Ljubomoru ubrajaju u red najobičnijih ljudskih osjećaja, a ona toliko puta - poput hrđe - nagriza međuljudske, a osobito ljubavne odnose i dovodi do ogromnih problema.
Najveći broj osoba je ljubomoran, jer žele posjedovati voljenu osobu, jer se boje da ta osoba ne zavoli više nekoga drugoga nego nju.
Budući da je ljubomora moralno i psihološki priznata i kao takva prihvaćena, ona nerijetko postaje barometrom/mjerilom stupnja stvarne ljubavi. Ako nisi ljubomoran onda si ravnodušan, a, ako si ravnodušan, onda me ne voliš.
Iako to nipošto nije pokazatelj koliko volimo, ljubomorna osoba polazi od pretpostavke da ima eksluzivno pravo na voljenu osobu i da se osjećaj pripadnosti pokazuje ljubomorom.
Istovremeno ta osoba želi i biti posjedovana, i umišlja kako pod svaku cijenu mora obraniti svoj posjed od mogućih rivala.
Sljedeći korak u “logici” ljubomore izgleda ovako: „Budući da smo par, moramo dijeliti sve (misli, osjećaje, planove, praznike, slobodno vrijeme, prijatelje itd.).
Ljubomora ne uvažava nikakav oblik samostalnosti, individualnosti, već ide za posvemašnjom simbiozom u kojoj se zdrava strana utopi, bude progutana u željeznom zagrljaju one ljubomorne.
Ljubomorna osoba je do te mjere ovisna o drugoj, tj. voljenoj osobi da nije kadra samostalno odlučivati o svojim potrebama i ponašanju, te je prisiljena bolesno kontrolirati drugu stranu.
Takav odnos izaziva kod zdrave strane osjećaj gubitka vlastitoga ideniteta, odbojnost, nelagodnost, uvjerenje da je ljubomorna osoba beskrajni egoist, nezrela i krajnje posesivna, te da pretjeruje u nemogućim zahtjevima. Štoviše, vječna sumnja da li se i koliko voli, i nemogućnost da se takvo što dokaže, dovodi partnera na rub ludila...
Ljubomora je znak duboke krize, jer ona razdvaja, a ne spaja.
Psihologija govori kako ljubomora sadrži u sebi spoj egzistencijalnog straha od gubitka voljene osobe i paničnoga osjećaja da se ne ostane sam, što izaziva bolesnu potrebu za kontrolom svakog poteza voljene osobe.
Sama pomisao da bi voljene osobe moglo nestati, automatski dovodi do sljedećega testa ljubavi i pripadanja.
I tako u nedogled...
Kažu psiholozi da se kod ljubomore u pravilu radi o osobama koje nisu bile uopće ili premalo voljene u životu, pa tu svoju neutaživu žeđ prenose na voljenu osobu (koja ih nikada neće moći dovoljno voljeti), jer slikovito rečeno, takve su osobe kao vreće bez dna, kao bačve iz kojih curi na sve strane, kao osamljeni kaktusi u pustinji što crpe podzemnu vodu.
Drugima, koji s njima žive, njihov položaj može izgledati kao dragovoljni pritvor ...
Ljubomora je pokazatelj i emotivnoga siromaštva i velike potrebe za blizinom, sigurnošću, nježnošću, pažnjom.
Ta je potreba toliko snažna da je osoba nije kadra iskazati na neki prihvatljiv, razumljiv i „normalan“ način, već pretjeruje do te mjere da želi drugoga posjedovati i u potpunosti kontrolirati.
Najveća proturječnost ljubomore mogla bi se opisati ovako: u prevelikome strahu da ne izgubi voljeno biće, ljubomorna osoba mu ne dopušta živjeti, „ne da mu disati“, slobodno se kretati, već ga neprestano guši.
Ljubomora sputava svakodnevni život, bitno sužava bračne okvire, izaziva golemo nepovjerenje i često dovodi do neodrživoga stanja.
Bolesna ljubomora može biti i uzrokom rastave braka, koji se svodi na apsurdne zahtjeve ljubomorne osobe i neprestane „provjere“ ljubavi.
Zbog ljubomore smo i nedavno u Osijeku imali slučaj višestrukog ubojstva...
Nije lako biti ljubomoran, ali jos teže onome koji trpi tuđu ljubomoru. Pravo rješenje leži uvijek u nama samima.
Treba zauzeti stav zrele i odgovorne osobe (ne dopustiti da se nametne „logika“ ljubomore).
Ljubomorna osoba treba raditi na sebi i to konkretno, na prevladavanju emotivne nesigurnosti, straha i nepovjerenja, na postupnome afektivnome osamostaljivanju i uspostavljanju slobodnih i stabilnih međuljudskih odnosa...
Uspjeh je postupan, ali moguć.