Sakica

Moj dilbere...

Nu, rajo, da ja vama lijepo ispričam što se dogodilo mojoj prijateljici Zeneidi onomad, ima tome koji tjedan, kad se Zeneida uputila iz našeg mirnog Fium-Hasanbegovog jarka u daleku, kažu, bijelu Zagrab-Murhatbegovu avliju.
Priča počinje 'vako. Mladoj Zeneidi donio babo, ko zna odakle, neku spravu, čuda radi. Veli meni Zeneida:" Sakira moja, samo se logiraš na www.ashikovnica.ba i nađeš ženika do sabaha. Eto, ja probala, bolan, i našla. Odlučila se otić njemu u posjete, al' ono , pod hidžabom da niko ne skonta u Fium-Hasanbegovom jarku, da ne bude belaja, znaš kakva je raja.
Uzjahali mi konje naše arapske, stari Mutlajija, ja i još par đevojki. Stari Mutlajija reko babi da nas sve vodi na Hodžino obraćanje raji u Zagrab-Murhatbegovu avliju, babo pustio, kud ćeš veselije od mene, neka mi Alah oprosti odma'.
Oprala se ja, sredila nokte na nogama (urasli k'o čobanski opanci), isprala usta raznoraznijem travama, oribala pete ( bolan se naradila), kitovu mast stavila na usta, uštinula se dva-tri puta za obraze, počešljala obrve, pa odjahala na ašik, jo' da babo zna, ne b' me našo više ni na svetoj zemlji. Ono, bostan nisam obradila, neda nana, veli to dika u nas ženski, Zeneida, ne diraj, bolan, ono što ti Alah namijenio da muškima oči ispa'nu. Ne takla ja, nana ima pet sinova i dvije kćeri, valjda zna.
Elem, jašemo mi tako, vruće, zemlja gori, gužva na drumu, a drumarina bezobrazno košta, pa zaobilazimo s'akako, ne bi li prištedili da nam se nađe.
Eto, stigli mi. Sjahali. Konje odmaramo, jes su se na'odali jadničci. Eto i njega, mog dilbera, Alah ga mili pozlatio. Sve 'oda prema meni, ja se skrila iza starog Mutlajije, ne znam kud ću od srama. Doš'o on. Mrko gleda ispod onijeih rusih obrva, gledam i ja njega ispod svojijejih rusih obrva. Gleda k'o soko, a ja da se skljokam poželim, ne znam koji šejtan me na ovo natjer'o, jebo ga šejtan, da ga jebo gdje stigne.Veli on meni, a glas k'o u Muhameda presvetog: Aj, bolan, Zeneida, šta se s' stisla tako, nijesam takav dojam o tebi stek'o ona na www.ashikovnici.ba kad si ...
Ju, debila, što sam ga htjela odalamit po onoj lijepoj glavi što me podsjetila na Omara Sharifa. Zašuti, bolan, Perhamet Murat beže (ju, što mi se grči vilica kad mu ime izgovaram), jes l' poludio, što me ocrni tako, zemlja te crna progutala.
A smije se on, sve mu brk onaj fino podšišani ulijevo baca. Smijem se i ja. Svojim brkom.
Eto tako, otišli mi na kafu, pa divanimo, divanimo, ja ga sve 'nako pogledavam ispo oka da ne kažem đe, a gledi i on mene 'nako k'o da ne primjetim, a vidim ja sve mu pogled na moje dimije leta, uh, sad me napali, ba, kad se sjetim...A miriše moj Perhamet Murat k'o da je sad iz đul bašte izišo, sve mu znoj od vrućine s čela kapa, al' miriše, nosnice mi pune nje'ovih feromona...a duša mi pjeva sevdah sve u glas...
Raširio ruke moj Perhamet Murat, raširio noge, samo 'oće, valjda , da se ja onesvijestim, što li? Ne moš' to, Sakira moja, svak izdržat. To su muke Alahove, ja ti velim. A lukava sam ti ja, Sakira moja, raširila i ja , pa se mi tako borimo, k'o pobijedi- pobijedi...glavno da je pošteno, tako nas je babo učio od malijeih nogu, eto, dobro da sam to stigla i primjenit u praksi, od srca mu fala.
Skoči moj Perhamet Murat-beg najednom na mene, Sakira moja, šejtan crni u njega ušo, u očima mu onim crnim vidim, šejtan da ga nosi. Kriknula ja (više puta- znaš onu stvar?). Što ću? Kud ću? Moj Murat k'o tigar oće da me rastrga, da me skine, da me...razumiješ? A sjetila se ja pa mu kažem nek' se ,bolan, malo smiri, jer ima nešto da mu priznam, pa nek onda vidi šta će, kud će, gdje će..."
Stala Zeneida. Razmišlja mrko. Oće riječi da bira.
Ajd, bolan, Zeneida, ne pravi se sad fina, što je dalje bilo, de pričaj, Alah te nacilj'o.
"A, ono, rekla sam mu da sam prije bila muško."
Hm? Iju, Zeneida moja, pa što jadna uradi? Što ti je to trebalo? Da sam ja svome Faruku tako rekla on bi mene il' sjekirom posred glave il bi u bunaru završila, jadna ne bila.I, je l' povjerov'o?
A nasmija se Zeneida na to, pa mi veli: "Jes, bolan, kako nije, vidio brčine u mene, oči mu ispale, sad mi došlo ono što mi nana govorila od malena da čuvam i ne kosim, jer samo Alah zna na ovome svijetu kad će mi moj brk glavu živu izvuć. I eto, spasio me moj brk, pozlatio mi se Alahu u čast."
Pa je l' te udario šakom il' nešto? Je l' sjekiru na tebe povuk'o?
"Ma idi, bolan, Sakira, U moga Perhamet Murat bega sve sami fini maniri. Prohtjelo mu se da me preko balkona baci u avliju. Jebo ga balkon, još me u kostima stišće, da ga jebo balkon."


