Znate ona čuđenja prince-regenta. U svakom slučaju, ipak smo sretno stigli do odredišta. Trenutačno sjedim pred zaslonom i ločem pivu, naravno, po preporuci svog GP-a. Što se mora, nije teško. Moram i mnoge druge stvari za koje sam mislila da će biti riješene prije GO-a, pa nisu. One su mi teške, iako ih moram. I tako poništavam značenje poslovice. I stojim iza toga. To je zbog onog (tabu)!!! Sikter, nevoljo i nesrećo! Idući ponedjeljak krećem u školu. Osnovnu. Hvala Bogu! Konačno opet suvisli sadržaji i počela matematike. Sve sam zaboravila. Nadam se da ću proć prvi razred. U drugom je tablica množenja. Hm. Moram iduće ljetovanje provesti s većim naglaskom na vlastitom odmoru. Na nekom udaljenom otoku, gledajući Kumovu slamu bez svjetlosnih zagađenja. Željeći želje do beskraja jer padalica ima više nego mojih želja. Danju pogleda uperenog na češere i u sunce koje se probija kroz iglice nekog zimzelenog mediteranskog drva. Na plaži gdje nema badića i previše ljudi. Gdje je more bistro i gdje možeš vidjeti sabljarku kako iskače iz vode loveći ribu. Gdje ti zmija dođe rashladit se malo, a raka hraniš čipsom i guštera jabukom. Gdje osa zna da će dobit sladak zalogaj. Gdje nema nikakvog ljudskog jezika – samo govor mora, šume i životinja kojima je tu dom. Zaroniti i pustiti more da se ovija oko tijela brzinom plivanja. I smješkati se cijelo vrijeme. Ma, nisam ja rođena u badiću! @: 1NJOFRA: mučas gracias na baneru! Još jedan prođe daan, uzburkan k'o moreee…. |
nedjelja, 26.08.2007.
Gone fishing... I am back for you at 6 p.m.
|
... kaže rukom pisana obavijest na salonskim vratima jedne konobe u Rabu, koju vlasnik nije ni zatvorio tom prigodom. Oduševila sam se. U susjednom kafiću ori se pjesma (ako je to pravi izraz) dobrano nacvrcanih lokalaca (repertoar: Thompson). Slučajan turist-inozemac razrogačio oči i razmijenismo poglede popraćene amazing smileom. S nekim drugim inozemcem isti taj pogled razmijenih kad smo promatrali malu zeleno-sivu zmijicu koja je prelazila pješačku stazu koja vodi do plaže. Takve poglede skoro pa redovito sam razmjenjivala s momkom u jutarnjoj smjeni na najbližem kiosku. S kakti smotanim duhanom u ustima uvijek se čudio kako u kiosku baš ničeg nema što sam ja tražila. Recimo, kemijske olovke, "Snickersa" - sve sama čudesa i rariteti. I ja sam se čudila. Bilo je dana kad sam se sunčala totalno neplanirano, oslanjajuć se na plovidbeni red brodotaksija. Na moj upit zakaj je onaj od 5 otišao 15 minuta ranije, gledali su me u čudu. Bilo je to čuđenje na moru. Druga dobra vijest je da sam prvi put na ljetovanjima u proteklih šest godina uspjela čitat knjige, osim novina. Pročitala sam čak dvije i pol iz izbora kiosk-biblioteke. Prvo Coehlovog "Zahira". Pravi je znalac ljudske duše. I baš me potrefila rečenica u kojoj spominje samohranumajku koja se zbigecala i otišla u grad ne bi li tako sakrila činjenicu da već godinama nije čitala, čak ni novine. Jedina razlika između mene i nje je u tome što ja nisam bila zbigecana. Otišla sam na more totalno uneređena, bez depilacije i bez osvježene boje kose, a samo oblačenje za večeru u restoranskoj menzi mi je predstavljalo groznu muku. Nekih drugih muka nije bilo. Osim onih redovnih. Bilo je borbe titana. Na plaži, osjetivši da mi zvizda prži rit, zamahnuh lijevom nogom ne bih li se okrenula na bok i dosegnula zaštitnu kremu, a kad tamo spustih svoje na moru otežalo lijevo bedro ravno na - osu. Tak sam je jadnu stisnula da mi je njen žalac prodro duboko u neki mišić iznad lijevog koljena. Okrenuh se u trenu, a ono ona još tamo, pričvršćena sa žalcem pokušava odletjet, a ja suludo mašem rukama jer ne znam dal' da ju čupam van ili ne. Nekako se otrgne i ode, a ja do šanka na plaži pitam za malo leda. "Imam samo malo", veli šanker. "Ubola me osa" rekoh ja s grimasom, pa eto ne treba mi za piće. Dobih grumen leda i krenem s njim na rehabilitaciju. Volim more. |
četvrtak, 09.08.2007.
