SAANjAA

četvrtak, 30.09.2004.

KAKO ODBOLOVATI?

AAAAAAAAAAAAAAAAAAA...
Skupila sam posljednji atom strpljenja i hladno joj odgovorih:
TO su samo priče... Nije to baš bilo tako, znaš, nije me taj SLUČAJ ni upola pogodio kao što su zlobnici "predmnijevali".

Zašutjela je.
I ja sam. Zašto???
Jer loše lažem.

Nije bila tajna u ono vrijeme da me taj prekid bolio, puno više nego što je trebalo. ALI...
Nakon te «škole» naučila sam jednu veliku lekciju života – kako ODBOLOVATI i ostati svoja.

Bio je to kraj jedne velike ljubavi, kraj romanse, razuma, primanja, davanja,kraj ljepote, romantike...po meni, tada, bio je to u prvu ruku kraj svijeta i postojanja.
Odjednom, nakon četiri godine planova i sreće, popucale su spone i čelični lanci što nas vezahu, prekinuli smo burno, u suzama i zauvijek u nepovrat.
Neutješno sam se pitala – kako ću dalje?? Što ću dalje??
U nekom trenutku beskrajnog plakanja sve je u meni stalo.
Zarekla sam se djevojačkim inatom u sebi da ću to preživjeti, da ću se mačijom sposobnošću dočekati na noge, da me nitko više neće tako slomiti, da možda jesam ostavljena, ali ću iz toga izaći kao Pobjednik.

Shvatila sam da je važno samo NE OČAJAVATI. Nikada nije kraj svijeta.
Iz veze koja se gradila na romantičnim očekivanjima ovoga svijeta i bezgraničnoj zaljubljenosti treba se izvući polagano i bez previše suza.
Suza više ili manje nikome ne škodi, ali onda sjednite i smislite priču kojom ćete drugima ukratko reći «sve» o svom prekidu, a opet nitko neće znati što je detaljno bilo na stvari.
Nema krivice, jer taj raskid nije došao zbog nekog trenutnog ispada, ta veza ne bi pukla da je valjala...
Nema nazivanja njega/nje, jer kad jednom odlučite da je kraj ili kada vam kažu da je kraj, definitivno zabranite sebi daljnja nazivanja telefonom, sms i sl.
Odite kod bake, otputujte kod tetke, sestrične na selo ili gdjegod ili si kupite nešto što ste dugo željeli, ili učinite nešto što već neko vrijeme niste uradili za sebe (nova frizura, novi parfem, sauna, solarij, manikura), posjetite neke stare prijatelje koje ste zanemarili, rekreirajte se, možete se upisati na nekakav tečaj ili samo meditirati...svejedno...
Važno je da se ne izjedate.
Sjetit ćete se bivše veze, pa što.
Gledajte na to kao dio života i dragocjeno iskustvo koje nam život svakodnevno donosi. Prošlost se ne ispravlja. Nije išlo dalje i to je to.
Oprostite i sebi i osobi s kojom ste bili.
Izbjegavajte se puniti negativnom energijom i mrziti.
I nipošto ne spaljujte taj dio svog života; drage sitnice, slike i poklone misleći kako ćete ga tako zauvijek izbrisati - jer NEĆETE, a bit će vam samo žao.
Razmislite, analizirajte, rezimirajte i naučite nešto iz svojih grešaka.

Vjerujte u ljubav.
Ona nikog ne napušta - a pojavi se opet i iznova, onda kad se najmanje nadate.
Dozvolite sebi da se opet zaljubite, da opet dobijete «onaj» osjećaj, ali slijedeći put iskoristite svoje stečeno iskustvo, ne dozvolite sebi da vas nose neki pogrešni tokovi, usmjerite svoj život, uzmite deblji kist i jače boje i budite zreliji tvorac oslikavanja svoje sreće.
Ne gledajte sebe kao Gubitnika...Izađite iz loših situacija kao Pobjednik koji pronalazi bolju i kvalitetniju vezu od one prve, jer zna ŠTO želi i ŠTO vrijedi, a što ne.

Ja sam saznala.

petak, 24.09.2004.

U L O V (2) i kako ga skuhati, ispeći i ostalo...

7.Heroine nijemog filma samo su treptale očicama, uzdisale i imale pogled pun čežnje.
Svakako i vi lukavo iskoristite svoje oči kao da ste poznate glumice.
Dakle...(Skinite naočale)
Gledajte plijen ravno u oči nekoliko sekundi više od normalnog. Intenzivno.
Onda polaaaaako skrenite pogled malo niže i zagledajte se u kut njegovih usana. Obliznite se pri tome.
To pali.
Garant...

