petak, 22.10.2004.
Pre(do)mišljanja o ljudima...i njima sličnima
U ovom gradu već stoljećima protječe Drava, šušti doduše svake godine drugo lišće, ali sa istih starih hrastova naše prošlosti i sadašnjosti.
Na istim mjestima opstaju građevine i spomenici s patinom...i lijepo je ponekad uočiti kako gospodska Austrougarska nikad nije do kraja iščezla sa ovih prostora, pa tako ni sjećanja na te esekerske dane, ali još više na dane sedamdesetih i osamdesetih kada smo bili sretna djeca.
Neki za tim žale više, neki manje a neki za to i ne znaju.
Nažalost, iščeznućem naše mladosti, Korza, Supera, Kafeterije, Valentina, Tufne i hrpe ostalih mjesta u Osijeku, nije nestalo licemjerja i ljudske gluposti.
Čitam tako neki dan komentare na Forumu Osijek-online-a...
Ne mogu ne zamijetiti zlobu nekih ljudi i ne mogu to ne prokomentirati; a ovako mi je lakše, jer će pročitati ovo i oni koji nisu sudjelovali u raspravi, a trebali su, jer su komentirali to usmeno i iza leđa.
Zar je potrebno licemjerno tvrditi kako ti se svidja STIL, da bi ublažio svoju mržnju prema srpskoj dijalektičkoj formi (a time i latentno prema Srbima)??
Zar je potrebno nečiji komentar iskoristiti za liječenje svojih neraščišćenih frustracija?
Zar smo zaista kokoši, čopor i politikanti??
Znam na desetke Hrvata i Hrvatica, dapače pravovjernih katolika, koji redovno mole na misi, a u životu su krajnji ljigavci, nepoštenjaci, beskičmenjaci, a nadasve grande Idioti (neki čak imaju i akademske titule)...i Idiotkinje (je li to prava riječ?)
Znam ljude koji se beskrupulozno bogate na račun onih zadojenih mržnjom i pjevaju «retrigirane» pjesme tipa «ubit, ćemo, zaklat ćemo» i «ne dirajte mi ravnicu», a rat gledali iz pouzdane razdaljine - preko bare.
Znam pravoslavce koji su me jednako razočarali kada me nisu pitali kako sam i gdje sam, dok pada 1300 granata u noći nad Osijekom.
Znam Srbe koji su silovali bosanske žene, išli su svojevremeno sa mnom u razred, a po školi se o njima pričalo da se loše ljube.
Znam ljude iz miješanih brakova koji su ostali ovdje, da bi ih neki balavi Hrvati kasnije popljuvali zbog toga.
Znam i Srbe koji su dali život za Hrvatsku ideju (i oni su išli u moj razred), a danas imaju samo ulicu po svom imenu da ih se kobojagi ne bi zaboravilo...
Drago mi je da smo tako slični i toliko različiti, jer želim reći kako o svakom od njih ponaosob ja imam MOJE mišljenje, komentar i to za svakog različito.
Svakom prema zaslugama, ovisno o njihovoj različitosti.
Znam i Kerempuha - pisca kolumne Osječani u svijetu.
Znam da je jedan od rijetkih koji zna što nam je značio Osijek naše mladosti.
Znam dovoljno njegovih slabosti i vrlina, da me ne smeta njegova nostalgija, jer samo Kerempuh zna zašto ga eho te nostalgije toliko boli. Poštujem svačiji izbor - to je bio njegov. Bolan ili ne, topao je i ljudski.
Mrzim mržnju, politiziranje,RAT i svaku takvu konotaciju.
Zlo mi je još od priča II Svjetskog rata, jer su nas sustavno maltretirali njime u školi, na TV-u sa 40 godina starim reprizama partizanskih filmova, sa pjesmama «druže Tito mi ti se kunemo»...a onda su ti isti jako skrenuli sa tog puta i bolio ih klinac što sam ja kao dijete dobila sunčanicu čekajući i mašući zastavicom na Vukovarskoj cesti dok je drug Broz išao rekreirati se u Tikveš.
Sada mi je zlo od Domoljubnog rata. Uzdizalo se gospodina Tuđmana, a sad je ratni zločinac.
Sada nam djecu u školi maltretiraju časne sestre, pa im zbog nedolaska na misu Zornicu zaključuju dobar iz Vjeronauka, na koji smo ih DOBROVOLJNO upisali.