Ma, jel' uopće vrijedno spomena…
|
NARAVNO da sam za prvi tjedan odabrala smještaj bez TV-a. A taman sam se navukla na "Stažiste". NARAVNO da će baš prvi tjedan GO-a biti uglavnom kiša. NARAVNO da je i sve dalje u revijalnom tonu. Cijela mi je godina u znaku prsta u pekmezu. Jeste li ikada bili u stanju duha da jedva čekate da vam prođe i godišnji jer vam je tak nekak svega dosta. Baš sam bahata. Niš, sutra pakiram razno-razne dodatne sadržaje. Da mi je znat gdi je tu zlo za dobro… |
nedjelja, 05.08.2007.
Ou jes, hau jes nou...
|
Krenem ja po piceka na plac, a ono rasturili glavni električni vod, pa piceki ostali napol pečeni, a buncekima treba samo još 10 min. Ne mrem vjerovat. No, dobro. Sednem ja na kavicu kod "Spasoja", da vidim jel bu kaj od te struje ili ne. "Spaso" je smješten pored "Rođe" koji je mesar, a pored njih vinarija. Hm, idem kupit bar vino. I ima, ali samo bijelo. Zeleni rizvanac. No, dobro. S naramkom mlinaca i buteljkom vina krenem doma i razmišljam o svojim skromnim neispunjenim rođendanskim željama. Ma, ni piceka s mlincima si ne mrem priuštit. Sjetih se saturna. Zloboga. Saturn dolazi od "sad u urnu". U brzoj uzrujanoj verziji je to "Saturnu!!", a ak si jako uzrujan, onda ti glas pukne na -u, i to je to. To mi je danas postalo više nego jasno. Tko god tvrdi drukčije, laže k'o pas. Krenem onda u slastičarnu. Odlučila sam mami danas zabranit sva kuhanja i pečenja. Konačno, rođendani su da se slave, a ne da se neko ubije od posla. Osim, naravno, slavljenika. U međuvremenu sam zametnula ključ od auta, a trebam ić po ćaću. Našla sam ga u kutiji s novom zidnom lampom. Nakon što sam prije toga bar dva put prerovala sve torbe i optužila sina da mi je sakrio ključ jer mi je ničim izazvan došo s idejom da, ak nemrem nać ključ, auto zapalim žicama. Da tak rade na filmu. A on je dost maštovit i uporan i ZNA kako postići svoje ciljeve. Uz ispriku sam naručila miješano meso na žaru za sve nas. Stari je svoj pridonos ostvario dvjema buteljkama crnog. Šampanjac je kupljen jučer. Kaj da dalje pričam? Šampanj mi je završio u krilu. Čep je otpao prije nego što sam skinula brnjicu i doslovno sam se okupala u šampanjcu. Iako sam bila ljepljiva, moram priznat da mi je godilo. Ionak se cijele godine osjećam k'o da vozim Formulu 1. Onda sam sve to skup zalila sa "Vinum sanctum". Iza preobilatog ručka su uslijedile naznake mog budućeg života. Dijete me obavijestilo da djetinjstvo smatra razdobljem do 30 godina. Zatim je s neiskorištenom parket-lajsnom izveo koreografiju pod nazivom "Lov na vuka". Sad ide kod bake gledat inspektora Clusoa, jer, naime, ja sam i dalje bez antene. Već vidim da ću se opet morat navečer borit s nepredvidivim Katoom. Zato ću sad ić' malo odrijemat, iako mi je plan bio ostatak "Sanctuma" strusit s dugogodišnjom frendicom. No, i društvo mi otpalo. Napali ju neki crijevni virusi. Kaj bum sad sa svim tim kolačima i tom svom mesinom? Idem si pomiješat malo "Sanctuma" s uvinom i čajem od brusnice. Danas nisam za lubenicu i pivu. |
SVIM MOJIM BLOGERIMA...
