Sakica

Trip po Istri koji uključuje ružičaste cipelice

Jučer smo moja koležinica i ja obavile poslovni trip po Istri. Jutarnji sastanak u Rijeci,pa smo se malo vozikale po Pazinu, pa malo do Poreča, pa na kraju Rovinj. Sve u svemu dobar i iscrpljujući izlet od 09:00 do 20:00.
U Poreč smo zapravo svratile upoznat našeg novog najnovijeg poslovnog partnera. S obzirom da ga do sad nismo imale priliku upoznat osim preko telefonskog aparata uputio nas je na parking, a prepoznat ćemo ga po košulji intenzivno žute boje.
Mmm, volim žuto. Kolegica je rekla da ima sexy glas, na što sam komentirala: daj, Bože, da je i zgodan da mi ne bude dosadno.
Lukava kolegica nije ništa htjela prepustit slučaju, pa je svojom ženskom domišljatošću i trenutkom inspiracije odjenula usku crnu haljinu s tananim naramenicama, ružičastu torbu, ružičasti sakoić, crne bubacvike i ružičaste cipelice. Ja sam bila svakodnevna.
Zbunila je i mene, zbunila je Istrijane, a na trenutak mi se učinilo da je (u)zbunila i starog prekaljenog zavodnika u žutoj košulji.
Nakon prezentacije koju nam je održao u svom uredu, uljudno i vidljivo osupnut našim čarima, pozvao nas je na ručak u Zelenu lagunu. Dobro, dobro, njezinim čarima. Po Poreču se kopala cesta, ona je bila u ružičastim cipelicama, pa je njoj pomogao prebroditi izrovanu cestu, ja sam mogla sto puta pasti i porazbijati se. Koga briga. Evo sličica cipelica moje kolegice. Morala sam ih staviti na blog. Još me uvijek smijeh hvata.



Ne znam zašto, al' poslovni partner nam je u nekoliko navrata spomenuo da je došao do zaključka da su muškarci ugroženi. Mi smo se hihotale i davale mu do znanja da je u pravu.
E onda smo ručali, gostili se, njamali, papali sve sam plodove morja. Zaista je bilo ugodno svim našim osjetilima. Poslovni partner je kolegici otvorio bočicu mineralne i ulio joj u čašu. Meni nije.
Uputio ju je u wc riječima: Ideš samo desno. Ona je otišla lijevo, tj. tipičnom ženskom logikom je otišla kroz velika vrata u restoran, pa će već nekog pitat. Komentirao mi je osmjehom je prateći: Eh, žene...
Molim?? A što sam ja?- samo pomislih... uz osmijeh.
Ovo smo klopali.



Oprostili smo se uz stisak ruke i milijun osmjeha i srdačan poziv na uzvračajući ručak u Rijeci.
Odpeljasmo se nas dvije u Rovinj na zadnji sastanak s malim zakašnjenjem od sat vremena. Morala sam izreći nedužnu laž o tome kako smo imale malu nezgodu na cesti, netko nam je ...ne našom krivicom... udario blatobran.
Nagovarala sam koležinicu da se malo šetkamo po Rovinju kad smo već tu. Odbrusila mi je da je noge bole. Otišle smo na kafc'u ipak. Evo i dokaza da smo bile tamo u obliku ove moje krasne pozerske (mislim da je i golub sklon poziranju). Kolegica se nije dala metnut na blog uz izgovor da će mi posjećenost bloga naglo narasti, a ne bi mi htjela priuštit takve peripetije dodatne (ha, ha...).



Na putu doma smo još malo razglabale o žutoj košulji. Spomenula mi je da ju je pitao za moje ime kad sam otišla u wc za vrijeme ručka, jerbo ga je negdje zametnuo pri upoznavanju. No, krasno...