Uhhh bolje da ne govorim više...još bih mogla svašta reći kopajući ovako bespotrebno po pjesničkim širinama.
Rezime je ------ da takvi zlobni ------ mišem NE MORATE kliknuti na kolumnu OSJEČANI U SVIJETU.
I NE MORATE čitati napisano, da vas to ne bi ubolo u toleranciju .
Ako vam se ne sviđa jezik i pravopis, slobodno komentirajte i dopunjujte, a moralna dužnost autora je da ispravi netočnosti.
Prihvaćam da je potrebno poštivati JEZIK i PRAVOPIS u svakom jeziku (mi vooooolimo i SLENG, kako osječki tako i stranjski) ali NE PRIHVAĆAM prišivanje negativnih etiketa IKOME jednako kao ni pretjerano pozitivnih, pogotovo ako nisu dobronamjerne i iskrene, te upućene s mjerom.
Prema tome, ako navodite STIL kao nešto što vam se sviđa, to je dio koji možete/trebate komentirati.
Politiku, ljudske osjećaje, isključivost, nečiju nostalgiju i svoje licemjerje treba ostaviti po strani od vlastite zlobe.
Vjerujte mi, i Srbi se razlikuju...od pravoslavca do pravoslavca...baš kao i Hrvati...od katolika do katolika.
utorak, 12.10.2004.
Od jedne frendice aka Cat Cloe
MOŽE BIT DA SAN POTROŠIA I ONO MALO SUZA
ZA NAVODNIT DOLINU SEVDAHA I BLUZA
SVIT JE TUŽAN, TU NIKAD NEĆE BIT PRAVDE
ZA ONE KOJI ŽELE SAMO DA ŽIVE I RADE
I SAMO VOLE I SMIJU SE SVEMU KA VICU
A JA SE PITAN IMA LI SMISLA PRAVIT DICU
DONOSIT IH NA SVIT DI SU ŽIVOT I SLOBODA
KA ROBA KOJU ĆE NEKI MOČNIK PRODAT
I OVE STARE MELODIJE BUDE MEMORIJE
ČISTE NOSTALGIJE, I NE ZNAN ŠTA MI JE
STARI S BAFAMA, STARA S OGROMNON TRAJNON
SESTRA I JA CILI UMAZANI SLAJON
I SVE JE DALEKO I TAJNO, AL DITETU SVE JE SJAJNO
ZNAN NI ONDA SVE NIJE BILO BAJNO
AL PARI MI SE PUNO LIPŠE, I OVE KAPI KIŠE
KA DA ŠAPĆU… NIKAD VIŠE
JER SVE PROLAZI OSTAJE SAMO U NAMA
U SRCIMA, UMU I FOTO ALBUMU
PRIČA SVAKA SLIKA DA NE ZABORAVIN NIKAD
NASMIJANA LICA NEKIH STARIH PRIKA
NEKIH NEMA VIŠE OSTALE SU SJENE
MORA BIT DA JE S NJIMA NESTA I DIO MENE
A VRATE GA KIŠE I VITAR S JUGA
NEKA STARA PISMA, NOSTALGIJA I TUUUGAAA
NEKAD SE PITAN JEL TRIBALO SVE BAŠ TAKO BIT
PA MISLIN TRIBALO JE BIT KAD JE PROKLET OVI SVIT
DOBRI LJUDI UVIK IZVUKU DEBLJI KRAJ
ZATO SE NADAN DA POSTOJI PAKAL I RAJ
NEKI VIŠI SUD, BOŽJA PRAVDA
DA PRESUDI I KAZNI SVAKOG ONOG GADA
ŽELJNOG RATA I ŽEDNOG KRVI
AL KO JE BEZ GRIJEHA NEK BACI KAMEN PRVI
IRONIČNO, ZAISTA, DA CITIRA KRISTA
JEDAN OD ONIH ŠTA JE ODGOJEN U OBITELJI ATEISTA
U MRAKU, U MIJEŠANOM BRAKU
U NEKOJ DALEKOJ ZEMLJI, SAD JE SAMO U ZRAKU
I BAŠ ME TAMO DONILA RODA
JE, DA NE MRZIN I BUDE POŠTEN, ISKREN I ODAN
A RAZLIKU IZMEĐU ZLA I DOBRA
NISAN NAUČIA NI OD FRATRA, NI HOĐE NI OD POPA
KAD SU ZAVLADALI ONI ŠTA SU PALI S KRUŠKE
BOŽJI LJUDI SU BLAGOSLOVILI PUŠKE
OVCE SLALI U SMRT ZA SVOGA BOGA JEDINOGA
ZA LUDILO SVOGA IDEOLOGA
I KAD ZAVLADA MRŽNJA RAZUM NIJE LIJEK
I LUDILO UVIK PROMIJENI TIJEK POVIJESTI
I ISPIŠE NOVU KRVAVU STRANU
