Prekjučer sam krenula vlakom za Zagreb, vjerojatno zadnji puta. Iznimka bi se mogla odnositi jedino na godišnja doba tj. proljeće, ljeto ili eventualno jesen ali bablju jesen.

Zašto? Kao prvo u vagonima je bilo hladno a ja se nadala kako ću se lijepo odmoriti u toplom. Uh, koja glupa misao!
Kao drugo, u Čačincima smo morali presjesti na buseve. Svi smo istrčali kao izbačeni torpedom nadajući se toplom prostoru u busu. Ok, to je i donekle bila istina ali bus je bio star, i cijelim putem smo čuli samo neke čudne iritirajuće zvukove.

Kad smo izašli u Pitomači nadali smo se toplini i da napokon udobno stignemo u Zagreb. Ah, aaaah, koja greška! Vlak je kasnio 45 minuta, magla oko nas, zima kao u Sibiru. Kondukter nam je preporučio čekaonicu, Jedva smo svi stali u nju. Imala sam osjećaj kao da je nisu preuređivali od drugog svjetskog rata. Grijanja nije bilo, svugdje paučine a klupe kao iz starih filmova.

Kad je vlak stigao stampedo je krenuo prema vlaku. Svi su lovili najbolja sjedala u vlaku tako i ja. Ali kad nam je kondukter priopćio da ćemo u Križevcima opet presjesti u drugi vlak, začuli su se glasni negodovajući uzdasi. Malo mi je trebalo da ne zaplačem.

Uz sve nedaće, sjela je do mene jedna gospođa koja je imala potrebu prepričati mi cijeli svoj život. Ja sam se istinski trudila da joj dam do znanja da je slušam iako sam uglavnom samo klimala glavom.

U Križevcima smo presjeli a ja sam trkom bježala od one gospođe međutim nisam uspjela, sjela je iza mene i nastavila je meni prepričavati svoj životopis.

U Zagreb smo stigli sa zakašnjenjem od sat vremena pa se ti sad vozi vlakom! Naravno, drugi dan sam krenula za Osijek busom i bila sam istinski zadovoljna. Blago nama i našem željezničkom prometu!