8. Znate li za onaj efekt; zbunite ga, začudite ga i iznenadite?
Ovako:
Zadajte si nepremostiv zadatak iznenađenja i ispunite ga, da on vidi koliko vam je do njega stalo.
Na primjer;
pokušajte mu pripremiti kolače koje je pripremala njegova mama (to je najteže nadmašiti).
Kasnije (po mogućnosti u istom danu) za čuđenje i zbunjivanje, odite na kavu s njim i nekim iz njegovog društva – nema veze ako je taj dotični debeljuškast i bezvezan – vi samo recite kako je i on drag i vrijedan pažnje. Onda tamo preko stola očijukajte s tim likom.
Šok na šok dok se vašem plijenu ne otvore oči, da uvidi kako s vama ne može kako on želi.

9. Dragi moji, zavođenje je umjetnost.
Imajte na umu da ta umjetnost ima svoj ritam.
Nikako nemojte žuriti. Sporost pokreta je čarobni ključ da ostanete mirni, cool, a to vam daje i vremena da razmislite prije nego nešto kažete – a to vam nikako neće škoditi u muškom društvu.

10.U zavođenju, kao i u zaljubljivanju, nema granice u godinama, niti u ljepoti, pa čak ni u visini i težini (pogledaj onu moju davnu kolumnu o fizičkom izgledu).

Ne znam jel vama to jasno, ali ja sam doživjela da se moj četrdesetpetogodišnji susjed iskreno i vatreno zaljubio u vitalnu šezdesetgodišnjakinju punu šarma i skidao joj zvijezde s neba...
Dok su se drugi čudili i zgražali, poslije i zanemarili i zašutjeli skrivajući svoju nesreću, njih dvoje su bili i ostali sretni.
Nikada nemojte biti puni predrasuda...

11.Radikalni pristup dolazi kasnije...diranje stopalom ispod stola ili diranje sebe - ono kao – al je tuuuu vrućeeee...hehehe to ću ostaviti za neki drugi put.


Za kraj zapamtite onu latinsku koju je izrekao Katon:
PROXIMUS ESTO BONIS SI NON POTES OPTIMUS ESSE
Što će reći - Budi najbliži dobrima, ako ne možeš biti najbolji.

Potrudite se.


12.01.2004.

utorak, 21.09.2004.

U L O V i kako ga skuhati, ispeći i ostalo...

Upoznavanje je prošlo...pokazali ste se u jako dobrom svjetlu (valjda najboljem) zapazio vas je ON - A ŠTO DALJE?

Kaže jedan moj frend (citiram): -

(kraj citata)

E pa drage moje, ako niste sigurne u ovo gornje, i ne želite tako kako oni jedino vide (i priželjkuju), onda trebate upotrijebiti žensko lukavstvo i isprobati tko je tu car - a tko nije i tko tu ima ono nešto, što za nas žene govore da nemamo (vidi sliku).

Hajd'mo vidjeti, na znanje i ravnanje, nekoliko upotrebljivih pravila na koje padaju njihova veličanstva.:

1.Ostavili ste mu broj moba i on vama, ali nek vam ne padne na pamet da ga nazovete!
Ne zbog ponosa, nego čisto ono da vidite jel vas zapamtio dovoljno
da se sjeti da ima vaš broj (i da vidite koliko je bio priseban).
Uvijek je bolje da ON prvi nazove, vi biste ispali u njegovim očima prenapadni ili bi se spetljali jer ne znate što misli.
Ovako će on sve prvi pokazati i reći.
Ako kojim slučajem IPAK odlučite da to morate učiniti prva, onda to barem odradite kao kraljica, onako kao nije vam važno ali... ma naprosto onako kao da mu nešto darujete.

2.Svakako ga uvjerite da ste nježna, ljupka i da vas treba zaštititi.
Nemojte ovo odbacivati jer smatrate da emancipirana i moderna žena ne treba tražiti zaštitu.
Radi se naime o tome da je njima davno poznata činjenica da svaka žena u sebi krije duh nježne djevojčice (ko što je nama poznato da svi oni nisu drvosječe).
Stoga budite lukavi i to iskoristite.

3.Imajte strpljenja. Mislite brzo i govorite polako, gestikulirajte
lagano i smješkajte se - to je jako važno...
Ako je iole zainteresiran, uspjet ćete ako idete polako.
Ne dozvolite svom srcu da se ODMAH zaljubi u prvog muškarca koji vam sa smiješkom pokaže naklonost.
Prije nego što se prepustite osjećajima - pričekajte.
Ako vam se tako jako sviđa ulovite ga u svoju mrežu i... dozvolite mu sve, ali...pričekajte s osjećajima...
Usput - cijenite sebe.
Ako ne vidite hrpu svojih kvaliteta - što prije potražite pomoć psihologa jer ovim savjetima vam onda ne mogu ja pomoći.