U ZEMLJI SELJAKA NA BRDOVITOM BALKANU
ZATO LETIN VISOKO IZNAD NAPAĆENOG TLA
DALEKO IZNAD POIMANJE DOBRA I ZLA
VISOKO, GORE KA SUNCU, U NEBESA
DI SE GUŽVAJU PORUKE SMS-A
IZ OVOG VRIMENA IZLAZIN VAN
I ZARANJAN U NEKI DAVNI ZABORAVLJENI SAN
U NEKI BOLJI DAN
PUN SMIJA I VICA
DI SU SRITNI LJUDI I NJIHOVA DICA
I GLEDAJU U SUTRA OZARENA LICA
PUNI NADE U TON SVITU PRAVDE
JEDNAKOSTI, BRATSTVA I SLOBODE
U SVIT LJUBAVI ME MISLI VODE
I JOŠ UVIK VIRUJEN DA ĆE NA OVOJ PLANETI
JEDNOG DANA SVI LJUDI MOĆ ŽIVIT SRETNI
RAZUM, LJUBAV I ZNANJE IZGRADIT ĆE RAJ
I ZNAJ, NEĆE BIT IRONIJE ZA KRAJ
Hvala ti ,draga. Zivijooooooooooo
nedjelja, 10.10.2004.
SLOBODNJACI (Part two)
Neki su mi rekli da su moja razmišljanja nekako «zbrkana», neki su rekli da «ne razumiju», a neki su čak spominjali «deja vu»...
Prvi jer me još ne poznaju dovoljno, drugi me nikada neće ni razumjeti (sorry), a treći jer sam im to izgovorila i osobno pa sad pretočila u kolumnu...
Rekla bih još nešto o odnosu žena prema tim tzv.slobodnjacima, jer mi je nekako lakše sagledati to iz ženskog ugla (ajmo sad pitati - zašto).
Kako bilo i dalje pišem o SLOBODNJACIMA, ovaj put više o nemirnim duhovima što šeću među nama u muškim društvima, koje često susrećemo kako vrludaju virtualom, a koji su u offline životu možda pomalo i nesigurni - ali definitivno vrlo «slobodni» kad se nađu u četiri oka (o četiri zida da ne pričam)...
Naročito je to evidentno u ranijim godinama njihovog slobodnjaštva kada se kvalitet zbog neiskustva, često nadomješta kvantitetom, pa je stoga njihov ego kasnije nešto jači i veći (ali ne s puno pokrića).
Time nas, ženskadiju, lako zavaravaju (ali samo na prvi pogled), stvarajući image ludo zabavnog života i provoda...
Nisam nikada uspjela dokučiti, zašto žene, okružene zabavnom gomilom - njima naizgled pogrešnih muškaraca, koji se k tome žele i zaljubiti, uvijek traže onog «pravog» i naravno, redovno izaberu nekog gore navedenog i već opisanog, samotnog slobodnjaka, bohema, umjetnika ili neurotičara koji se oko njih ni ne trudi, ne podilazi ženskim željama, niti im ide u susret, nego još i bez veze trabunja gluposti kao npr.:
«Ljubav oduzima slobodu...»
«Ljubav skučuje...»
«Ne želim da izgubim svoju osobnost...»
«Nemam vremena...»
i sl.
One tada trepću očicama i kao priglupe ovčice gutaju svaku njegovu blesavoću i misle kako još uvijek postoje – fatalne žene, za koje se hvataju baš takvi muškarci, te kako će oni biti njihovi spasioci ili osvajači. A slobodnjak samo prati svoj moto: «Ne tražim više nego što dajem.»
Ehh...mi žene...kokoši naivne....
A kad bolje razmislim, a da nam se to što oni izgovore i događa u ljubavi - mi to sve dobrovoljno dajemo da bismo to i pronašli u sintezi međusobnog davanja i uzimanja...
Pa odatle i postoji onaj predivni osjećaj da smo sve izgubili da bismo sve dobili...
