Nikada nisam uspjela shvatiti što je to feminizam. Znam samo da su me feministkinjom zvali svaki puta kada sam izrekla mišljenje koje me razlikovalo od otirača za cipele." Rebecca West
Nedavno su me nazvali feministkinjom i “kučkom” jer se nisam na vrijeme zaustavila u izricanju mišljenja u jednoj raspravi koju su vodile kvazi moralne i pravovjerne muškarčine.
Sve je počelo glede Severine, ali završilo puno dalje...
Zato želim nešto reći o meni i sebi sličnima, a Seve nek ostane po strani...
U glavama muškaraca ali i mnogih žena, teško je ukloniti stereotipnu, iskrivljenu sliku feministkinje i emancipirane žene kao nekog koga niti jedan muškarac ne želi, koja nema uspjeha u ljubavi i životu, koja vjerojatno ni ne izgleda dobro i zato mrzi muškarce i želi im preoteti vlast i poturiti im nekakvu priglupu filozofiju koja po njihovom mišljenju neće nikada zaživjeti.
Ako takva i uspije ostvariti nešto više glede muškarca, njen odabranik kao i njen krug poznanika pouzdano će se balkanskim sindromom okarakterizirati šonjama i zadnjim levatima.
Pitam se - je li to mora baš uvijek tako??? Pa dokle?
Pitam se na osnovu čega muškarci imaju pravo reći i raditi neke stvari?
Stav da - neravnoravnost ne postoji, podržava i idealiziranje tradicionalne, patrijahalne obitelji u kojoj su uloge između supružnika podijeljene isključivo prema prirodnim zakonima: On kao glava porodice, zaštitnik i donositelj svih odluka; Ona brižna, samopožrtvovna i poslušna osoba kojoj je jedina svrha u životu da rađa djecu, brine o njima, mužu i kućanstvu i po mogućnosti nek nema mišljenje drugačije od gore navedenih muškaraca.
Ono što malo ljudi želi shvatiti je da ravnopravnost ne znači samo ukidanje razlika između spolova u bilo kojem smislu, jer ih je naravno nemoguće, nepoželjno i nepotrebno ukidati.
Ravnopravnost znači jednake šanse i jednaka prava za žene i muškarce na svim poljima djelovanja i u svim međusobnim odnosima.
Mnoge žene ne žele na leđima nositi tri ćoška doma , (ja sam definitivno jedna od tih) jer im ambicije, želje i potrebe uvelike prelaze kućni prag i kuhinju pa je njihovo ljudsko pravo da svoje talente, potencijale i ambicije koriste na način na koji to žele, baš kao što su stoljećima to činili muškarci.
Zbog toga sam ja i takve kao ja, po nekima "zlo" koje kroči osječkom ulicom i kojem nipošto ne treba dozvoliti da se "grupiše" u društvo ženske čeljadi i iskazuje ono što misli.
Muškarci trebaju znati da Žena može biti pobornica i mnogih drugih ideja, feminizam ne uključuje sve, niti isključuje drugo.
Uz taj fatalni “feminizam” prečesto se veže i ta prilično slična stvar - emancipacija (naravno, njima to ima negativnu konotaciju).
Emancipirana žena je prijetnja egu muškarca, oni je se boje i zaziru od takve. Smatraju je drugačijom i nenormalnom, i nastoje je isključiti iz svoje intimne sredine (pogotovo dok su još slobodni), jer ne shvaćaju što želi takva žena.
Emancipacija se sasvim krivo shvaća.
Pretpostavka da je emancipacija - smrt za ego muškarca je totalno kriva. Biti emancipiran u zadanim okvirima, znači biti emancipiran i u svom domu, uz svog muža (ili dečka), sa svojom djecom, roditeljima, pa čak i u krugu prijatelja...
Potreba za određenim “građanskim” stvarima ne isključuje emancipaciju. Naprotiv!
To je po meni pravo područje djelovanja za jednu istinski, a ne samo formalno emancipiranu ženu. Emancipacija je duhovna kategorija, to je određeno gledanje na stvari i svijet oko sebe, na bit življenja i mišljenja. Na kraju, priznati da si feministkinja, emancipirana žena, da toleriraš Severinu ili nešto tome slično, ne znači nemati drugog identiteta ili biti “kučka”. Ni jedna krajnost ne valja, pa prema tome treba znati balansirati u životu.
Biti na neki način feministkinja ili emancipirana žena, po meni znači samo deklarirati se kao pobornica ideje da muškarci i žene trebaju imati jednake šanse u životu, jednako mjerilo, jednaka prava i jednaki tretman, bez dvostrukog morala, iskreno i bez foliranja.