SAANjAA

ponedjeljak, 30.08.2004.

Prijatelji - naše ogledalo?

Ponekad nas prema onoj-«s kim si - takav si», okarakteriziraju na brzake i u trenu dobijemo etiketu «budala» ili «cool type».
(Zato neke frendove pokazujemo vrlo rado, a neke čak i skrivamo.)
No, ima nešto u tome da se privlače jednaki ili slični više, nego oni suprotnih shvaćanja i interesa...

Ja sam sklonija onoj drugoj uzrečici koja kaže - «prijatelji su naše bogatstvo» (rodbina je nužnost).

Razmislimo li, na koji način se odnosimo prema dragocjenostima, vidjet ćemo da bi korisno bilo na taj način gledati i prijatelje.

Sve je manje ljudi sa veliko LJ, i zaista ih je užasno teško pronaći...
Ne postoji zapravo ni pouzdan način kako ih detektirati...
Oni vam skoro nikada nisu pred nosom, i skoro nikad ne leže na putu da bude dovoljno samo tako - sagnete se i pokupite ih...
Ljudi, koji znaju biti veliki prijatelj, ljudi sa velikim LJ su, kao rijetka divljač.
U traganju za njima, možda se i zadovoljimo nekom zvjerčicom u prolazu, ali kad ti se na obzorju ukaže takva rijetkost, gledaj da si pripravan i u neposrednoj blizini...inače...odeeeeee...

Nemoj dozvoliti sebi da postaneš siromašan prijateljima i obazrivo «ruši mostove».

E sad...ako još uvijek nemate svoju srodnu dušu, kako je prepoznati??

Da li je dovoljno da ima zgodno lice, pravilan i čist profil, da je stvorenje čisto i uljudno, otkačeno ili ozbiljno, počešljano, oprano ili napudrano, brbljavo ili tiho, duhovito, smušeno, možda čak i šlampavo, ili elegantno i sl.???(Mogla bih nabrajati u nedogled.)

Ponekad je potrebna minuta, a ponekad i vječnost da shvatiš kako se iza te, samo tebi privlačne vanjštine, krije možda jedno malo pokvareno srce koje bi se fizički iživljavalo...ili ipak zlatno srce, s kojim vrijedi provesti možda i čitav svoj život.

Neka prijateljstva (kažu opet) teško su raskidiva, i ista vrijede za - Prava.
(Ali tko zna koji su to gospodin ili gospođica Pravi, sa Pravim prijateljstvom na tacni?)

Nije teško prijatelje uzeti prema potrebi i prilici, radovati se njima i s njima, razgledati i uspoređivati ih s tuđima i možda ih još više zavoljeti kad se pokažu «više karatni» u određenim situacijama nego neki drugi, jer teško je biti nepogrešiv u uzimanju, a još više u davanju...

Ljudi, čitaj - prijatelji, s kojima se družimo ili ih čak i iskorištavamo - stvar su našeg izbora i očekivanja.
Uopće nije važno jesu li oni prema općim pravilima dobri i zadovoljavaju li neke naše ili opće kriterije.
Kada dospiju po nekom ključu u naš život, oni su za nas, u pravilu «ispravni», a u trenutku kada prestanu biti ispravni za nas, i kada nas iz bilo kojeg razloga prestanu zadovoljavati, potrebno ih je likvidirati i postaviti nove, bez puno žaljenja za proteklim vremenima.
Crni oportunizam???
Ma daaaajte...
Ne zavaravajmo se.
Život nije ružičast, nego onakav kakvog ga sam stvoriš.
Vrsta prijatelja , njihove osobine i karakter, vrsta osjećaja koji nas za njih vežu, pa čak i interesi, stvar su koncepcije našeg osobnog života, a tu koncepciju nam nitko ne može oduzeti i promijeniti, osim nas samih.

04.06.2003.

četvrtak, 26.08.2004.

ZALJUBLJENI? U Njega ili Sebe???

Zaljubljen čovjek živi od sinteze uzimanja i davanja, ispreplitanja međusobnih osjećaja i jednakih misli, međusobnog radovanja, tuga i općenito – saznanja o međusobnoj sreći postojanja, jer podijeljena radost je dupla radost.
Zaljubljujemo se kemijom količine sreće koju u nama proizvodi osoba u koju smo zaljubljeni.
Ta zaljubljenost živi u nama duže ili kraće, ovisno o faktoru radosti i međusobne harmonije, iako postoje situacije kada se zaljubljenost hrani i preprekama.
Nerijetko se ona događa obostrano, upravo između onih za koje bi se reklo da je apsurdno da se takvo nešto među njima moglo dogoditi.
A prave zaljubljenosti rađaju ono o čemu Vam uvijek pričam – soul mate…
Zbog onemogućavanja ili zato što se nikad nisu usudile očitovati, neke zaljubljenosti nisu se nikad prelile u ljubav, ali rekla bih i da takve nikad ne prestaju, jer u dnu srca vežemo se s nekim s kim to ne možemo …potpuno i zauvijek.

