Miki i Roki, naše drage mace
15.11.2024.
Kao mala često sam imala različite kućne ljubimce (svraku, peseka, goluba, mace, kornjače) jer oduvijek sam voljela životinje ali najviše sam bila sretna s macama.
Jednog dana, kad smo se doselili u Osijek, Morski mi je poklonio za rođendan sivo-bijelog mačića. Bila sam presretna i nazvala sam ga Roki. Kasnije je i susjeda nabavila tigrastu macu koja je neprestano dolazila kod nas. No, susjeda se morala odseliti pa smo mi uzeli mačkicu i nazvali je Miki. Ona je cca 3 mjeseca mlađa od Rokija i savršeno se slažu i jako se vole.
Ne moram ni naglašavati da smo obje mace uredno zbrinuli kod veterinara od cjepiva pa sve do kastracije i sterilizacije itd. jer sam uvijek naglašavala da ako ikada budem opet imala kućnog ljubimca pobrinut ću se za njega onako kako treba.
Uvijek sam tvrdila da nijedno dijete ne bi trebalo odrastati bez nekog kućnog ljubimca a to i dalje mislim. Životinje vole bezuvjetno, prirodni su antidepresivi bez nuspojava i obogaćuju naše živote. Jednostavno, čine nas boljima i sretnijima.
Već samim pogledom na njih čovjek se može rastopiti od miline a da ne spominjem kako na nas utječu dok se igraju pa i kad se međusobno zafrkavaju (grickaju, grebu, love...).
Naravno, ima i negativnih situacija kad npr. neki pas napadne dijete ali to nije do kućnog ljubimca već do osobe koja nije na pravi način socijalizirala životinju.