Opaska spisateljice mene: Svaka slučajnost s stvarnim slučajevima je slučajna u slučaju da se slučajne osobe slučajno prepoznaju u ovom slučaju. Da, jest.

Rođendan!

Bube, sunce, more...

Jao, jao, svugdje sam bila i sretno se izmorila. O rođendanu drage Shireen ću morat napisat poseban post kad se sjetim što je sve bilo (jerbo, ne znam da li sam jošte u stanju), a za sad evo tek nekih lijepih fotki mene, of course, i mojih prijatelja u igri s gusjenicom i skakavcem.

Trip po Istri koji uključuje ružičaste cipelice

Jučer smo moja koležinica i ja obavile poslovni trip po Istri. Jutarnji sastanak u Rijeci,pa smo se malo vozikale po Pazinu, pa malo do Poreča, pa na kraju Rovinj. Sve u svemu dobar i iscrpljujući izlet od 09:00 do 20:00.
U Poreč smo zapravo svratile upoznat našeg novog najnovijeg poslovnog partnera. S obzirom da ga do sad nismo imale priliku upoznat osim preko telefonskog aparata uputio nas je na parking, a prepoznat ćemo ga po košulji intenzivno žute boje.
Mmm, volim žuto. Kolegica je rekla da ima sexy glas, na što sam komentirala: daj, Bože, da je i zgodan da mi ne bude dosadno.
Lukava kolegica nije ništa htjela prepustit slučaju, pa je svojom ženskom domišljatošću i trenutkom inspiracije odjenula usku crnu haljinu s tananim naramenicama, ružičastu torbu, ružičasti sakoić, crne bubacvike i ružičaste cipelice. Ja sam bila svakodnevna.
Zbunila je i mene, zbunila je Istrijane, a na trenutak mi se učinilo da je (u)zbunila i starog prekaljenog zavodnika u žutoj košulji.
Nakon prezentacije koju nam je održao u svom uredu, uljudno i vidljivo osupnut našim čarima, pozvao nas je na ručak u Zelenu lagunu. Dobro, dobro, njezinim čarima. Po Poreču se kopala cesta, ona je bila u ružičastim cipelicama, pa je njoj pomogao prebroditi izrovanu cestu, ja sam mogla sto puta pasti i porazbijati se. Koga briga. Evo sličica cipelica moje kolegice. Morala sam ih staviti na blog. Još me uvijek smijeh hvata.