Kako se zaljubljujemo???
Nije loše znati da su Pigmaliona bogovi obdarili sposobnošću pamćenja onog što mu ljubav poklanja i da to može priopćiti mramoru.
Slika u kamenu, stvarana iz njegove duše, izrasla je u lik žene i on se u nju zaljubio.
Molio je Afroditu da mu pronađe živu ženu takve ljepote.
Božica znajući da on u stvari čezne za kipom, udahne kipu život I on joj nadjene ime Galatea i njome se oženi.
(Hm…kraj potražite u knjižnici.)
Htjedoh reći kako je zaljubljivanje zapravo voljenje srodne duše, nešto kao zaljubljivanje u osobnu iskaznicu, ta osoba je izraz našeg dometa ili naše nemoći, ali svakako odraz naših snova, nešto kao metafizičko kalemljenje i kloniranje...
Zaljubljenik u zaljubljenom vidi odraz svog srca, a zakon ogledala kaže - kako se odnosiš prema nekome komu si drag, govori puno i o tome što misliš o samom sebi.
Pravilo je u životu biti svoj, ne biti ničija krpa za cipele. Ponašati se prema drugima upravo onako kako bismo željeli da se drugi ponašaju prema nama i nastojati učiniti da ljudi oko nas osjećaju tu pozitivnu energiju. U svakoj situaciji dajte sebe i svoje emocije bez zadrške i uskratite mjesto kajanju.Ako ste u svojoj zaljubljenosti sami – okrenite leđa, potražite nekog vrijednijeg vašeg truda i nemojte žaliti za prošlošću. Da je vrijedila ta prošlost bi i dalje trajala pretakanjem zajedničke sadašnjosti.
Jednostrano zaljubljivanje baš i nije najzabavnija stvar na svijetu, ali i ono se događa..no, to nije kraj svijeta…
Ako se dogodi da je netko neuzvraćeno zaljubljen u vas, prijateljskim ponašanjem dajte mu do znanja da je to jedino druženje za koje vas ta osoba zanima. Nije neophodno biti grub, na kraju će ipak sve shvatiti…
Kako se ono kaže - U najmanju ruku treba bar priznati toj osobi da - ima dobar ukus! ;-)

Cindy Hazan, sa Cornell univerziteta u New York-u, ispitala je preko 5.000 parova iz 37. različitih zemalja i naučno dokazala da “zaljubljenost” realno traje od 18-30 mjeseci.

Najzaljubljeniji parovi najbrže se razdvajaju, jer što je jača zaljubljenost, to više realni problemi bivaju potisnuti u pozadinu. Tako u svakodnevnici ti problemi postaju bure baruta.
Parovi kod kojih zaljubljenost nije toliko izražena, odnosno ne čini ih slijepima, imaju manje problema.

Drugim riječima: Reklo bi se da ne treba biti zaljubljen pri sklapanju braka, zapravo - ne biti ludo zaljubljen.
Brakovi sklapani u sedmom nebu, na zemlji se brzo razdvajaju, dok suprotno tome brakovi koje svjesno i promišljeno sklapamo, relativno duže traju.

Biološko objašnjenje zašto zaljubljenost traje 18-30 mjeseci je, da je to sasvim dovoljno vremena da se sretnemo, oplodimo i dobijemo potomka.
Nakon toga ne postoji više biološki razlozi za vlažne dlanove, luda otkucavanja srca, crvenilo lica i leptiriće u stomaku.
Ni nakana za produciranje drugog djeteta ne stvara više taj predivan osjećaj…

Ljubav se dokazuje sitnim pažnjama, porukama među stvarima, odlaskom na večeru, u kino..ugađa se luckastim idejama, sms poljupcima, zanimljivom temom za šalu, uz omiljenu glazbu.
Njeguje se maženjima u postelji, prije i nakon spavanja (nikada se ne opravdajte umorom i nemojte dozvoliti da se sex prorijedi i prijeđe u rutinu), jer nježnosti podižu nivo seksualnih hormona, a seks nije zanemarivi faktor pripadanja.

A što dolazi nakon tog vremena??? – N A V I K A.

Navika koja MORA doći, može progutati nevjerojatne količine dobrih namjera i kroz takav osjećaj parovi odlučuju hoće li zaći u dublju, drugačiju međusobnu povezanost, koju zovemo zrela ljubav, - ili će se razdvojiti, jer im treba novi koktel poludjelih hormona...

A zašto se hladimo??? Ehh…ima tisuća razloga...

Nitko nije pretjerano romantičan i nemojte nikada očekivati vječnu i bezuvjetnu ljubav.
Ne njegujemo li sitne pažnje i prema sebi (a prema NJEMU da ne govorim), zaboravljamo li na izgled, miris, higijenu, frizuru, odjeću, šminku, pa i depilaciju, ne marimo li općenito za međusobne želje i snove, počet će izostajati svaka daljnja pažnja, a to naravno, nije ničiji cilj.
U protivnom doći će ubrzo slijedeća faza - nezainteresiranost i fiksiranje mana, kada više kod partnera ne vidite vrline nego samo mane...
To je ulazak u opasno polje nezadovoljstva.
A Zaljubljenost je tu već davno isčezla...

utorak, 24.08.2004.

Malo reklame

Matin potomak s majicom hr.soc.grad.vinkovci.

A ovo gore je vezano za tekst dolje...hehe

ponedjeljak, 23.08.2004.

Zašto baš Vinkovci?

Zašto baš Vinkovci???
Eto pita me neki dan jedna frendica: Zar ti nisi iz Vinkovaca?!? NEE???
Hm...a kako to da sam ja tebe nekako bas vezala za Vinkovce?

Ne, ne, ne....ja sam iz Osijeka. Vinkovci su druga županija...
Vinkovci su ti zapravo....Republjika!!
Ne kontaš me, a?

Nije to baš duga priča, ali nije ni zanimljiva... ;-)
Svejedno, mogu je napisati...

Daklem...Usenet je krasna stvar.
Ako volite forume i znate nešto o tome, tamo je raj za forumaše. Kako za lurkere, tako i za aktivne sudionike.
Ubjedljivo najjača hr grupa na Usenetu je kultna i kontroverzna grupa koja sebe naziva Republjika Vinkovci, na googleu se pronalazi pod - hr.soc.grad.vinkovci
Svi članovi (ili skoro svi) ove grupe imaju svoju funkciju u predobro organiziranoj Vladi.
"Precjednik" sa Ministrima, doministrima, savjetnicima, inkvizitorima i malima od Ministara, ordenjem, sastancima i zaduženjima, sportovima,himnom....
Pravilo je štovati svakog i ne štovati ništa, parodira se sa vlašću i pod cijenu filtera i abuse-a, odgovornost nikome i veresija svakome.

kirbaaaaaaaaaaj
živijoooooooooo
(vidi usput www.balkanida.blog.hr)

petak, 20.08.2004.