4.Opet ću ponoviti kao pravilo - ne prepuštajte se osjećajima.
Kad mislite da ćete se ipak prepustiti ljubavi - opet PRIČEKAJTE.
Treba vam biti jasno da su vaši osjećaji toliko važni da ih trebate
pokloniti što kasnije - zucker kommt zu letzt .
Tek na kraju kad je već neizdrživa bura u vama, prepustite se zdravom optimizmu i prepustite se do kraja.

No, UVIJEK budite spremni na brzi uzmak ako to zatraže okolnosti.

5. NIKADA i ni pod koju cijenu nemojte trčati za njim.
Ukoliko vas on nazove tek povremeno i s vremena na vrijeme - nestanite na neko vrijeme bez traga, a onda se vratite, potražite ga i pričekajte...
Ako se promijeni - ok, dozvolite mu da vam laska...
Ako se nije promijenio, obrišite suze (uvijek se dobro malo isplakati) i ostavite ga na cjedilu.
Ukoliko ON ne želi promijenjenu igru, postoji samo jedno rješenje - NE IGRATI JE S NJIM.
To je dakako tužno, ali tako ćete barem uštedjeti mjesece, a možda i godine nekih ponižavanja i gubljenja vlastite osobnosti.

6. Svakako mu dajte do znanja da je lijep, pametan i poseban...ali vi ste u krizi ili imate nekog bolesnog rođaka, tetu, baku i štatijaznam (pa dovraga smislite i sami nešto - eto, npr. budite udani)
Svakako je dakle dobar neki izgovor koji će biti prepreka vašoj ljubavi prema njemu.
Prepreke koje nemaju veze ni sa vama ni sa njim , koje je postavila sudbina pred vas dobar su način da pojačate njegovu želju za vama, a naročito ako tu prepreku ne možete ukloniti.

petak, 17.09.2004.

Gradacija...MLAD, MATOR, METUZALEM?

Kako bilo,kad te krene kriza srednjih godina,nemaš baš puno vremena kalkulirati i čekati,nego lagano kreneš obilaziti parfumerije,fitness centre i kozmetičke salone u potrazi za eliksirom mladosti.

Mene je ta situacija oko starenja zabrinula nakon mog prošlog rođendana...
Ulovim ja sebe kako kritički buljim u neku sijedu vlas na vrh glave i kako uočavam te grozne bore od preveć smijeha.
Počupati tu glupu bijelu dlaku?!? Nategnuti obrve unazad ili gore?? Prestati se cerekati??
Pitanje je sad!

Uslijedila je odluka!
Farbam se - šatirano!
A namazati se deblje puderom?
Bljak...uhhh

«Umjetna rješenja» baš i nisu prava rješenja, ali su dobra proteza i bijeg od stvarnosti, a «prava rješenja» su tu - u Stvarnosti – u našoj glavi...
Well, narode, ja ostajem ona ista! Ostavit ću sebe da ostarim takva kakva jesam, ma koliko to prijeteće zvučalo.

Nitko ne voli starjeti.
Nitko ne želi biti ružan!
Zamisli koji bad...A baš nemamo puno izbora...
Geni igraju svoju čarobnu i prljavu igricu, miksajući i vrteći nenadani zgoditak i nakratko MI dobivamo adut Mladosti, odigramo ga prema slobodnom nahođenju, ponekad čak i odnosimo bodove kartom Iskustva...a najčešće ne dobivamo i ne odnosimo ništa, ne vjerujemo u svoju ljepotu...
Na kraju Geni odnose sve... Ostanemo glupavi i stari, a time i "genetski nepodobni" za Mladost koju nitko ne dobiva za stalno...
Bljah...šta ti je život...
Izmjena dobra i zla.

Žalosno je kad neki od nas ne znaju starjeti, niti se s tim žele pomiriti.
Još žalosnije je kad ostanemo dirljivo vezani za iluziju o vječnoj mladosti i nekakvoj starosti koja nas obilazi.
Kenjamo nešto o snazi duha koji briše bore što su ih utrli vrijeme i život, izlažemo se smijehu jer se glupiramo na nezreo način, gubimo time mjeru i odnose s vlastitom generacijom.
A najjadnije od svega je kada stvaramo jeftine i otrcane filozofije o kratkom životu koji treba što bolje iskoristiti.

Istina je da život treba iskoristiti, ali važno je kažu trčati pravom stazom u pravo vrijeme i sa protivnicima kojima se može istinski parirati.
Utrka sa mlađima ili starijima, izdržljivijima ili slabijima od sebe, može donijeti tugu jednako kao i radost.

Nećete vjerovati, ali Muškarci su u tom pogledu puno osjetljiviji nego žene.
Starost je njima nešto kao kletva ili urok. Boje se starosti kao dijete mraka.
Valjda zato žude za mlađim ženama da bi obnovili svoju sliku koju u vlastitoj glavi imaju o sebi iz mlađih dana.

