...šok za sistem...

...Principijelno se ne petljam u ortodoksno desničarske blogove endehazijske provijencije. To nije moja furka. Ja sam lokalpatriot i to je krajnje desno do kud mogu ići. Bila je fora slušati Vicu Vukova dok je bio zabranjen, bila je fora pjevati Lijepu našu dok je bila onak, bumo rekli ne baš omiljena.
Odratovali smo svoje, platili strašnu cijenu i sad imamo Hrvatsku državu ( tko je ima je naravno, za diskusiju ), bar na papiru i sad je praktično, sve navedeno na početku, dozvoljeno...

...Imam dobrog franda koji ima pavelićevu sliku na udarnom mjestu glavnog zida i to mi ne smeta. Ak voli, nek izvoli, dečko je u redu kao čovjek a meni je to ipak najbitnije. Bistar, načitan, zagrebački dečko, koji ne žilavi previše sa svojim osobnim mišljenjem, čije ljudske kvalitete čine tu ekstravaganciju beznačajnom...

...E sad, zadnjih dana pokušavam dokučiti koje bi to bile pozitivne stečevine endehazije, odnosno čime su tvorci i provoditelji te povjesne avanture zadužili Hrvatski narod, stanovnike današnje Hrvatske u cjelini. Zbog čega oni koji oblače crne uniforme i kape sa karikiranim slovom U misle da su najveći, najvredniji Hrvati, pretorijanska garda Hrvatskog naroda...

...Za početak, nepobitne povjesne činjenice. Endehazija je bila Hitlerov saveznik, priznavala je ideje funkcioniranja 3. reicha, hitlerov nauk i organizacijske principe ( nekak mi je to čudno ak se pročita što je hile mislio o slavenima ). Dakle, deklarirani saveznici sila osovine, konclogori za istrebljivanje ljudskih rasa i neistomišljenika, noćne racije i deportacije u iste čitavih obitelji uz sveprisutnu pljačku njihove imovine sigurno ne može biti pozitivna baština koju bi trebalo isticati ili čak slaviti. Zamislite kad neki neuki Poljak, dužnosnik u EU, kome su većina predaka skončali u Treblinki, pogleda neku provokativnu sliku sa Bleiburga, otvori enciklopediju Brittanicu i pročita " Ustaša: Croatian fascist movement that nominally ruled the Independent State of Croatia during World War II. In 1929, when King Alexander I tried to suppress the conflict between Croatian and Serbian "...
U najmanju ruku, oblačenje u tu crnu uniformu je čudan način iskazivanja ljubavi prema Hrvatskoj domovini i Hrvatskom narodu. A obzirom da je isti režim prepustio velik dio Dalmacije i Istre isto takvim saveznicima, takvo iskazivanje ljubavi prema domovini poprima groteskni oblik...

...Raselivši se po bijelom svijetu, ustvrdit će da su očuvali Hrvatsku kulturnu baštinu, jezik i kulturu. To jest istina, ali ipak se tvrdnja odnosi samo na lokalne enklave u kojima su iseljenici boravili. Htjeli to priznati ili ne, ali je činjenica da su najveći čuvari Hrvatske riječi, kulture i običaja ipak bili tu, u Hrvatskoj. Prvenstveno se to odnosi na uposlenike Zagrebačkog radija i televizije. U onom socijalizmu, ( ne komunizmu, nikad nisam živio u komunizmu, kad sam prvi put otišao u Poljsku onda sam vidio što je to komunizam ) bilo je nepojmljivo da spikerica ili spiker ne govori savršenim Hrvatskim jezikom. Dikcija, naglasci, drilali su se mjesecima prije nego što se došlo pred mikrofon. Gordana Bonetti, Helga Vlahović, Ljubo Jelčić, to je bilo milina slušat. Bilo je nepojmljivo da spiker u središnjem Dnevniku izgovori "saćekuša". Tuđice su bile prava rijetkost. Danas je na javnoj i komercijalnoj televiziji lagani užas, ko da slušam program sa terazija ili baščaršije, čista katastrofa naglasaka i nepismenosti.
Drugi značajni promicatelj Hrvatske kulture je svakako Lado, čije su trobojnice oko struka, a bez zvijezde, oduvijek bile šaka u oko "dežurnim čuvarima bratstva i jedinstva", kao i mnoga druga amaterska i poluprofesionalna kulturno umjetnička društva širom Hrvatske.
Zaključak je, da smo se asimilaciji ipak oduprijeli sami, nitko nam nije pomagao.
Na kraju, treba spomenuti i ekipu 1971. Hrabre ljude, prije svog vremena, ali u velikoj mjeri zaslužne za ovo što imamo danas. Treba također spomenuti i mnoge anonimne, obične svjesne ljude koji su "usmenom predajom" održavali Hrvatsku riječ i misao. Npr. moju susjedu, staru zagrebačku purgericu, sa profinjenim šlifom koju nikad neću zaboraviti. Bilo je nepojmljivo otići u HNK, slušati Zrinskog a ne obući najfiniji ajncug...

...I sad, bezuspješno se pokušavam sjetiti ikakve pozitivne ili važne stečevine te famozne endehazije kojom bi se mogao ponositi ili koju bi mogao proglasiti važnom Hrvatskom baštinom. Bilo što čime bi možebitno zadužila Hrvatski narod. I nikako da mi nešto padne na pamet...

ps. mala i velika slova u tekstu odražavaju osobni, subjektivni osjećaj autora!