Ljubomora

Budući da je ljubomora moralno i psihološki priznata i kao takva prihvaćena, ona nerijetko postaje barometrom/mjerilom stupnja stvarne ljubavi.
Ako nisi ljubomoran onda si ravnodušan, a, ako si ravnodušan, onda me ne voliš.
Iako to nipošto nije pokazatelj koliko volimo, ljubomorna osoba polazi od pretpostavke da ima eksluzivno pravo na voljenu osobu i da se osjećaj pripadnosti pokazuje ljubomorom.
Istovremeno ta osoba želi i biti posjedovana, i umišlja kako pod svaku cijenu mora obraniti svoj posjed od mogućih rivala.
Sljedeći korak u “logici” ljubomore izgleda ovako: „Budući da smo par, moramo dijeliti sve (misli, osjećaje, planove, praznike, slobodno vrijeme, prijatelje itd.).
Ljubomora ne uvažava nikakav oblik samostalnosti, individualnosti, već ide za posvemašnjom simbiozom u kojoj se zdrava strana utopi, bude progutana u željeznom zagrljaju one ljubomorne.
Ljubomorna osoba je do te mjere ovisna o drugoj, tj. voljenoj osobi da nije kadra samostalno odlučivati o svojim potrebama i ponašanju, te je prisiljena bolesno kontrolirati drugu stranu.
Takav odnos izaziva kod zdrave strane osjećaj gubitka vlastitoga ideniteta, odbojnost, nelagodnost, uvjerenje da je ljubomorna osoba beskrajni egoist, nezrela i krajnje posesivna, te da pretjeruje u nemogućim zahtjevima. Štoviše, vječna sumnja da li se i koliko voli, i nemogućnost da se takvo što dokaže, dovodi partnera na rub ludila...

Ljubomora je znak duboke krize, jer ona razdvaja, a ne spaja.
Psihologija govori kako ljubomora sadrži u sebi spoj egzistencijalnog straha od gubitka voljene osobe i paničnoga osjećaja da se ne ostane sam, što izaziva bolesnu potrebu za kontrolom svakog poteza voljene osobe.
Sama pomisao da bi voljene osobe moglo nestati, automatski dovodi do sljedećega testa ljubavi i pripadanja.
I tako u nedogled...

Kažu psiholozi da se kod ljubomore u pravilu radi o osobama koje nisu bile uopće ili premalo voljene u životu, pa tu svoju neutaživu žeđ prenose na voljenu osobu (koja ih nikada neće moći dovoljno voljeti), jer slikovito rečeno, takve su osobe kao vreće bez dna, kao bačve iz kojih curi na sve strane, kao osamljeni kaktusi u pustinji što crpe podzemnu vodu.
Drugima, koji s njima žive, njihov položaj može izgledati kao dragovoljni pritvor ...

Ljubomora je pokazatelj i emotivnoga siromaštva i velike potrebe za blizinom, sigurnošću, nježnošću, pažnjom.
Ta je potreba toliko snažna da je osoba nije kadra iskazati na neki prihvatljiv, razumljiv i „normalan“ način, već pretjeruje do te mjere da želi drugoga posjedovati i u potpunosti kontrolirati.

Najveća proturječnost ljubomore mogla bi se opisati ovako: u prevelikome strahu da ne izgubi voljeno biće, ljubomorna osoba mu ne dopušta živjeti, „ne da mu disati“, slobodno se kretati, već ga neprestano guši.

Ljubomora sputava svakodnevni život, bitno sužava bračne okvire, izaziva golemo nepovjerenje i često dovodi do neodrživoga stanja.
Bolesna ljubomora može biti i uzrokom rastave braka, koji se svodi na apsurdne zahtjeve ljubomorne osobe i neprestane „provjere“ ljubavi.
Zbog ljubomore smo i nedavno u Osijeku imali slučaj višestrukog ubojstva...

Nije lako biti ljubomoran, ali jos teže onome koji trpi tuđu ljubomoru. Pravo rješenje leži uvijek u nama samima.
Treba zauzeti stav zrele i odgovorne osobe (ne dopustiti da se nametne „logika“ ljubomore).
Ljubomorna osoba treba raditi na sebi i to konkretno, na prevladavanju emotivne nesigurnosti, straha i nepovjerenja, na postupnome afektivnome osamostaljivanju i uspostavljanju slobodnih i stabilnih međuljudskih odnosa...
Uspjeh je postupan, ali moguć.

četvrtak, 19.08.2004.

Burnout sindrom

Već sam pisala o mobbingu.
To je jedan od uzročnika pri nastajanju «bolesti duše», a još jedan uzročnik bolesti u uredima je tzv. Burnout sindrom.
To je duža tjelesna iscrpljenost i kronična emocionalna istrošenost koja ne dolazi zbog obima i vrste posla nego zbog neljudskih odnosa u radnom okruženju.

Kada nam posao kojim se bavimo ne čini više ni radost, ni zadovoljstvo, nego dapače donosi razočaranje, susreli ste se sa «Burnout sindromom».
Burnout sindrom ušao je u stručnu literaturu osamdesetih godina, kada se u nekim poduzećima na zapadu zamjetno smanjila produktivnost rada i kada su djelatnici počeli napuštati poduzeće kao brod koji tone.

A sve kreće kada se u poduzeće prime ljudi (nije neophodno, ali je često tako) naoko podobni, sa diplomom, častohlepni i ambiciozni, puni naoko novih ideja i entuzijazma ili se unaprijede slični ili isto takvi već uposleni ljudi, koji se nametnu svojom samodopadnošću i osjećajem važnosti, te s oduševljenjem prihvate povjereni im posao.