Ne znam zašto, al' poslovni partner nam je u nekoliko navrata spomenuo da je došao do zaključka da su muškarci ugroženi. Mi smo se hihotale i davale mu do znanja da je u pravu.
E onda smo ručali, gostili se, njamali, papali sve sam plodove morja. Zaista je bilo ugodno svim našim osjetilima. Poslovni partner je kolegici otvorio bočicu mineralne i ulio joj u čašu. Meni nije.
Uputio ju je u wc riječima: Ideš samo desno. Ona je otišla lijevo, tj. tipičnom ženskom logikom je otišla kroz velika vrata u restoran, pa će već nekog pitat. Komentirao mi je osmjehom je prateći: Eh, žene...
Molim?? A što sam ja?- samo pomislih... uz osmijeh.
Ovo smo klopali.



Oprostili smo se uz stisak ruke i milijun osmjeha i srdačan poziv na uzvračajući ručak u Rijeci.
Odpeljasmo se nas dvije u Rovinj na zadnji sastanak s malim zakašnjenjem od sat vremena. Morala sam izreći nedužnu laž o tome kako smo imale malu nezgodu na cesti, netko nam je ...ne našom krivicom... udario blatobran.
Nagovarala sam koležinicu da se malo šetkamo po Rovinju kad smo već tu. Odbrusila mi je da je noge bole. Otišle smo na kafc'u ipak. Evo i dokaza da smo bile tamo u obliku ove moje krasne pozerske (mislim da je i golub sklon poziranju). Kolegica se nije dala metnut na blog uz izgovor da će mi posjećenost bloga naglo narasti, a ne bi mi htjela priuštit takve peripetije dodatne (ha, ha...).



Na putu doma smo još malo razglabale o žutoj košulji. Spomenula mi je da ju je pitao za moje ime kad sam otišla u wc za vrijeme ručka, jerbo ga je negdje zametnuo pri upoznavanju. No, krasno...