Žene češće obavljaju prepravke na vlastitoj fasadi,pa se starenje na njima ipak na neki način usporava,a i većina žena uspijeva sačuvati prisutnost duha i svježinu rasuđivanja – što će reći imaju onu unutrašnjost kojoj ne treba retuš.

A zašto žene više vole mlađe dečke??
Hm... vjerojatno «tete» s vremenom shvate kako i što žele,a u tome im jedino mlađi lik može parirati u željenom... khm khm...

Muškarci naprotiv, dječjom tvrdoglavošću i isto tako dječjom odsutnošću samokritičnosti traže kompletnu i mladost onda kada ona prolazi ili je već prošla - pa su spremni - ljubiti sponzoruše, ne mareći što ljubav koju dobivaju nije iskrena.
Oni tako njeguju kao dobri vrtlari svoju filozofiju (očaja) i misle da su duhovno dorasli lažnoj svježini svoje jeseni.

Teško je naći granicu.
Teško je biti dostojanstven kada vidiš postojanje još tisuća stvari u životu koji je DOISTA kratak za sve što želimo.

Ne mogu nikoga utješiti, ali sjećam se jedne zgodne rečenice koju sam dobila jednom davno kada sam sa žaljenjem konstatirala za svoj rođendan:«Starija sam za jednu godinu.»
Rečeno mi je:
«Pa šta. Za toliko stariji je i Svijet!»(Nisam mogla da se ne nasmijem.)

Ostarimo zajedno, Svijete!

ponedjeljak, 13.09.2004.

Živjela Emancipacija!!!

Nedavno su me nazvali feministkinjom i “kučkom” jer se nisam na vrijeme zaustavila u izricanju mišljenja u jednoj raspravi koju su vodile kvazi moralne i pravovjerne muškarčine.
Sve je počelo glede Severine, ali završilo puno dalje...
Zato želim nešto reći o meni i sebi sličnima, a Seve nek ostane po strani...

U glavama muškaraca ali i mnogih žena, teško je ukloniti stereotipnu, iskrivljenu sliku feministkinje i emancipirane žene kao nekog koga niti jedan muškarac ne želi, koja nema uspjeha u ljubavi i životu, koja vjerojatno ni ne izgleda dobro i zato mrzi muškarce i želi im preoteti vlast i poturiti im nekakvu priglupu filozofiju koja po njihovom mišljenju neće nikada zaživjeti.
Ako takva i uspije ostvariti nešto više glede muškarca, njen odabranik kao i njen krug poznanika pouzdano će se balkanskim sindromom okarakterizirati šonjama i zadnjim levatima.

Pitam se - je li to mora baš uvijek tako??? Pa dokle?
Pitam se na osnovu čega muškarci imaju pravo reći i raditi neke stvari?

Stav da - neravnoravnost ne postoji, podržava i idealiziranje tradicionalne, patrijahalne obitelji u kojoj su uloge između supružnika podijeljene isključivo prema prirodnim zakonima:
On kao glava porodice, zaštitnik i donositelj svih odluka;
Ona brižna, samopožrtvovna i poslušna osoba kojoj je jedina svrha u životu da rađa djecu, brine o njima, mužu i kućanstvu i po mogućnosti nek nema mišljenje drugačije od gore navedenih muškaraca.

Ono što malo ljudi želi shvatiti je da ravnopravnost ne znači samo ukidanje razlika između spolova u bilo kojem smislu, jer ih je naravno nemoguće, nepoželjno i nepotrebno ukidati.
Ravnopravnost znači jednake šanse i jednaka prava za žene i muškarce na svim poljima djelovanja i u svim međusobnim odnosima.

Mnoge žene ne žele na leđima nositi tri ćoška doma , (ja sam definitivno jedna od tih) jer im ambicije, želje i potrebe uvelike prelaze kućni prag i kuhinju pa je njihovo ljudsko pravo da svoje talente, potencijale i ambicije koriste na način na koji to žele, baš kao što su stoljećima to činili muškarci.
Zbog toga sam ja i takve kao ja, po nekima "zlo" koje kroči osječkom ulicom i kojem nipošto ne treba dozvoliti da se "grupiše" u društvo ženske čeljadi i iskazuje ono što misli.

Muškarci trebaju znati da Žena može biti pobornica i mnogih drugih ideja, feminizam ne uključuje sve, niti isključuje drugo.
Uz taj fatalni “feminizam” prečesto se veže i ta prilično slična stvar - emancipacija (naravno, njima to ima negativnu konotaciju).
Emancipirana žena je prijetnja egu muškarca, oni je se boje i zaziru od takve. Smatraju je drugačijom i nenormalnom, i nastoje je isključiti iz svoje intimne sredine (pogotovo dok su još slobodni), jer ne shvaćaju što želi takva žena.