Nakon što (ubrzo) shvate da nisu u stanju obavljati povjereni im posao, a u želji da prikriju vlastiti ugroženi ugled i frustraciju, oni redovno počinju tražiti krivca u okolini.
Takvi ljudi umisle da im se minira posao, prikrivaju dokumenti, taje informacije, oko sebe vide urotu i lošu organizaciju firme...
U svakom slučaju tako isfrustriranom liku nije teško raširiti krila svoje fantazije...

Na taj način osim što štete poduzeću, oni zagorčavaju život i radnu atmosferu ljudima oko sebe.
Takvi ljudi kasnije često pate od psihosomatskih smetnji - poremećen san, gastritis, glavobolja, a često posegnu i za sredstvima opuštanja...i nerijetko završe na bolovanju.
Njihova duša je odjednom jako bolesna...
Na taj način šire neljudsko ponašanje prema ostalim djelatnicima zagađujući radnu atmosferu i šireći val nezadovoljstva među uposlenicima.

Glede naših poslodavaca koji ni malo ne mare za stanje bilo kojeg pojedinca, pitam se postoji li negdje u svijetu da se prati atmosfera u kolektivu?
Pridaje li se igdje važnost emotivnoj komponenti i povratnoj informaciji glede posla koji se obavlja?
Stimulira li se objektivno pojedinca koji voli i želi raditi, pohvaljuje li ga se ili bolje prolaze ulizice i demagozi koji su najbliži šefu i redovito predstavljaju svoj rad kao nešto nezamislivo važno i sudbonosno za poduzeće?
Smanjuje li se indiferentnost ljudi jednih prema drugima, njihov cinizam, hiper kriticizam, gunđanje, iscrpljenost i bezvoljnost ili je najlakše dići ruke od svega?
Može li se igdje s lakoćom promijeniti radno mjesto ako si nezadovoljan radnom atmosferom?

Čisto sumnjam...
Koliko ja znam, sve je više ljudi zahvaćenih ovim sindromom.

Koliko puta ste se zatekli u razmišljanju ranim jutrom kako mrzite svoju robiju zvanu posao, ta lica u uredu i tu atmosferu?

Ljudi zahvaćeni Burnout sindromom na kraju rade po devizi «ne možeš me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi», točni su u odlasku i dolasku na posao, ali na svakom koraku možemo uočiti izostanak bilo kakve kreativnosti i inicijative.
Oni rade samo što su im izričito naredili «odozgo». Tako dobivate čovjeka kojem se ništa ne može prigovoriti, ali ni jedan novi posao mu ne možete udijeliti jer on radi ono što mu je u opisu radnog mjesta.

Ako ste poslodavac, razmislite kako se ponašate i koga u poduzeću koliko cijenite...

Na osnovi identifikacije svoje vrijednosti i emotivnosti, sa poslom i radnim mjestom, govore stručnjaci da jako dobro funkcioniraju samo Japanci...
No, eto mi nismo Japanci...
(a sudeći po našem mentalitetu, teško da ćemo ikad biti)

Ne znam koliko je to dobro, a koliko ne...

Stres kažu, nestaje za bogatim obiteljskim stolom, kada smo s ljudima za koje nas vežu emocije, kada su kriteriji sasvim drugačiji i kada je čovjek opušten i sretan.
Ako imate takav stol i za njim doma svakodnevno sjede ljudi koji vas čine sretnim i zadovoljnima, frustracije nemaju tu snagu da vas slome Burnout sindromom, a bit ćete i operirani od napada oboljelih njime.

24.03.2004.

srijeda, 18.08.2004.

Mobbing

Naravno, ista stvar se odavna događa i u ljudskom društvu, napose u skupinama, u zajednicama, u poduzećima, zatvorenim radnim sredinama, napose i među samim namještenicima u zavidnom i neprestanom natjecanju...
Tada zavidne, frustrirane, nesigurne u sebe, neurotično ambiciozne i društveno nezrele osobe pribjegavaju sustavnom, često skupnom (šef i direktor; poslovođa i šef i sl.), organiziranom psihološkom mučenju slabijeg (čitaj:podređenog) člana skupine.
Zvuči li vam poznato??

Organizator mučenja je najčešće nadređena osoba na radnom mjestu, koja zbog položaja lako nalazi žrtvu, svakodnevno istoj nanosi nepravdu, diskriminira je, kleveće, umanjuje sposobnosti i zasluge progonjenog.
Progonitelj zrtvu tako dovodi trajno tjeskobno i stresno stanje, društveno je osamljuje, onemogućava u radu, želeći je navesti na neku pogrešku i krivi korak u pokušaju obrane.
Zatim se krivi korak odmah koristi za prijetnju otkazom, tužakanjem u više instance, za opravdanje pri uklanjanju predodređene žrtve s određenog posla, ali često i za nesnošljivi postupak prisile na otkaz.

U nezdravim sredinama uspjeh pokretača mobbinga, tog smišljenog psihološkog mučenja, može značiti napredak mučitelja i veći «ugled» kod ostatka zaposlenih.
Nakon obaranja žrtve pokretači mobbinga likuju i spremni su na nove slične pothvate u svojoj sredini, u kojoj gazeći druge postižu neki uspjeh. Taj uspjeh izaziva strah i kod ostalih potencijalnih žrtava u radnoj sredini i na taj način ih se drži u pokornosti...(Poznato je u našim okolnostima koliko svatko čuva svoj kruh, ne želeći se zamjerati sa nadređenima ili ne daj Bože dobiti otkaz zbog neposluha).