|
Dragi moji, Sretan vam Dan domovinske zahvalnosti. Hvala vam što pišete i što vas mogu čitati. A čitam vas dost. Al mnogima ne komentiram. Nekima komentiram u anonimi. Koji put mi je misao brža od komentara. Mogu samo reći da na mnogim postovima ostavim svoj osmjeh, svoju misao, svoje poistovjećenje. Anchi, tolko si mi već izčestitala rođendan da se bojim da od svih tvojih želja ne bu niš. Pokušala sam slijediti tvoj recept sinoć, ali priznajem da sam neke radnje izostavila. Sva sreća, pa je moj rodni grad danas posjetila dobra vještica sa Sjevera i suši mi veš. Koji još nisam izvadila iz vešmašine. Odlučila sam rođendan proslavit skromno, s pečenim picekom i mlincima. Malo vinčeka i šetnjom, da me zagrebačka bura malo spere. U skladu s cijelom nacijom, danas ću biti zahvalna. Sjetilo me to na sliku iz "Cesarice". Svojedobno sam mislila da stih ide: "Ka sviće bez vode". I bila sam poprilično spuštena na zemlju kad sam skužila da stih ide "Ka cviće bez vode". Nije da nije lijepa slika. Nekako je arhetipska i topla, svakodnevna. Ali ipak, zamislite samo sviće bez vode. Zamislite jadnu sviću bez vode. A tako bi rado ostavila svoj odraz na mekom, klizavom ogledalu. |
petak, 03.08.2007.
Bolovanje 2. dio
|
Ostajem na bolovanju. Ne, nije šećer. (A taman sam se dobro pripremila za to). Ne zna se kaj je pa moram u zaraznu. S GP-om sam razradila strategiju nastupa na hitnoj. Imam uputnicu, al je ne smijem pokazat. Moram i lagat da me nekaj boli tu dole u trbuhu i da mi temperatura ne pada već tjedan dana. Tu je negdje između 37,0 i 37,5. Da se osjećam ko prebita mačka (što i nije daleko od istine). Za svaki slučaj mi je izdao uputnicu po kojoj traži hospitalizaciju, jer da će mi onda barem krv izvadit danas a imaju samo jednu laboranticu za cijelu bolnicu i da je sve provjereno jer da je i sam tamo bio prije mjesec dana. Sam nek ga poslušam. Da, i nek velim da sam se nagutala jarunske vode. "Pa nisam samo ja", otprotestiram ja. "Je, al' deca imaju očito jači imunitet". Baš me zanima gdi bum ja završila ovaj vikend. I vjerojatno ću u zaraznoj nekaj pobrat. Ugrožen mi je godišnji. Ne pušta me na godišnji s takvom sedimentacijom. A ja bi najvoljela ostat doma spavat i odmarat i čitat one svoje knjigice i slušat stare šlagere. I pjevat uz njih, naravno. Ne smijem doć prije četiri-pet popodne, jer do onda su valjda ipak svi već otputovali na more, a i meni će se moj ručak razgradit tak da mi (opet) mogu vadit krv. Poslije doktora sam otišla na plac po malo špeceraja za slučaj da me ovi ipak zadrže. I kupila sam nove "Moomine". Naime, ovu nedjelju slavim pet godina. Pa mi je to prigodna videotura. A i music score je dobar. Joooj, kad će više taj saturn odjebat iz mog pješčanika, da se poslužim Balkaničinim rječnikom. |
četvrtak, 02.08.2007.
Pogled s prozora…
|
Predivan je ovaj sumrak. Tonovi su zelenkasti, pa svijetloplavi, pa tirkizni, pa modri. Sjećam se da sam kao mala voljela zaroniti i otvorenih očiju gledati tik ispod površine vode. Čak sam mogla i disati. Nebo je izgledalo divno, sve okolo je bilo puno zraka i nekog posebnog blještavila. Još ako je bio pokoji oblačić…I tu se dojam pretvara u osmijeh. Danas sam se rasplakala. I rekla tati da mi nedostaje. I u njegovim očima sam vidjela suze. Nismo bili na istoj valnoj duljini. Ali spojile su nas suze. Ponekad je i to dovoljno snažno. Snažnije od riječi. Svejedno je da li je suza na dlanu ili na oblaku. One se međusobno prepoznaju. |
VRIJEME DA SE KRENE...