Čangrizavi osvrt

Bila sam na Harteri numb. 3. Onu br. 2 sam propustila, ne sjećam se točno zašto, možda da se ne bih prezasitila glazbenim zbivanjima u Rijeci (što nas dovodi do toga da sam bila na Harteri br. 1).
Uglavnom, s Hartere br. 1 se sjećam da sam predugo, al' zaista predugo trebala čekati pred eko wc-ima, kojih je za 2000 ljudi bilo jedva 10, pa me neka frendica uputila na tajno mjesto iza zvučnika. Sretna sam i dan danas što me nije stresla struja. Dobro, to je bilo tada.
A sada, od Hartere 3 se sjećam velikog broja policijskih dužnosnika ( naime, Rijeka je poznata po uništavanju zabava za mlade i one koji se tako vole osjećati, upravo po velikim i iznenadnim policijskim intervencijama tamo gdje su najmanje potrebni. Zato se i volimo 'podičiti' zabavnim noćnim životom.)
Anyway, Ljubitelji buke (organizatori) dobro surađuju s gradskim puglavarima, pa se može naslutit i kakav ... se tu nazire...
Plakati koji su služili najavi tog popularnog i sad već tradicionalnog riječkog zbivanja su, osim veelikih imena, sadržavali i prvu polovicu oderanog janjeta (mrtvog, naravnog), donja polovica je sadržavala rep tune. Hm...
U nekoliko navrata sam na telki gledala najavu jednog od organizatora, mladog , pametnog, ambicioznog I.Š., kojeg su začuđeni voditelji određenih emisija pitali: Gospodine Š., čemu takva maskota?
Gospodin I.Š. je u par navrata odgovarao (tj., svaki put kad sam ja to gledala i slušala): ...blah...blah...to jednostavno treba probati, okus je fantastičan, blah...dok ne probate...blah
Mogu samo pretpostaviti da je njegov tekst naučen napamet i da ga nije sam smislio. Ozbiljnost kojom on inaće zrači ne ostavlja na mene dojam da je mogao sam smisliti takvu glupost. Ali, valjda je to u nekim drugim dimenzijama zabavno.
Na Harteri 3 bilo je više wc-a nego na Harteri 1 (na greškama se uči), nisu čak pretjerano ni smrdili, a u nekima od njih bilo je i wc papira. Ovo je, dakle, pohvala.
No...
Muzika koja je trebala poticati na ples, euforiju, ekstazu,...je bila očajna (govorim o petku, u subotu nisam pohodila to mjesto).
Iz prve ruke (ljudi koji se u to razumiju) čula sam da su basevi prejaki, a sa svim ostalim se netko gadno poigrao, dakle, netko tko nije smio. Čangrizava sam, valjda, smeta mi to. Ostalima je bilo sasvim dobro. Od tri ponuđena floora - jedan je bio krcat (Lawler i Emerson, naravno), ostali su bili prazni (nit ne znam tko je puštao na ostalima, ali posjetila sam ih).
Usput sam čula da se neki 23-godišnji slovenac poželio skliznuti na dupetu po rukohvatu nesretnog stubišta i skliznuo se...sa posljedicama frakturom lubanje, nagnječenjem pluća, kritičnim stanjem...
A čuj, mog'o bi ih tužit...ako bude mogao.
Na odlasku smo upoznali neke smiješne i pijane škote koji su stalno spominjali:...drugs?...drugs? Ili mi se tako učinilo stoga što su imali baš neki čudan i škotski, rekla bih, naglasak. Ako mi se nije učinilo... Bože, što li si oni umišljaju??! Nek se u Škotskoj drogišu...
O da, organiziran je i zvanični after kojeg sam, također, pohodila. Organiziran je u najvećoj rupetini koju možete posjetit u Rijeci, al' pošto sam jako dobre volje i ne želim nikom loše zdravlje i kratak život - neću ni spominjati ime tog mjesta. A šta ćeš kad mladi vole takva mjesta za izlaske, tu ni sanitarna inspekcija ne može niš'...
Zapravo...i nije bilo tako loše. Ne pokušavajte ovaj tekst shvatiti ozbiljno, a to pak nikako nemojte pokušavati kod kuće.
I još nešto...Oderat ću svakog (prigodno bi bilo spomenut - k'o janje) tko bude komentirao da sam ovako kritičarski raspoložena jerbo sam prestara za velika glazbena zbivanja elektronske glazbe (tzv. party).



Ovdje možete vidjet 'janjetunja' (nisam sigurna da je to 100% točan naziv za...)




A ovdje možete...da...

Hey, da mi se nitko ne uvrijedi: Super mi je bilo na Harterama! (samo mi je malo jezičina...ono...ma, shvatit ćete...)

Kako si ja radim buuu...

A moj kolega s posla ima novu igračku.
Poigrao se mnome, pa nas ovdje možete pogledati.

O knjigama i sl.