Ova pojava proučava se tek posljednjih desetak godina i smatra se namjernom agresijom i zlostavljanjem na radnom mjestu, u svrhu uništavanja osobnosti i radne sposobnosti unaprijed odabrane žrtve.
Zbog ovakvih situacija donešen je i Članak 2. i 22. u Zakonu o radu u kojem se nastoji zaštititi radnika od zlostavljanja na radnom mjestu.

Psihički i fizički stres može izazvati i preteški rad i nostvarivi zadaci koji se nameću spretno odabranoj i stalno ismijavanoj žrtvi.
Često se svemu pridružuje i prezir rada, umanjivanje sposobnosti i prava, pa čak i seksualno zlostavljanje.
Posljedice mobbinga su pogubne za rad i efektivnost, a nesagledive za zdravlje čovjeka općenito.
Mobbing se pojavljuje u svim sferama radnih sredina, pa i u vojsci, a provode ga npr. nadređeni nad novopridošlim vojnicima.

Tako mobbing postaje ozbiljna, psihološki smišljena i razrađena pojava suvremenog ljudskog društva.
Nadamo se da će nove zakonske odredbe za zaštitu djelatnika i namještenika od ove pojave uroditi plodom.

Ako ste poslodavac radije razmislite isplati li vam se provoditi mobbing ili poticati djelatnika na rad kakav želite.

05.02.2004.

ponedjeljak, 16.08.2004.

Snagom Podsvijesti odagnajte Sudbinu

Sve češće razmišljam jesmo li svi mi u nekakvom Matrixu i upravlja li nama netko izvan ovog svijeta, ne dozvoljavajući nam stvarnu mogućnost izbora?
Jesmo li mi kapetan svoje duše ili smo tek nečija navigana barka što pluta po moru života bez vlastitog cilja?

Mnogi ljudi vjeruju u Sudbinu.
Ona predstavlja nešto što je izgovor za nemile događaje, ona u našem životu predstavlja smjer djelovanja koji smatramo da ne možemo sami odrediti, niti izmijeniti...

Mnogi ljudi su iskustvo iz neke svoje loše veze iz prošlosti, teškog prekida i gubitka samopouzdanja učahurili u sebi karmu koja im se događa po defaultu i ne žive sa zadovoljstvom.
Stopili su se sa lošim emocionalnim navikama koje ih dovode u depresiju, stvaraju im osjećaj krivnje, tjeskobe i nedostatak samopoštovanja.

Kad se takvim ljudima dogodi nešto lijepo i pozitivno, oni se jednostavno ne prepuštaju tome, oni tada ne mogu vjerovati da im se to o čemu su godinama sanjali – upravo događa.
Fazu sreće koja im je tada na dohvat ruke stalno kvare svojom sumnjom i preispitivanjem, provjeravanjem i strahovanjima u očekivanju nečeg lošeg.
Prolaze kroz život s gomilom negativnih osjećaja, stalno razmišljajući o nečem lošem. Predviđanjem nečeg negativnog, stvaraju nove negativne emocije proistekle iz prethodnih i time još više produbljuju svoju nesigurnost (prepoznajete se?).

Imate li loše misli, dogodit će se zlo, mislite li na dobro, dobro će se i dogoditi.
Zakon podsvijesti vrijedi podjednako i za pozitivne i za negativne misli.
Pozitivan stav o životu i događajima pomoći će vam da živite bolje i uspješnije, jer Sudbine nema.
Negativna emocionalna navika je kao i svaka druga navika, naučeni refleks, reakcija koja se stalnim ponavljanjem aktivira bez razmišljanja, automatski.
E pa NE MORAMO sami biti tvorci negativnih emocionalnih navika.
Stalni pesimizam u nama potiče osjećaj bespomoćnosti i stvara osjećaj da je samo moguć loš završetak nečega.
Pretjerani optimizam, tj. izigravanje pozitivnosti i potiskivanje negativnih osjećaja, također je opasan oblik samozavaravanja.
Najzdravije rješenje je realizam pun nade. Najpogodnija je umjerena sklonost optimizmu.
Potrebno je uvijek imati određene ciljeve i truditi se da ih dosegnemo, no ne moramo ići glavom kroz zid.
Ponekad stvari krenu krivo i mi tu zaista ništa ne možemo - nazvati to Sudbinom baš i nije uputno...
U svakom slučaju, budite blagi prema sebi.
Oprostite sami sebi.
Sagledavanje vlastitih postupaka, kao npr. loše vladanje u nekoj situaciji, već je u startu dobar uvjet da ćete u slijedećoj prilici biti puno bolji, s više samopouzdanja.
A vjerujte mi da - imate pravo biti svoji.
Ne dajte da vas pregaze klišejizirane ideje o lažnoj skromnosti i da budete manje od onoga što možete biti.

Ma kako bezizlazna situacija bila, važno je imati vjeru u sebe, ljude, Boga, budućnost ili jednostavno u bolje sutra.
Svejedno je odlučite li se samo za jedno od ovoga ili za sve, to će vam dati snagu i volju da gurate dalje i zadržite zdrav razum.

Uvjerenju da poslije svake kiše dolazi sunce, valja pridodati i ono što smo u svakom trenutku sposobni učiniti - djelovati u pozitivnom smjeru.

Ako se netko loše ponio prema vama prije dosta vremena, to već prošla stvar - živi još samo u vašoj svijesti i mislima.
Morate oprostiti onome tko vas je povrijedio, ali prvo oprostite sebi.
Istina da su vas povrijedili i u određenim situacijama doveli do ludila, ali vi ste ono što o sebi mislite.

Izbacite loše i negativne misli iz svoje podsvijesti.

Nemojte mrziti neku osobu, ne trošite energiju na to, radije počnite voljeti sebe.
Ništa nije dobro ili zlo samo po sebi, nema Sudbine koja tome vodi, već to takvim čine naše misli. Stoga pokušajte poželjeti dobro toj osobi, zbog onih dana u kojima vam se činila ispravna, mislite pozitivno na nju, ponavljajte si to, sve dok ne počnete ravnodušno ili čak pozitivno gledati na ono loše što ste proživjeli.