|
Eto, sprovela sam prvu promjenu. Dizajn je sad drukčiji i nema naziva bloga. Eh, da vidim tko će me sad nać, he, he. The change of the blog name is in progress. Još uvijek nemam odluku. Čekam nalaze. Mislim da će nešto sa slatkim svakako doć u obzir. A šteta. Baš sam se misla ožderat za svoj rođendan. Ovak ću morat gledat cijelu naciju kako se opija i davi u oblizekima. Jebeš ti takav rođendan. Iako me kolega s posla uvjerio da nemam razloga za zabrinutost. Da se ipak sve smije jest i pit. Onda smo razmijenili nekoliko glikemijskih recepata i zaključila sam da je izdubena lubenca ispunjena pivom prava glikemijska bomba. Stigao je odmah i prijedlog da si pribavim neki aparat, koji su ljudi, dok su prevodili upute za njegovu primjenu, s ushitom poželjeli požalivši da nisu šećeraši. Slijedom narečenog, opet raspisujem natječaj za novi naziv ovoga bloga i objeručke primam sve recepte. Meni se sviđa, recimo, SLATKA MAMA. Ja ću se i dalje zvati samohranamajka. A novo ime koristit ću za zbunjivanje neprijatelja. Tak da se zna. Dajte prijedloge, recepte. Eh, ili recimo KONAČNO NA IGLI, da, da, to nije loše. Kaj buju ljudi znali kaj si ja to uštrcavam, he, he. Isuse, pa preda mnom se otvaraju novi horizonti anonime i skrivenih oblika ponašanja. MRAAK! IDEJE MOLIM!!! |
srijeda, 01.08.2007.
Demokracija - 2. dio - VRIJEME DA SE KRENE?
|
Potaknuta zlonamjernom primjedbom da je moj blog zaista jadan, a demokratična i tolerantna kakva jesam, počela sam razmišljati o tome da svoj blog preimenujem u JADANBLOG. Čini mi se zgodnim, dost je višeznačno (to se meni sviđa). Ionako ne držim mnogo do imena i naziva. Zanimljive su mi neke zgodne kolokacije i neka OSOBITA imena i nazivi. Glavno da ja znam tko se krije iza mog bloga (osim T-coma). Anchi još uvijek od muke čisti stan, pa ću pričekati njen povratak u blogosferu, a štovano blogerstvo koje me čita, ima tako priliku iznijeti svoje stavove u prilog ili protiv naziva JADANBLOG. Tek tol'ko. Na bolovanju sam pa mi se čitaju komentari. Možda čak stignem i odgovorit na njih. Čak sam počela i knjige ponovno čitat. Onak, malo lakše štivo, koje ne potiče na mnogo razmišljanja, tipa zašto nas je bog stvorio kad to nismo htjeli, zašto je Crvenkapica na crnoj listi civilizacijskog napretka (i ne samo ona), zašto je Mali Princ tako silno želio svoju ovcu, zašto je homo homini baš lupus, zašto postoje sjeverni i južni mjesečev čvor, i čemu uopće ti čvorovi. Daklem, štovani blogeri, do povratka Anchi imate pravo iznijeti svoja zapažanja i refleksije na temu naziva JADANBLOG. Naravno da sam ja ta koja odlučuje, ali to ne znači da nemate pravo iznijeti svoje mišljenje. I ne, neću ukinuti pristup anonimcima. Oni su ionak anonimni. Čisto iz poštovanja prema mnogim anonimusima od kojih smo baštinili tako lijepa umjetnička djela. |
ČEMU SLUŽI BOLOVANJE?
|
Bolovanje služi za: - dovršavanje svih poslova iz opisa radnog mjesta koje u redovnom radnom vremenu, uključujući prekovremene, ne stignete obaviti - obavljanje svih administrativnih i drugih sranja koje iz prethodno navedenih razloga također ne stignete obaviti - beskrajno dogovaranje s liječnicima putem telefona, što također je dost teško kad niste na bolovanju - obilaženje doktora i laboratorija, gdje se dodatno umorite, a trebali biste se na bolovanju rekuperirat - učmale pokušaje da pozovete majstore za sitne popravke, jer, eto, sad ste doma pa.... - dodatno nerviranje zbog neobavljenih prethodnih radova - a tek onda, ako nađeš vremena, za oporavak, tj. bolovanje. Trebalo bi uvest institut nekog SUPERBOLOVANJA. Na papiru koji bi o tome svjedočio trebalo bi pisat otprilike: "Zbog bolesti i bolovanja, pacijentu se strogo zabranjuje bilo kakav rad, razgovor o poslu, razmišljanje o poslu i bilo kakvim radovima. Osobi koja prekrši pravila superbolovanja može biti izrečena kazna HIPERBOLOVANJA, tj. trajnijeg udaljavanja iz radne (i ine) okoline a s ciljem dugotrajnog oporavka, uz plaćenu masažu, saunu (ako bolest to dopušta), odgovarajuću zdravu prehranu, nošenje u nosiljci, lagano plivanje, slušanje opuštajuće glazbe, tetošenje svih oblika i ine pogodnosti." |