Kupila sam knjigu Liječenje začinskim biljem (A-K) od Ivana Lesingera. Ovo A-K znači da su biljke poredane u knjizi abecednim redom i to slova A do slova K, a u drugom dijelu knjige, koji nisam kupila, su valjda biljke od slova L do slova Ž. Knjigu sam kupila, između ostalog i zbog toga što su me već čudno gledali u prodavaonici knjiga nakon 30tak minuta pažljivog čitanja spomenute knjige, ali glavni razlog bi bio moja spoznaja o čajevima koje inače koristim, to mi je svojevrstan hobby, a i zbog spoznaje o učincima mogućih čajeva koje bih koristila (kad kažem čajevi, mislim i na začine koje dodajem hrani).
E sad, nameće se totalno zdravo i očekivajuće pitanje: Da li ću kupiti i drugi dio knjige (onaj od L-K)? Mislim da neću.Za 30,00 kn mogu popiti machiatto, počastiti još nekog s machiattom (ili sama popiti 2 machiatta), kupiti kutiju cigareta i još mi ostane 4,00 kn (za žvake). Usput bih vjerojatno provela kvalitetno socijalizirajuće vrijeme ili samo kvalitetno vrijeme sa samom sobom. Čitala bih novine iz kafića. No, gdje sam ono stala?
Da! I spoznala sam.
Do sad sam već slutila da je moje učestalo mokrenje (koje je puno češće nego kod ostalih smrtnika) povezano sa ispijanjem čajeva koji utječu na ubrzano izlučivanje mokraće i da svi čajevi koje pijuckam djeluju stimulativno na organizam, ubrzavaju metabolizam, ubrzavaju cirkulaciju krvi, ubrzavaju mene...(nazire se logika, zar ne?
No - ono što nisam znala, a logički sam, zapravo, trebala to barem naslutiti, je da su svi ti čajevi ujedno i afrodizijaci!
Dakle - čajevi i začini:anis, bosiljak, chilly, đumbir, kadulja, kakao, korijandar, kim. Nabrojala sam samo biljke koje imaju svojstva afrodizijaka, a ja ih koristim i to biljke koje abecednim redom sežu tek do slova K! A gdje su tek ostale i imaju li i te slična svojstva?!
Anyway, malko mi je i laknulo, jer sam se već prepala da sa mnom nešto nije u redu (you know what I mean). Naravno, u već spomenutoj knjižici za većinu tog afrodizijačkog djelovanja piše da djeluje na muškarce, za žene niš' ne kažu (k'o i obično), ali pretpostavljm, iz osobnog primjera zaključujući, da sve što potiće cirkulaciju na žene djeluje kao afrodizijak. Moje prijateljice, kojima sam to spomenula, kažu da je u nas žena sve u glavi, ne među nogama. Za razliku od muškaraca, naravno. Zato, muškarci koji čitate ovaj post, eto vama lijepo mogućeg rješenja 'problema' , ukoliko ga imate.
Čitam još jednu knjigu (zabavno je čitati više knjiga odjednom). To su zapravo kratke priče od Leszeka Kolakowskog Ključ nebeski i Razgovor s đavlom.
Autor ih je nazvao poticajnim pričama iz svete povijesti skupljene za pouku i opomenu. Neću previše trubiti o tome, jer bi zaista bilo lijepo da knjigoljubci među vama nabave spomenutu knjižicu i oplemene svoje znanje i spoznaje kroz ova duhovita i filozofska tumačenja o religiji. Samo ću navesti djelić Kolakowskove priče o motivu postanka svijeta:
' Bog je stvorio svijet u svoju slavu. Taj podatak-s točke gledišta Svetog pisma-ne podliježe sumnji, i štoviše, pripada među najprihvatljivije našem shvaćanju. Zapravo, lako je shvatiti da se veličina koju nitko ne može promatrati tjeskobno osjeća. Upravo u tim uvjetima ne želimo biti veliki - veličina se gubi i ničemu ne služi; ne isplati se biti velik u samoći utvrđenoj jednom zauvijek. U potpunoj usamljenosti volimo prije griješiti i bez prepreka ispunjavati svoje prohtjeve.ali ni grijeha tada nema, jer na čemu se može osnivati grijeh apsolutno i beznadno izolirane jedinke?Otud proizlazi da nema razlike između grešnika i svetaca, ako je taj jedini koji postoji na svijetu. Svetost i svaka veličina mogu se ostvariti samo u nekoj sredini-ljudska svetost može postojati makar i samo s obzirom na Boga, ali svetost usamljenog Boga?Zbog toga bi i najmanja trunčica taštine-tko je nema?-bila dovoljna da Bog poželi stvoriti svijet.'



A ovo sam nacrtala. Možete li zaključit što predstavlja?
Nema veze sa sexom. A možda i ima.