... kaže rukom pisana obavijest na salonskim vratima jedne konobe u Rabu, koju vlasnik nije ni zatvorio tom prigodom. Oduševila sam se. U susjednom kafiću ori se pjesma (ako je to pravi izraz) dobrano nacvrcanih lokalaca (repertoar: Thompson). Slučajan turist-inozemac razrogačio oči i razmijenismo poglede popraćene amazing smileom. S nekim drugim inozemcem isti taj pogled razmijenih kad smo promatrali malu zeleno-sivu zmijicu koja je prelazila pješačku stazu koja vodi do plaže. Takve poglede skoro pa redovito sam razmjenjivala s momkom u jutarnjoj smjeni na najbližem kiosku. S kakti smotanim duhanom u ustima uvijek se čudio kako u kiosku baš ničeg nema što sam ja tražila. Recimo, kemijske olovke, "Snickersa" - sve sama čudesa i rariteti. I ja sam se čudila. Bilo je dana kad sam se sunčala totalno neplanirano, oslanjajuć se na plovidbeni red brodotaksija. Na moj upit zakaj je onaj od 5 otišao 15 minuta ranije, gledali su me u čudu. Bilo je to čuđenje na moru.
Druga dobra vijest je da sam prvi put na ljetovanjima u proteklih šest godina uspjela čitat knjige, osim novina. Pročitala sam čak dvije i pol iz izbora kiosk-biblioteke. Prvo Coehlovog "Zahira". Pravi je znalac ljudske duše. I baš me potrefila rečenica u kojoj spominje samohranumajku koja se zbigecala i otišla u grad ne bi li tako sakrila činjenicu da već godinama nije čitala, čak ni novine. Jedina razlika između mene i nje je u tome što ja nisam bila zbigecana. Otišla sam na more totalno uneređena, bez depilacije i bez osvježene boje kose, a samo oblačenje za večeru u restoranskoj menzi mi je predstavljalo groznu muku.
Nekih drugih muka nije bilo. Osim onih redovnih. Bilo je borbe titana. Na plaži, osjetivši da mi zvizda prži rit, zamahnuh lijevom nogom ne bih li se okrenula na bok i dosegnula zaštitnu kremu, a kad tamo spustih svoje na moru otežalo lijevo bedro ravno na - osu. Tak sam je jadnu stisnula da mi je njen žalac prodro duboko u neki mišić iznad lijevog koljena. Okrenuh se u trenu, a ono ona još tamo, pričvršćena sa žalcem pokušava odletjet, a ja suludo mašem rukama jer ne znam dal' da ju čupam van ili ne. Nekako se otrgne i ode, a ja do šanka na plaži pitam za malo leda. "Imam samo malo", veli šanker. "Ubola me osa" rekoh ja s grimasom, pa eto ne treba mi za piće. Dobih grumen leda i krenem s njim na rehabilitaciju.
Volim more.
Post je objavljen 26.08.2007. u 13:20 sati.