Emancipacija se sasvim krivo shvaća.
Pretpostavka da je emancipacija - smrt za ego muškarca je totalno kriva.
Biti emancipiran u zadanim okvirima, znači biti emancipiran i u svom domu, uz svog muža (ili dečka), sa svojom djecom, roditeljima, pa čak i u krugu prijatelja...
Potreba za određenim “građanskim” stvarima ne isključuje emancipaciju.
Naprotiv!
To je po meni pravo područje djelovanja za jednu istinski, a ne samo formalno emancipiranu ženu.
Emancipacija je duhovna kategorija, to je određeno gledanje na stvari i svijet oko sebe, na bit življenja i mišljenja. Na kraju, priznati da si feministkinja, emancipirana žena, da toleriraš Severinu ili nešto tome slično, ne znači nemati drugog identiteta ili biti “kučka”.
Ni jedna krajnost ne valja, pa prema tome treba znati balansirati u životu.
Biti na neki način feministkinja ili emancipirana žena, po meni znači samo deklarirati se kao pobornica ideje da muškarci i žene trebaju imati jednake šanse u životu, jednako mjerilo, jednaka prava i jednaki tretman, bez dvostrukog morala, iskreno i bez foliranja.

Ništa više.
Ni manje.


27.06.2004.

ponedjeljak, 06.09.2004.

Karizmatičnost

Već nekoliko dana pokušavam smisliti suvisli odgovor na pitanje:
“Reci, što ti misliš, tko je tu karizmatičan?”

Ehh...ko da je to lako reći nekome.
To ti nije baš ono – “Čuj, imaš dobru zurku...”

Karizmatičnost je nešto što nema svatko i nešto čime se ne kiti svakog (osim ako mu se želite ulizivati)...

De gustibus non disputandum est - rekla bih....ali ipak...

Prema grčkoj riječi HARISMA, teologija podrazumijeva božansku nadarenost, nezasluženi dar, sveto nadahnuće, moć stečenu Božjom milošću.Rječnici opisuju karizmatičnost kao sposobnost da se nekome nešto ugodno učini, tj. činiti ljubav, činiti dobro, biti prijazan i uslužan, ugađati...

Prema grčkom korijenu ova riječ nosi u sebi riječ HARIS: ljubav.
A sklona sam povjerovati (nu mene - kao i obično) da je ljubav najveći i najmoćniji dar koji dajemo ili primamo.
Tko su karizmatični likovi u našem svakodnevnom životu?
Možete li takve uopće i prepoznati među nama???

Ajmo prvo o ženama.

Klasični arhetip žene je patnica, kućanica i domaćica, strpljiva, vjerna i smjerna, pristojna i pravovjerna, odgajateljica i majka...
E pa takva nije karizmatična žena, taman da dubi na glavi, iako većina muškaraca takvu želi a sanjaju o onoj karizmatičnoj.

Karizmatične su one druge, pomalo šašave poput djevojčica, ranjive i nemirne, ali sa stalnom pokretačkom energijom, strastvene, nestrpljive i fatalne.
Takve žene ne moraju biti lijepe, ali u sebi nose nekakvu zavodničku snagu i znaju zauzeti stav kada nešto žele. One su vječno dijete ali jako temperamentne i kako kažu sa Google-om u glavi.
Kada se zaljube, zaljubljuju se do kraja. Otvorene su, ponekad nepristojne, sa licem na kojem se uvijek vidi trenutno raspoloženje, spontane, teško ih je zabaviti i treba vam truda dugo im zadržati pažnju, jer ne trče ni za kim i ni za čim, a ljubavnu izjavu daju samo onda kada su sigurne da postoji pouzdana povratna informacija.
Te žene skoro nesvjesno, ali naprosto magnetski, privlače muškarce da ih upoznaju.

A muškarci...?
(Ajd malo da budem subjektivna) Karizmatičan muškarac ima definitivno mangupski izraz lica, sa jakom osobnošću, pouzdan je, odlučan i tvrdoglav, sa 100 posto adrenalina u temperamentu i krevetu, i što bih ja navela kao posljednje ali najviše važno – suvisao je i iskren u izražavanju.
Da ne kažem da mu IQ treba prelaziti 140 ako je to ikako moguće.
Nije neophodno da je visok i vitak, da je atletski građen (sve to dakako nije na odmet) ali dvije ličnosti u jednom rekla bih, bilo bi više nego poželjno.
Da, da, dobro ste pročitali – DVIJE ličnosti!
Što će reći ono – jedan nježan u djelovanju i ophođenju, kulturan i odmjeren, duhovit i spontan, a drugi šašav i pomalo zločesto neobičan u određenim situacijama, temperamentan, srčan, strastven, nemiran, mudar i otvorenog srca ali prvenstveno svoj.