Sigurno vam se to čini teško, pa i pomalo glupo, ali pomislite da to ne činite zbog nje, već zbog sebe.

Svijest je čuvar vrata, a njezin je osnovni zadatak spriječiti prodiranje lažnih utisaka do podsvijesti. Opredijelite se za snagu podsvijesti, za vjerovanje u mogućnost pozitivnog događanja, jer čovjekova je najveća moć - sposobnost izbora.

Pročitala sam upravo knjigu «Snaga podsvijesti» Josepha Murphya...valjda otud sav taj dojam...

03.04.2004.

subota, 14.08.2004.

Bio Petak? I to trinaesti?!?

Što je praznovjerje?
Praznovjerje je npr.bojati se broja 13 kao da donosi nesreću, bojati se kada ti crna maca prijeđe put, kada se uhvatimo za gumb ako vidimo dimnjačara, kad na kuću pribijemo potkovu, kad nadjemo djetelinu sa četiri listića...
Zašto bi broj 13 bio nesretan broj? I zašto bi baš dimnjačar morao donijeti sreću ili potkova?
Praznovjerje je i smatrati petak nesretnim danom.
U odnosu prema drugim danima u tjednu, mogao bi se nazvati čak i sretnijim nego drugi, jer predstavlja završetak radnog tjedna, dan za neobuzdani izlazak, vrijeme kada možemo odahnuti pa se sjutra probuditi u podne...
Kršćani kažu da je na Veliki petak Isus umro na križu i time izvršio naše otkupljenje i spasenje.
Znači i najveći i najkorisniji događaj u povijesti čovječanstva dogodio se baš u petak.
Jeste li i vi od onih koji paze da kod ustajanja ujutro ne bi najprije lijevom nogom dotakli pod, jer to znači nesreću preko dana?
Zatim razna gatanja, proricanje budućnosti iz crta na dlanu, iz rukopisa, po izgledu lica, iz kristalne kugle, iz taloga kave....Vjerujete li u to?

Zanimljivo je da se ovim stvarima zavaravaju ne samo priprosti ljudi nego i ljudi iz obrazovanih krugova.
A čula sam nedavno, od meni jedne bliske osobe i vrlo sam se iznenadila da je taaaaako hm...čudna...kako želi sliku žene za koju sumnja da se muva oko njezinog dragog.
Na moje pitanje:
-A što će ti to?
-Pa, da je stavim obrnuto na ogledalo, jer to znači da se ta osoba neće više približiti mom životu.
A sumporati! Neš ti istjerivanja đavola...Ludilo!

Negdje sam na netu čitala o vjeronauku za djecu i pronašla kako svaki čovjek osjeća u svojoj duši da postoji jedno više biće o kom je sasvim ovisan i koje je dužan poštivati.
Ako ne priznaje pravoga Boga kao najviše biće, onda će priznati nekog stvora i o tom stvoru biti će sasvim ovisan.
Tom će se stvoru i klanjati – to će biti njegovo božanstvo, njegov idol.

Neke žene klanjaju se djeci.
Neke muževima.
A neke se baš i ne klanjaju.
A nekima se baš klanjaju.

Klanjati se nekom stvoru kao Bogu – to je idolopoklonstvo.
(Po)Klanjate li se Vi kakvom idolu?

petak, 13.08.2004.

Petak trinaesti!

pogled s Paga....na Velebit...

srijeda, 11.08.2004.

Kreativna rasprava

Dakle, kako SVAĐU (zašto su sve takve riječi uvijek u ženskom rodu?? - svađa, rasprava, glupost...) pretvoriti u KREATIVNU RASPRAVU.

1. Poštovanje je važna stvar.
Ako se već morate posvađati, ne vrijeđajte, izbacite psovke iz rječnika, ne govorite sarkazmom i ne omalovažavajte.
Nemojte razočarati jedno drugog – jer kada povrijedite tog drugog to je isto kao da vrijeđate sebe (vi naposlijetku dijelite vrijeme s «takv(i)om»). Kad/ako vam se i dogodi da vam ispadne koja uvredljiva riječ, ispričajte se.

2. Neka problem bude problem.
Problem ne treba personalizirati. Napadajte problem, a ne osobu. Upotrijebite u rečenici JA i MI umjesto TI.
Tako npr. djevojci koja očijuka treba reći – Čuj ja mrzim kada se okolo očijuka, a ne Ti si ovakva i onakva, ti očijukaš sa svakim.

3. Držite se predmeta svađe.
Ako prigovarate npr.zbog gospođe punice–onda ostanite na tome dok ne dođete do rješenja (nemojte je samo ubijati). Nemojte redati probleme glede npr. novca, pića, djece, nerada i sl.
Svakako riješite i te probleme ali jedan po jedan.

4. Napravite kratku pauzu ako je to potrebno.
Ako osjećate da gubite kontrolu zastanite, udahnite pa se onda vratite nazad kada su se stvari malo smirile. Okrenite se i izađite van ili odite u kuhinju popiti vode ili u kupaonicu pod tuš. To može pomoći i smiriti situaciju. Naročito ako bi vam ruka najradije (ne daj Bože) poletjela umjesto riječi, pa dečku npr. opalila pljusku.

5. Poslušajte i nastojte razumjeti.
Potrudite se da razumijete jedno drugo. Zapamtite da svatko želi da ga se sasluša. Dozvolite sugovorniku osjetiti da je važno to što govori i da to vrijedi čuti.

