Da, ovo su naše velike ljubavi. Mačak Roki i mačkica Miki. Uvijek sam željela imati mace. Sad ih imamo i presretni smo. Obogatili su naš život a sigurna sam da i mi njihov.

Roki se voli maziti ali samo kad on hoće, dok Mikica je stvarno velika maza. Tepamo im, ljubimo ih, milujeme ih i one nam to bezgranično uzvraćaju.

Kod objavljivanja novog posta moraš odgovoriti na neko pitanje, zar ne? To je ok, nemam ništa protiv, ali jedno pitanje me uvijek nasmije, a to je ovo: "Koliko kotača ima bicikl?". Zašto mi je to smiješno? Zato što moj bicikl ima tri kotača.

Kad smo se doselili u Osijek ubrzo smo odlučili kupiti bicikle. Kako i ne bi kad taj grad ima najviše biciklističkih staza. Morski i ja pili smo kavu u kafiću i donijeli brzinsku odluku.

Blizu nas je bila trgovina s biciklima. Ja sam tražila poni, međutim Morskom se svidio jedan crveni gradski pa sam nakon nekog vremena popustila i kupili ga, on je sebi kupio isti ali plavi.

U mojoj glavi se svašta događalo, ali ponajviše strah i to veliki strah. Pa nisam vozila bicikl 20 godina! Kasnije se taj strah ukazao opravdanim. Naravno da nisam uspjela uz sav moj trud, ali i Morskog.

Kupili smo polovni poni i opet vježbali nedjeljom kod Lidla (da me nitko ne ometa i da mi se ne smije) gdje je veliki parking. Uspjela sam voziti sama par metara ali kad sam htjela skrenuti - pad. Razbijeno koljeno, krvav gležanj a ja sva u šoku.

Morski i ja često se prisjećamo Japana, pogotovo 2016. g. kad smo prvi put posjetili tu predivnu zemlju. Bili su to zaista predivni trenuci koje nikada nećemo zaboraviti. Možda, ali samo jedno veliko možda, opet ćemo posjetiti Japan. Nikad se ne zna, zar ne?

Neki dan Morski se zaželio nečeg slatkog i pošto sam imala gotovo tijesto za picu dosjetila sam se da bih mogla isprobati napraviti makovnjaču od tog tijesta jer mi se nije dalo mijesiti tijesto iako ga znam napraviti.

Osim toga zaista me zanimalo kako će ispasti makovnjača od tog tijesta. To je za mene bio baš izazov a ja nešto takvo ne mogu propustiti.

Napravila sam smjesu od maka koju sam premazala na gotovo tijesto, zamotala i onda sam ga premazala žumanjkom i malo probola vilicom i stavila peći.

Surfajući internetom naišla sam na neke "novostvorene" hrvatske riječi koje bi trebale zamijeniti one riječi koje izgovaramo na izvornom stranom jeziku (uglavnom engleskog) ili pak imaju korijen iz nekog stranog jezika.

Evo ih:

Sebić - selfie

Zapozorje - backstage

Osjećajnik - emotikon, emoji

Svemrežje - Internet

Ponovak - repriza

Brzogriz - fast food

Zbiljokaz - reality show

Dodirnik - touch screen

Udna tuljica - kondom

Koristite vi ove riječi? Ja svakako neću, jer po cijelom svijetu koriste se poneke riječi stranog porijekla koje su samim time prepoznatljive svugdje na kugli zemaljskoj.
Najsmješniji i najbedastiji mi je onaj zadnji. Zamislite da uđete u neki dućan i tražite udnu tuljicu, mislite da bi vas razumijeli?

Kao mala često sam imala različite kućne ljubimce (svraku, peseka, goluba, mace, kornjače) jer oduvijek sam voljela životinje ali najviše sam bila sretna s macama.

Jednog dana, kad smo se doselili u Osijek, Morski mi je poklonio za rođendan sivo-bijelog mačića. Bila sam presretna i nazvala sam ga Roki. Kasnije je i susjeda nabavila tigrastu macu koja je neprestano dolazila kod nas. No, susjeda se morala odseliti pa smo mi uzeli mačkicu i nazvali je Miki. Ona je cca 3 mjeseca mlađa od Rokija i savršeno se slažu i jako se vole.

Prekjučer sam krenula vlakom za Zagreb, vjerojatno zadnji puta. Iznimka bi se mogla odnositi jedino na godišnja doba tj. proljeće, ljeto ili eventualno jesen ali bablju jesen.

Zašto? Kao prvo u vagonima je bilo hladno a ja se nadala kako ću se lijepo odmoriti u toplom. Uh, koja glupa misao!
Kao drugo, u Čačincima smo morali presjesti na buseve. Svi smo istrčali kao izbačeni torpedom nadajući se toplom prostoru u busu. Ok, to je i donekle bila istina ali bus je bio star, i cijelim putem smo čuli samo neke čudne iritirajuće zvukove.

Kad smo izašli u Pitomači nadali smo se toplini i da napokon udobno stignemo u Zagreb. Ah, aaaah, koja greška! Vlak je kasnio 45 minuta, magla oko nas, zima kao u Sibiru. Kondukter nam je preporučio čekaonicu, Jedva smo svi stali u nju. Imala sam osjećaj kao da je nisu preuređivali od drugog svjetskog rata. Grijanja nije bilo, svugdje paučine a klupe kao iz starih filmova.

Kad je vlak stigao stampedo je krenuo prema vlaku. Svi su lovili najbolja sjedala u vlaku tako i ja. Ali kad nam je kondukter priopćio da ćemo u Križevcima opet presjesti u drugi vlak, začuli su se glasni negodovajući uzdasi. Malo mi je trebalo da ne zaplačem.

Uz sve nedaće, sjela je do mene jedna gospođa koja je imala potrebu prepričati mi cijeli svoj život. Ja sam se istinski trudila da joj dam do znanja da je slušam iako sam uglavnom samo klimala glavom.

U Križevcima smo presjeli a ja sam trkom bježala od one gospođe međutim nisam uspjela, sjela je iza mene i nastavila je meni prepričavati svoj životopis.

U Zagreb smo stigli sa zakašnjenjem od sat vremena pa se ti sad vozi vlakom! Naravno, drugi dan sam krenula za Osijek busom i bila sam istinski zadovoljna. Blago nama i našem željezničkom prometu!

Da, da, vratila sam se i to na nečiju radost ali i na nečiju žalost. Nije me bilo skoro 3 godine. Ne znam koliko ću ovaj put izdržati ovdje. Vjerojatno ću se morati opet ufurati u pisanje. Ako u tome neću uspjeti, onda opet pauza.

Bilo bi ok da nešto spomenem što se sve promijenilo kod mene. Kao prvo i najglavnije, napokon zajedno živimo Morski i ja. Kao drugo, odselili smo se u Osijek i istinski uživamo. I kao treće, imamo dvije predivne mace. Mačka imenom Roki a mačkicu Mikicu.