Meni osobno, svojevrsna jedinica za karizmatičnost bio bi npr. gospodin Jung...Carl Gustav Jung.
Od malena drugačiji od svih.
Imao je npr. svoj kamen na kojem je sjedio.
Bio je poznat kao najkontraverzniji učenik Sigmunda Freuda.
Namjesto da mu postane nasljednikom, suprotstavio se Freudovu autoritetu i krenuo svojim putem, osnovavši analitičku psihologiju.
Danas kažu da je on guru New Agea jer je u psihoanalizu uveo proučavanje religijskih tema, duše, nadnaravnih doživljaja, drevnih mitova, alkemije, astrologije…
Prema njegovim tipovima introvertiranog i ekstrovertiranog procjenjujemo ljude, poniremo u mitologiju, religiju, alkemiju, I Ching, astrologiju, nadnaravno, snove, fantazme i sve ono čime se znanost onog vremena nije bavila.

Jos jedan lik kad razmislim onak’ malo s pomakom, pada mi na pamet...Max Payne...
On je karizmatik druge krajnosti od Junga.
Takav bi svaki muškarac želio biti, tip čiji život želite proživjeti, s kim se želite identificirati i onaj kojeg bi svaka djevojka/žena/majka poželjela za ljubavnika .

Kažu recenzenti da ukoliko i vas pere vibra Max Paynea i mislite da bi ste se u toj ulozi lako snašli, trebate potražiti stručnu psihološku pomoć. Ali nema veze...
Max Payne je lik iz nenadmašne istoimene PC igrice, koji levelira između stvarnosti i neprekidnih tripova koji mu presijecaju moć razlučivanja.
Taj lik je karizmatičan po svemu iako ne vodi u neko ružičasto stanje, jer on u snovima prijateljuje s ljudima koji na javi na njega pucaju, a bježi od onih koje u stvarnosti voli.
Max Payne je dakle zgodan, sposoban, nabrijan, duhoviti mračnjak, vuk samotnjak, svakako posebnog karakternog obličja.

Od žena...pa ne znam, valjda Lara Croft...a u životu - Sarah Chang...

E sad, jel još potrebno odgovoriti tko je od nas karizmatičan?
Hmmmm...
Ti? Ja? ;-))


------------------------------------------------------->>I tko još?

petak, 03.09.2004.

Ksenijinih dobivenih 5 godina

Samo naš imunološki sustav ima preko 1000 milijardi lymphocita kao i 100 trilijuna specijalnih molekula koji se pri inavaziji stranih organizama kao proturakete ispaljuju na njih.
Otprilike sedam milijuna stanica naše tijelo neprekidno producira svake sekunde, a 600 milijuna članova tog društva se otpozdravlja svaki dan od nas.

1000 atoma koji čine naše tijelo su prolazni kao i vrijeme.
Oni dolaze i odlaze i stvaraju našu krv i meso uvijek nanovo.
Skoro svakih 24 sata dobivamo nov sadržaj kiseline u stomaku,
svaka tri dana novu presvlaku crijeva,
a svakih šest tjedana novu jetru;
svaki mjesec novu kožu,
a svakih par mjeseci novi sustav naših kostiju.
Bešumno i bez napora se taj ples našeg biološkog društva u nama odvija, pri kojem naše srce 100.000 puta na dan otkucava, a da toga nismo ni svjesni.

Negdje 1998. godine svijet se počeo rušiti mojoj prijateljici, Kseniji..
Liječnici u Kliničkoj bolnici Osijek su 14 dana nakon porođaja njenog zdravog drugog djeteta, dijagnosticirali neoperabilno, cistično oboljenje raka na hipofizi.
Prema njima, moja prijateljica, imala je još samo pola godine života pred sobom. Šanse za uspješno liječenje su ravne nuli.

Do kraja 1999., njena obitelj je s njom provela već cijelu vječnost po bolnicama u Osijeku i Zagrebu...plaćali su razne lijekove i boravke u bolničkim apartmanima.
Renomirani zagrebački profesor doktor Palladin odlučio se za zračenje i kemoterapiju...
Otpala joj je kosa, tijelo se nadulo i dok smo svi plakali, Ksenija se gledala u ogledalo i vjerovala u čudo.
Nije propustila niti jednu nedjeljnu misu dokle god je mogla došetati do crkve, sjećala se svake vickaste situacije u kojoj smo se znale naći.
Negdje nakon godinu i pol, u ljeto, pješice je išla na misu u Međugorje i uvjerila samu sebe da će preživjeti...jer MORA i ŽELI preživjeti.