6. «Čitajte» svog partnera.
Pokušajte uvijek pretpostaviti kako patner misli i što osjeća u vezi problema zbog kojeg je izbila svađa. Ako to ne možete, pitajte «što pjesnik želi reći i što pri tome osjeća», jer i osjećaji se mijenjaju s vremenom (nikad ne znate do kojih saznanja možete doći).

7. Pokušajte stvar gledati iz drugog (partnerovog) ugla.
Kao kad biste npr. hodali u tuđim cipelama. To ne znači da se morate složiti s tim (da su vam udobne), ali kad valorizirate tuđe osjećaje sa tuđeg stajališta to vam otvara novi horizont, pa zajednički možete lakše doći do rješenja.

8. Tražite rješenje.
Da bi se sve pretvorilo u Kreativnu raspravu, djelujte i radite kao dvojac (ali ne na pariće).
Nemojte uvlačiti nikog dugog (bližu i širu obitelj, susjede i prijatelje) da osvijeste vašeg partnera umjesto vas.

9. Prihvatite i oprostite jedno drugom.
Istina se može izgovarati u ljubavi kada se dvoje ljudi vežu oprostom.
Ne zaboravite da svi mi i trebamo i želimo oprost, a sjetite se i da je za svađu potrebno dvoje.
Jedino nemojte da vam oprost postane učestala navika. Ni previše i prečesto opraštanje ne vodi u dobro, a naročito ako nije obostrano.

10. Zanemarite ova pravila ako vam do te osobe više nije stalo.
Ili mijenjajte ono što ste u Kreativnoj raspravi čuli o sebi ili fajrunt.

Kada prođe ljubav i općenito osjećajna povezanost, radije se okrenite i svatko neka ode svojim putem...jer rastanak dvoje ljudi ljepši je bez svađe, ma koliko svađa bila civilizirana.

utorak, 10.08.2004.

LJUBITE LI? (ALKOHOL)

Neki dan sjedile smo Mare i ja na terasi jednog od osječkih kafića...
Ne, nismo nikog fokusirale, a nije nam ni prišao neki lik (začudo hehehe) i predstavio se kao Ante...
(Ja bih radije da jest – bilo bi sigurno veselije) Par trič-trač priča o poslu, pa malo po malo prešla je Mare u tugaljivu pričicu o njenom dečku...slušala sam s nevjericom.
Poznajem ga već dosta dugo, a ipak ne toliko dobro da bih naslutila kolika je dubina odnosa među njima... Nikad me se takve stvari nisu ni ticale... Ako je dobar njoj, moji dojmovi činili su mi se sasvim nebitni i nepotrebni.
Lik se općenito doima sasvim običan. Nešto u njegovim očima i osmjehu, doduše, oduvijek mi je bilo pomalo čudno i odsutno, ali povezah to sa mojom kritičkom naravi i brbljavosti (uhh uvijek imam nešto za primijetiti). Uostalom svi znaju da Mare ne bi birala nekog «diklića» za trošit cajte, sigurno sam ja kriva što mi se nije svidio...
Međutim, moja Mare je «zapela»...sve negdje na putu između razuma i zaljubljenosti... Iznenadno i neprimjetno, pretvorila se u dobrovoljnu žrtvu... S nevjericom sam slušala žalopojku o «uvrnutoj ljubavi» prema...hm...ni manje ni više nego – alkoholičaru...
Njen dečko pije iz razonode... Pa šta! Piju i drugi... (koja Amerika!)
On ima dobru ekipu koja svakodnevno rastura maligane, tu i tamo povuče i koji joint i razvijaju onda dramaturšku spiku o guranju oblaka...ili se voze ludom brzinom po Vukovarskoj...
Odvojila se Mare od starih prijatelja, posvetila se njemu, bez njega ne izlazi, uglavnom susreće njegovo društvo iz dana u dan, posuđuje mu novac kad je u stisci, sve je češće ona vozač njegovog auta, jutra su mu «razvaljena» i rastrojena...
Nekoliko puta pokušavala je s njim razgovarati...ali on nije čovjek kojeg možeš uvjeriti u suprotno ako si ON zacrta da je to što ON radi – ispravno. Čašica dvije više od «propisanog» njemu nije nikakav problem...neće valjda biti paranoična?! Kad bi bila previše napadna i dosadna mogla bi i ćušku zaraditi, zato bolje mir.
Milijun puta joj je obećao «da će sve biti ok» , jer «on zna što radi»...
Tolerira ona to već dugo, ali sve više joj se «čini» (!!) da s njim nije sve u redu.
On ne može podnijeti nečiju dugu priču, otići u kafić da ne popije bar pivo, vino ili neku žestu, smatra da nije zanimljiv kada je trijezan...a i definitivno ne može živjeti bez alkohola par mjeseci...
Kad su skupa i zazvrči mu mob, kao po uvjetovanom refleksu dolazi vrijeme da Mare ide doma ili možda slijedeći dan provede sama, jer počinje njegova ovisničko demonska preobrazba...
Nakon što je otprati kući, on često krene u svoj ispijački pohod uzimanja svoje doze, dok ona spava snom pravednika...
Sjećam se nekoliko sličnih priča, koje su se čak završile i brakom... glavni je akter nakon ženidbe i dalje živio svoj život, bez obzira na očekivane obveze. Čak i kad nije mirišao na alkohol, on je imao svoje «vinske» (ili kako se to već kaže) prijatelje sviđali se oni njegovoj supruzi ili ne, koji su ga redovno uspjevali nagovoriti na alkoholni grijeh. Ni najmanje nije podilazio njenim željama niti im išao u susret... Pio je i veselio sve oko sebe, a nju ubijao u pojam... Nije potrajalo.

Ja općenito nemam neko osobito povjerenje prema pjesnicima i filozofima, koji su usput šarmantni polunarkomani, zabavni alkosi, dobri i pomalo zli i koji me još u tom stanju intenzivno nastoje «snubiti»... (Bljuargh...)
Te kombinacije mi ne daju nikakvu sigurnost da bi se približili nekom tzv.idealu muškarca koji je vrijedan pažnje in general...ičije pažnje...

