Predivan je ovaj sumrak. Tonovi su zelenkasti, pa svijetloplavi, pa tirkizni, pa modri.
Sjećam se da sam kao mala voljela zaroniti i otvorenih očiju gledati tik ispod površine vode. Čak sam mogla i disati. Nebo je izgledalo divno, sve okolo je bilo puno zraka i nekog posebnog blještavila. Još ako je bio pokoji oblačić…I tu se dojam pretvara u osmijeh.
Danas sam se rasplakala. I rekla tati da mi nedostaje. I u njegovim očima sam vidjela suze. Nismo bili na istoj valnoj duljini. Ali spojile su nas suze. Ponekad je i to dovoljno snažno. Snažnije od riječi. Svejedno je da li je suza na dlanu ili na oblaku. One se međusobno prepoznaju.
Post je objavljen 02.08.2007. u 21:17 sati.