U međuvremenu i neočekivano, protiv svih dijagnoza i mišljenja, CT glave pokazao je da se otok ciste se smanjio, istina dobila je povremene vrtoglavice kao posljedicu zračenja...ali terapija se smanjila na minimum...

Istina je i da teško govori i teško se prisjeća određenih riječi, jer joj je zračenjem oštećen dio mozga odgovoran za tu funkciju, ali Ksenija je još uvijek živa, svjesna i pokretna... I to već pet godina od uspostavljanja dijagnoze.

Uvijek nanovo ljudi ozdravljuju iako, prema medicinskim procjenama, za to nemaju šanse. Ksenija je sada već medicinsko čudo.
Svaki doktor poznaje barem dva slučaja spontane remisije iz svoje prakse.
Razlozi takvim slučajevima su njima nepoznati.
Poneki pretpostavljaju da to čine osobni tjelesni cytokini koji su zaduženi za protok informacija kod odbrambenih stanica.
A opet neki pretpostavljaju da trauma za operaciju, tranfuzije krvi ili čak hormoni utječu na to.
Mnoge osobe ozdravljaju i kada dobivaju navodne medikamente koji zapravo nemaju nikakav utjecaj na pacijenta (tzv.plasebo efekt).
Da li je na Kseniju imalo utjecaj veliko vjerovanje u Boga?
Vjerovanje u vlastitu moć ozdravljenja??
Ne znam...

Što se stvarno se događa u bolesnom tijelu, to čak i znanstvenici mogu samo pretpostavljati.
Previše su komplicirane veze imunološkog sustava, hormona, mozga...i duha.
Bakterije i virusi, zračenja iz svemira, kemijske supstance razarajuće djeluju na naše tijelo koje je stalno izloženo takvim «napadima».
Stalno se zdrave stanice pretvaraju u štetne. No, takvi slučajevi se u našem tijelu rješavaju , a da to i ne primjetimo. Pravo čudo je da većina nas ostaje uopće zdrava.

Ksenija nije pobijedila tešku bolest koja se u njenom slučaju zapravo uopće ne liječi, jer je kod nje i kancerogena i neoperabilna, teško pristupačna duboko u lobanji, ali svjesna je svog stanja i želja za životom jača je od svega. Sretna je činjenicom da svaki dan gleda izlazak sunca sa svog prozora.

***Sada, poslije toliko godina, Ti tek ne mogu reći želim da ozdraviš, jer znamo i Ti i ja da je to nemoguće, koliko god ja to željela i da ništa više nikad neće biti isto kao prije, ali želim TI da ŽIVIŠ SVJESNO pored svoje djece i svog supruga i da Vas to ispuni srećom i vjerovanjem u snagu Duha.
Ne mogu ni zamisliti koliko im je teško misliti pozitivno i tako živjeti u Tvojoj blizini, sakrivati suze u očima zbog djece i Tvojih mladih godina.
Divim se tvojoj obitelji i želim im puno snage za izdržati sve to.


Živjela nam!

srijeda, 01.09.2004.

Nemoralni matorci, curice, dečki i tete...

Osijek još uvijek ima onu znanstveno dokazanu statistiku kako u «Županiji Osječko Baranjskoj na jednog dečka ide 2,73 djevojke».
Kome je potrebna ta statistika, znaju samo statističari.

Pitam se i koji su se to dijelovi djevojaka trančirani na 0,73 i koja generacija je bila u statističkom limitu???
Ma...
Zapravo nije ni važno.

Uslijed te silne ponude žena, jedno je evidentno, a to je - da su naši dečki nekako postali samoživi i samodopadni, kako bi ono rekli «bogom dani».
Ne žene se lako, puno biraju i ne hodaju na duge staze.

A to je nemalo utjecalo i na naše djevojke.
Nekako bezuspješno, u nedostatku izbora, pa sve nešto bez mjere i ukusa nude sve i svašta, ne bi li prestigle jedna drugu u «davanjima»...

Sjetim se tada Šekspira kada je rekao: «Njena Čast je nešto što se ne vidi, Nju imaju često i oni koji je nemaju».
Kako god, neorjentirani jedni na druge, iz tog začaranog kruga sve više se okreću nekim starijim generacijama i tu traže svoju šifru sreće, sklada i svakako - sexa.

U ženskom kvarenju pomenute statistike nisu krive samo djevojke..ima tu raznoraznih drugih ženskih bića; što udanih, što rastavljenih... I one uzimaju svoj statistički danak, a nisu «nevini» ni oni rastavljeni i oženjeni muškarci čiji brak je s vremenom korodiran pa kroz kvazi kanibalsku metodu «jedenja mladog mesa» vide svoju mladalačku preobrazbu.