Osobno, oduvijek sam zazirala od «leptira» koji se zbog tzv. visokih načela, ne vole vezati...jer u meni se tad javi ona gadna primisao da to rade samo zato da bi mogli lakše odlepršati...
Iz osobnog iskustva, sjećam se nekih davnih vremena kad sam dozvolila sebi određeni luksuz da me «leptir» očara...
Pretvorio se u neku drugu životinjicu (pijavicu)...
Zbog toga me svaki slijedeći dolazak «leptira» sve manje oduševljavao i ispunjavao jedino indiferentnošću.
No, ako želite dobru pustolovinu, a ne računate na duge staze, želite možda dobar sex, a nisu vam važni pažnja i osjećaji, ako ne tražite obvezu, nego tek samo povremeno mahanje rukom u znak pozdrava, eventualan telefonski razgovor i... ako vas ne smeta da ste nečija prolaznost;
- slobodno se upustite u vezu sa slobodnjakom.
Ne slušajte nikog, isprobajte ga sami, zgrabite dok možete, jer kad leptir odleprša, kasno je za filozofiranje.
Jednu stvar često imajte na umu – NEMOJTE ga pokušati mijenjati!
Svaki je slobodnjak najbolji onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi netko drugi htio da bude.
srijeda, 06.10.2004.
SLOBODNJACI (Part one)
Poznajem dosta što muškaraca, što žena, koji su moji jako dobri prijatelji, ali koji me užasno nerviraju kad pod neuvjerljivim imidžem samozadovoljnog i suludo burnog slobodnog života, zapravo ne žele priznati kako pate od...usamljenosti.
Naprosto mi je zlo kad neki od njih žive skoro i po uzoru na filmove... znate ono Don Huan, 007, Mad Max, Gladiator, Xena, Buffy (dooooobro, doooobro, pretjerujem) ali oni u sudbini izmišljenih junaka i antijunaka ponekad zaista traže svoj recept za sreću!
Ne svi, ali...
U pravilu nitko od njih ne priznaje riječ «samoća», jer su grčevito vezani uz zabave, sport, glazbu, provod i sex...
Oni jednostavno «ne ovise ni o kome» i mrze riječ «pripadanje»...
A ona čuvena: «To što sam sam/sama je, moj izbor.»
To je ljudi moji, ortodoksna LAŽ.
Lažu sami sebi.
Čovjek nikada ne može prestati čekati da ne bude sam.
U čekanju je nada, a nada je bit svega (nada nas drži - njojzi hvala).
Treba ipak znati bar priznati da je u ljudskoj prirodi da se čovjek uvijek nada kako će ipak...negdje, nekad, netko...
Svejedno što s njima radili i gdje bili, i ma koliko im mi «vezani», «udani», "oženjeni" ili «zaljubljeni» - postavljali granicu (a možda i zamku ...hehe), oni imaju i dalje tek jedan zajednički naziv – SLOBODNJACI.
I oni se ne daju...
Nije to ništa novo, ali ipak da se razumijemo, ja sad lamentiram o onima koji imaju od 27.g. pa na više, više-manje sređen život, nikad udavani i ženjeni, i uvijek i vazda bez stalne veze - a zaaaaadovoljniii do ludila (moš mislit).
Većina njih, nalazi opravdanje svoje samoće, obrazloženjem da su svojevremeno u svom životu, imali jednu strašno veeeeliku ljubav koja ih je razočarala i sad se zbog tog ne žele više vezati i ne žele više voljeti.
Obično kažu i sebi da žele biti drugačiji nego u onoj navedenoj, čitaj - fatalnoj, vezi i obećavaju si kako će od sada pa na dalje, svakako nekoga voljeti, ali će taj morati PRVI voljeti njih.
Pri tome zaboravljaju važnu činjenicu da je ponekad čovjek sretan što je nekoga uopće VOLIO.
Uzajamnost osjećaja je tek ČUDO u koje treba vjerovati, a eto, obično ne vjerujemo...
Možda bi neki novi, ali zaista jak osjećaj, koji blokira sve osjećajne manipulacije i obrisao dilemu - život u paru ili samački, ali oni uživaju u svom mazohističkom uvjerenju da više ne mogu voljeti i to ih navodno spašava od eventualnih patnji i emocionalne pustoši, tako da nema šanse da takav osjećaj uopće i dopre do njih...
Spašava???
Prikraćuje!!! - za ljepotu jednog osjećaja, kakav je ljubav, rekla bih ja...(ali bez odjeka)
Ma...što bi bio jedan da nema dvije nule?
