Neki su mi rekli da su moja razmišljanja nekako «zbrkana», neki su rekli da «ne razumiju», a neki su čak spominjali «deja vu»...
Prvi jer me još ne poznaju dovoljno, drugi me nikada neće ni razumjeti (sorry), a treći jer sam im to izgovorila i osobno pa sad pretočila u kolumnu...
Rekla bih još nešto o odnosu žena prema tim tzv.slobodnjacima, jer mi je nekako lakše sagledati to iz ženskog ugla (ajmo sad pitati - zašto).
Kako bilo i dalje pišem o SLOBODNJACIMA, ovaj put više o nemirnim duhovima što šeću među nama u muškim društvima, koje često susrećemo kako vrludaju virtualom, a koji su u offline životu možda pomalo i nesigurni - ali definitivno vrlo «slobodni» kad se nađu u četiri oka (o četiri zida da ne pričam)...
Naročito je to evidentno u ranijim godinama njihovog slobodnjaštva kada se kvalitet zbog neiskustva, često nadomješta kvantitetom, pa je stoga njihov ego kasnije nešto jači i veći (ali ne s puno pokrića).
Time nas, ženskadiju, lako zavaravaju (ali samo na prvi pogled), stvarajući image ludo zabavnog života i provoda...
Nisam nikada uspjela dokučiti, zašto žene, okružene zabavnom gomilom - njima naizgled pogrešnih muškaraca, koji se k tome žele i zaljubiti, uvijek traže onog «pravog» i naravno, redovno izaberu nekog gore navedenog i već opisanog, samotnog slobodnjaka, bohema, umjetnika ili neurotičara koji se oko njih ni ne trudi, ne podilazi ženskim željama, niti im ide u susret, nego još i bez veze trabunja gluposti kao npr.:
«Ljubav oduzima slobodu...»
«Ljubav skučuje...»
«Ne želim da izgubim svoju osobnost...»
«Nemam vremena...»
i sl.
One tada trepću očicama i kao priglupe ovčice gutaju svaku njegovu blesavoću i misle kako još uvijek postoje – fatalne žene, za koje se hvataju baš takvi muškarci, te kako će oni biti njihovi spasioci ili osvajači. A slobodnjak samo prati svoj moto: «Ne tražim više nego što dajem.»
Ehh...mi žene...kokoši naivne....
A kad bolje razmislim, a da nam se to što oni izgovore i događa u ljubavi - mi to sve dobrovoljno dajemo da bismo to i pronašli u sintezi međusobnog davanja i uzimanja...
Pa odatle i postoji onaj predivni osjećaj da smo sve izgubili da bismo sve dobili...
Osobno, oduvijek sam zazirala od «leptira» koji se zbog tzv. visokih načela, ne vole vezati...jer u meni se tad javi ona gadna primisao da to rade samo zato da bi mogli lakše odlepršati...
Iz osobnog iskustva, sjećam se nekih davnih vremena kad sam dozvolila sebi određeni luksuz da me «leptir» očara...
Pretvorio se u neku drugu životinjicu (pijavicu)...
Zbog toga me svaki slijedeći dolazak «leptira» sve manje oduševljavao i ispunjavao jedino indiferentnošću.
No, ako želite dobru pustolovinu, a ne računate na duge staze, želite možda dobar sex, a nisu vam važni pažnja i osjećaji, ako ne tražite obvezu, nego tek samo povremeno mahanje rukom u znak pozdrava, eventualan telefonski razgovor i... ako vas ne smeta da ste nečija prolaznost;
- slobodno se upustite u vezu sa slobodnjakom.
Ne slušajte nikog, isprobajte ga sami, zgrabite dok možete, jer kad leptir odleprša, kasno je za filozofiranje.
Jednu stvar često imajte na umu – NEMOJTE ga pokušati mijenjati!
Svaki je slobodnjak najbolji onakav kakav jest, a ne onakav kakav bi netko drugi htio da bude.
Post je objavljen 10.10.2004. u 22:51 sati.