Jedan mlađi muški duh sa Osijek online-a svojedobno mi je slikovito opisao svoje gledanje tog problema, s kojim se hoćeš-nećeš moram složiti, pa ga eto i citiram:
“Matorke vole aktivne pastuhe u njihovim najboljim godinama. Kazu da se priroda opako poigrala oko svega toga, zenke su strojevi NAKON 30te, a likovi se zanimaju DO 30te, ali bit će da to ima veze s evolucijom, negdašnjim matrijarhatom, očito je svijet danas sve nešto naopak..” kraj citata.
(Nadam se da duhovi ne zamjeraju na citiranju kad se prepoznaju.)

Evolucija ili ne, naš Osijek postao je jako «svjetski» po nekim zagubljenim moralnim normama, dok arhitektonski, financijski, politički, gospodarstveno i prometno smo bili i ostali apsolutna margina ove Banana ili ti Kifla republike. (Neovisno iz kojeg kraja Lijepe naše gledaš.)

I onda, što da uradi mladi čovjek, u svom stremljenju ka svjetskim čudima i progresom, kad je dekintiran, dotučen priglupom statističkom odrednicom i bez mogućnosti da se makne iz našeg dragog slavonskog blata, iz naše čuveno plodne ravnice, naše marginalnosti koja sve «rađa» osim jednakog broja muške i ženske čeljadi pod (čepinskim) kupusom.
Na dohvat mu je samo neka «bezvezna» moralna norma koju može i (ajme ljepote) smije prekršiti.

Valjda to tako mora biti.
Kad progovori tijelo, utihne sve drugo. Nametne se snažno i imperativno i zagluši sve oko sebe.
Nikad toliko strasti nema u želji da budemo razumni, koliko u onoj da budemo voljeni.
Nekad čak i zanemarujemo činjenicu da je ipak sve vezano za ljubav (ali ahh,ne trebaju nam sami ženski potomci).
Sex mladom čovjeku, postane nekako sam sebi svrha.

Nije tajna zašto se tada dečki odlučuju za tete.
Kažu dobre djevojčice, onak zavidno, da se starije žene dijele na - lake žene i preljubnice i da zato imaju uspjeha kod mladih «pastuha».
Biste li se i vi složili s tim?

Ipak, čini se da prve imaju iskustvo, a dobro iskustvo vrijedi više od najviše matematike (zato dečki padaju na tom ispitu), a ove druge... hmm...čini se da one imaju «magisterij».

Heh...eto, na žalost, većina današnjih muškaraca zaziru od onih iskrenih, dobrih i jednostavnih djevojaka. Sigurna sam da je to često zato što bi morali odgovarati njihovim idealima. (A to nikako ne može biti jednostavno.)
Takve cure im oduzimaju i suviše vremena da dođu do željenog cilja, a sa tetama sve ide nekako brže, lakše i dragovoljnije...

Žene lakših manira imaju određenu svježinu, s njima je sve neobavezno, ne zamaraju planovima (jer ih nemaju), važna im je samo vremenska odrednica «danas», a «sutra» ih ne zanima.
Ispada da se s tetama se dečki osjećaju lako, poletno i slobodno...tete ih piju kao jeftini gazirani sokić...

Ne smijem zaboraviti da usporedo sa tim dugogodišnjim osječkim fenomenom, postoji tajna i zašto se naše drage djevojke, zbog nedostatka generacijski prikladnog muškarca, na kraju ipak više zanimaju za matorce koje su njihove supruge zapustile ili napustile, pa dozvoljavaju tim stričekima da ih konzumiraju gdje god i kad god oni to žele.

Matorci zapravo često imaju onu otrcanu filozofiju o kratkom životu koji treba što bolje iskoristiti, i onu šarmantnu moć uvjeravanja koja djeluje na mlado biće kao opijum...
Furaju se na priču o snazi duha koja briše sve bore s lica što ih utire vrijeme i život, a imaju i dovoljno love za sve njihove «ženske hirove».

Zgodno nezgodan krug... Razara statistiku.
Statističari i onako nemaju pojma o tajnama konzumiranja muško ženskih odnosa među generacijama (nitko im o tome nije pričao).

Srećom, priroda čini svoje i postavlja sve na svoje mjesto, prije ili kasnije.
Jedna naša istinita narodna poslovica kaže; «svakom loncu njegov poklopac»...
U prijevodu za online generaciju, svima nama je poznata, ona naša virtualna - «svatko nađe svoj soul mate».
Nema te statistike na svijetu da demantira narodno, a bogme ni virtualno iskustvo.

15.07.2003.

********************************
Dvadeset godina od danas, bit ćeš više razočaran stvarima koje nisi učinio, nego onima koje si učinio.

Zato odbaci užad, isplovi iz mirne luke...
Uhvati dobar vjetar u leđa...

Istražuj.
Sanjaj.
Otkrivaj.

-Mark Twain-

*********************************