Ništa...
Sa dvije nule on je stotina.
Što bi bio bez tri nule?
Opet ništa.
Ali sa tri nule on je tisuću...sa četiri – deset tisuća, sa pet – sto tisuća, sa šest – milijun!
Analogno tome lijepo je vjerovati da se život sastoji od mnoštva nekih neuspjeha i promašaja u ljubavi...
Kad nam se čini da je sve oko nas beznačajno i bezvezno, dosadno i nezanimljivo, to su po meni neke nule, koje se s vremenom pretvaraju u sve veće vrijednosti...
To vam je nekakva škola života koju svi moramo proći, ali nekima na žalost treba ipak duže, dok shvate...
Mislim da, živjeti slobodnjački ili sam, istina, ima puno prednosti, ali ima i granicu.
A nju TREBA postaviti i nastojati da te ne pregazi vrijeme...
Slobodnjake ove životne dobi mnogi smatraju puno iskusnijim bićima, zrelijim, mudrijim...
Oni nešto kao više razmišljaju, odmjeravaju, znaju što žele...
Ja im jedino mogu odati priznanje što znaju i kuhati, i prati, i spremati i... peglati...ima li i još nešto?? ;o)
Slobodnjaci nam jedino ukazuju da udaja ili ženidba, ma kako kvalitetna bila, više nipošto nije cilj ljudskog života i da ista neće biti lakša, ako se unese vlastita mladost i neiskustvo u napore da se ona ostvari.Otkrivaju nam oni i mnoge druge činjenice koje smo mi «blesavi» propustili shvatiti u svojoj brzopletosti da nađemo soul mate, jedino što ih se ja sada baš nešto ne mogu prisjetiti....
Njihovo kvazi zadovoljstvo takvom slobodom meni govori samo da im najbolje odgovara stanje bez ljubavnog odnosa.
Ne mislim pri tome isključivo na sex (bar oni ga mogu naći i dobiti gdje žele, a i ovaj virtualni prostor je ko stvoren za takve), nego mislim na ono kvazi zadovoljstvo glede izbjegavanja neizbježnih dilema oko ljubavnog odnosa.
Jer jedino tako ne dolaze u situaciju da se suprotstave sebi i da se bore protiv svojih emocionalnih vjetrenjača.
I to je nešto????!!
Pih.
To je strah od ljubavi, neka vrsta straha od života uopće.
I to se može samo nazvati - bježanje od stvarnosti...
Kakva sloboda...trice i kučine...bla,bla...
Nastavlja se...
11.06.2003.
utorak, 05.10.2004.
Spomenik-Monolit
E, pa dragi moji...
Otprilike ko na slici...ali jos ruznije...
Na osječkom Trgu slobode uzdiže se 14 desetmetarskih monolita, odnosno "sedam parova vrata" kao simbol poslijeratne otvorenosti nepokorenog grada, te pet svijetlećih kvadratnih ploha s natpisom »Čast palima na ovom i svakom kvadratu zemlje Hrvatske«.
Projekt Monolita je naručen od Grada i Županije. Natječaj je započeo u listopadu 2000. godine, a u studenome je donijeta odluka o dodjeli dviju jednako vrijednih nagrada i to Sabini Majdandžić-Lauc i skupini zagrebačkih autora Koraljke Brebrić, Maje Furlan-Zimmermann, Mirka Buvinića i Siniše Glušice
»Medij ove umjetnosti je prostor«, isticao je g.Pavlinić predsjednik Društva arhitekata Osijek, koji je tumačio kako spomen-obilježje može biti prikazano i kao kuća, ili pak, kao vodeno ili neko drukčije rješenje.
U svibnju 2001.godine započeta je izgradnja istih i to na uskom i sasvim neprikladnom prostoru, u sred grada; tako da sada, već nekoliko godina imamo doista specifično "ruglo" koje nas podsjeća na rat.
Istina je da monoliti imaju interesantnu, očekivanu rđavo crvenu boju...kako se i očekivalo...a to što se rđa slijeva po pločniku, što osvjetljenje baš i ne radi, što se ljudima ne sviđa ovo predivno "suvremeno rješenje" ukrašavanja grada na Dravi sa starinskom patinom austrougarskog štiha, pa to što mnogi putnici namjernici uopće ne shvaćaju simboliku spomenika...to je autorima najmanji problem.
