Dragi moji,
Sretan vam Dan domovinske zahvalnosti. Hvala vam što pišete i što vas mogu čitati. A čitam vas dost. Al mnogima ne komentiram. Nekima komentiram u anonimi. Koji put mi je misao brža od komentara. Mogu samo reći da na mnogim postovima ostavim svoj osmjeh, svoju misao, svoje poistovjećenje.
Anchi, tolko si mi već izčestitala rođendan da se bojim da od svih tvojih želja ne bu niš. Pokušala sam slijediti tvoj recept sinoć, ali priznajem da sam neke radnje izostavila.
Sva sreća, pa je moj rodni grad danas posjetila dobra vještica sa Sjevera i suši mi veš. Koji još nisam izvadila iz vešmašine. Odlučila sam rođendan proslavit skromno, s pečenim picekom i mlincima. Malo vinčeka i šetnjom, da me zagrebačka bura malo spere. U skladu s cijelom nacijom, danas ću biti zahvalna.
Sjetilo me to na sliku iz "Cesarice". Svojedobno sam mislila da stih ide: "Ka sviće bez vode". I bila sam poprilično spuštena na zemlju kad sam skužila da stih ide "Ka cviće bez vode". Nije da nije lijepa slika. Nekako je arhetipska i topla, svakodnevna. Ali ipak, zamislite samo sviće bez vode. Zamislite jadnu sviću bez vode. A tako bi rado ostavila svoj odraz na mekom, klizavom ogledalu.
Post je objavljen 05.08.2007. u 10:35 sati.