Ali to sam JA, a ovdje je bila moja frendica nesretna i nesigurna što očekuje koju riječ podrške od mene: «Što misliš? Što da uradim?», pitala me s povjerenjem.
(Joooj! –pomislih- Zašto baš od svih, baš mene pita što ja mislim? Na «prvu loptu» ja bih vjerojatno bila beskompromisna; Šališ se? Šutni idiota dok još imaš vremena!)

Ipak zastanem, pa se pre(do)mislim i izgovorim ublaženije posljednju misao:
«Ehh... Ne znam što da ti kažem, Mare moja... Kad razmislim iz mog kuta, znaš mene–kad ne štima-adio kud koji... Ali lako je meni jer nisam u tom filmu, a teško je tebi...» (shit koja glupa rečenica – što još da joj kažem?)...«Mislim da se doista moraš upitati voli li on tebe dovoljno ili mu je tvoje društvo samo ugodno i udobno?»

Popijem malo one velike limunade (gutljaj ko vječnost) pa nastavim:
«Doista ne znam što da radiš, Mare, ali jedno nemoj nikako: - nemoj ga popravljati ili liječiti!!! To ne može ni jedna žena osim one neke iz romana...Zvučim možda isključivo, ali nemoj pretjerivati u žrtvovanjima. Nazovimo prave stvari pravim imenom: ON je alkoholičar. Alkoholizam je bolest, a bolest se liječi. To traži ozbiljnog i čvrstog čovjeka... Ti razmisli, da je netko bio u osnovi dovoljno čvrst i ozbiljan, bi li uopće i postao alkoholičar?Možeš li uopće vjerovati da ćeš biti sretna s takvom vrstom muškarca?»

Razgovor je prešao u njene suze, mene je u stomaku držao grč... Dogovorile smo se da ćemo opet na cugu uskoro, ali ne javlja mi se...

Znam da nije uputno biti čak ni indirektni indikator promjene između dvoje koji su u vezi, ali uz najbolju volju, ja nisam mogla izgovoriti nešto drugo. Ni sad to ne bih mogla.
Tek vrijeme će pokazati jesam li se ponijela ispravno ili ću se sad kajati cijelog života...

Kad čovjek ne ostvari svoja elementarna očekivanja prema ukusu male sredine u kojoj živi, čini mi se da pomalo može izgubiti glavu i počinje se zadovoljavati malim. Njegove potrebe se u određenom smislu srozavaju, pokušava biti sretan s mrvicama.
Je li tako s mojom frendicom koja zbog duge veze s njim, misli kako nema ničeg boljeg?!
Možda. No ne moram imati pravo i ne bih željela nikog povrijediti svojim razmišljanjima. A ipak...toliko toga je smeta (bez obzira na sva opravdanja koja nalazi) na čovjeku kojeg (misli da) voli, a to sve tiče se nekih osnovnih stvari u životu.
Nisam, dakle, nipošto sigurna da je ta veza put u sretan i miran život.

S druge strane, ma što je to SREĆA i miran život???!
Ponekad je SREĆA baš ono što se protivi svim pravilima i nalazi se tamo gdje je nitko drugi ne nalazi osim nas.

15.09.2003.

ponedjeljak, 09.08.2004.

Eto mene među moje...

Vratila se živa, zdrava i (kaže se samo) debela...
Na Pagu uvijek novosti...
Uredili rivu, kanalizaciju produžili na Vodicama još par kilometara, štandove sa drangulijama maknuli s rive, napravio gosn.Božidar Jović "Olimpic centar Pag"...odbojka i rukomet na pijesku, nogomet na gumiranoj travici, kafić u bazenčiću...
Jako lijepo... puno pristojnije nego na Zrču...
Čak i domaći Zec, vlasnik najeminentnijeg kafića u Pagu ("Zec") i Željko sa djelatnicima (inače vlasnik "Vange") obitavaju kod Jovića što u kafiću što na tenisu...
I ove godine na Zrču je Sodoma i Gomora... Čovjek mojih godina to može izdržati samo par puta u tijeku cijelog ljetovanja, ja se divim energiji i kondiciji mladjih od 30.
Cijene su U Papayi, Aquariusu i Calypsu za sva pića, višlje za 5-7 Kn nego u normalnim kafićima u Pagu i Novalji.
Policije na tim mjestima nema ni za lijek, čak ni da izreguliraju prometni krkljanac pred jutro, a kamoli da spriječe alkohol u potocima, travu u oblacima i sex po ćoškovima...
U Novalji inače nema slobodnog mjesta, osim ako se niste unaprijed najavili, o apartmanu da ne govorim...
Da vam kažem nešto i o cijenama?
Hm...apartmani su od 60 do 65 Eura.
Kruh je 7Kn
Voda za piće u trgovini 8,50 Kn/1,50l
Groždje 22Kn/kg
Vino u rinfuzi 20Kn/1,5l
Paški sir 300Kn/kg
Paška čipka 400Kn veličine kruga u promjeru 10cm
Ribe raznih vrsta i hobotnice su besplatne ako ih ulovite a može se, inače od 80-150 Kn porcija.
Janjetinu ne volim.

Ahh... ljeto je jednom u godini, a finila je nažalost i ova...
A ja i dogodine opet na Pag ko i svih ovih godina.
Zivijoooooooooooo Pag!!!

********************************
Dvadeset godina od danas, bit ćeš više razočaran stvarima koje nisi učinio, nego onima koje si učinio.

Zato odbaci užad, isplovi iz mirne luke...
Uhvati dobar vjetar u leđa...

Istražuj.
Sanjaj.
Otkrivaj.

-Mark Twain-

*********************************