Kada posjetite Osijek, uvjerit ćete se i sami.
subota, 02.10.2004.
Spomenik
Već se dosta pričalo o onom osječkom kolosalnom zdanju u Blok centru što ga se u «punoj ljepoti i simbolici» može vidjeti iz ulice Republike, a o kojem se, na žalost svih nas i svih onih koji su pali za naš nepokoreni grad, ne može reći ništa osjećajnog i plemenitog.
Ko nije bio i vidio, ništa nije propustio, osim što bi se eventualno mogao pohvaliti kako je vidio najružniji spomenik u svom životu koji slobodno može konkurirati za Guinessovu knjigu.
Kako bilo, vrijeme je zapravo da vam spomenem nešto drugo.
Postoji nenametljiv brončani spomenik, također u mom rodnom gradu na Dravi, na drugom kraju navedenog Blok centra, pored kojeg često prolazimo od Korza prema Superu, a da mnogi i ne znaju koga spomenik predstavlja, niti tko je autor spomenika.
Kao i svi stari Osječani (naravno starost je relativna kategorija khm khm) mnogi znaju da je to Franjo Krežma, violinski virtuoz i skladatelj 19.stoljeća, rođen u Osijeku, 4. rujna, 1862.g.
Eto, za mlađe naraštaje, pa i putnike namjernike željne upoznavanja našega Osijeka, a i da ne ispadnemo tukci ako nas o tome netko pita u nekakvoj uličnoj anketi (Pola ure torture), a malo i radi obnove naše osobne&opće kulture, reći ću vam da je taj kip djelo kipara akademika, Vanje Radauša.
Violinski virtuoz Franjo Krežma priznat i poznat kako u svom vremenu tako i danas, zaslužuje odavanje počasti, jer u jesen na njegov rođendan sjetimo se njegove prerane smrti.
Talentirani glazbenik, već je u svojoj šestoj godini vježbao violinu dnevno 7-8 sati.
Često su ga uspoređivali sa stotinu godina ranijim genijem Wolfgangom Amadeusom Mozartom, po čijoj se sudbini krojila i sudbina malog Franje.
Uz neizmjerni talenat i usrdnu podršku roditelja, Krežma je vrlo rano izvodio iznimno teške i tehnički zahtjevne komade (Schubert, Singelee itd.)
Školovao se u Beču, pohađajući violinu, glasovir, višu glazbenu teoriju sa harmonijom, kompoziciju, kontrapunkt, instrumentaciju, akustiku, povijest glazbe, talijanski jezik, francuski i engleski.
(Nije zgorega pomenuti da je školske ferije koristio isključivo za vježbanje...)
Bio je marljiv dječak, miljenik nastavnika i profesora, a svojom darovitošću uzdigao se daleko iznad kruga svojih suučenika.
Koncerte je održao u mnogim gradovima Europe (Zagreb, Trst, Venecija, Bologna, Padova, Rovigo, Firenza, Rim, Genova, Pecs, Ljubljana, Beč, Graz, Strassburg, Stuttgart, Ulm, Munchen, Berlin, Toulon, Lyon, Pariz...) a tada mu je bilo tek 14 ljeta.
Umro je 16.lipnja, 1881.g. (dakle, prije ravno 123 godine); u teškim mukama uslijed upale uha koja se proširila na moždanu ovojnicu, u svojoj devetnaestoj (!) godini.
Tadašnja udruga - Hrvatski rodoljubi, osnovali su Odbor za prijenos tijela F.Krežme iz Frankfurta u Zagreb, ali to su uspjeli učiniti tek 1884.g.
Grob našeg sugrađana, Franje Krežme, nalazi se danas, nasuprot groba Augusta Šenoe, na groblju Mirogoj u Zagrebu.
Pogled na možda neugledni i tamni, ali vrlo ukusno smješten, decentni kip Franje Krežme, preko puta fontane u Prolazu Franje Krežme, otkrit će vam da njegovo djelo nikada nije zaboravljeno...
I što je najbitnije, da nije potrebno imati ogroman spomenik da bi ljudi upamtili i razumjeli svu njegovu simboliku (sjeti se opet na onu strahotu s početka priče).
«Dok vjetar prolazi kroz granje bijelih breza, tih obilježja sanjarske mladosti...kao da netko provlači nevidljivim gudalom po žicama...šumi granje kao tremolo violina con sordino...
Sic transit gloria mundi!» (Tako prolazi slava svijeta.)
20.06.2003.
