Pregled posta

Burnout sindrom

Već sam pisala o mobbingu.
To je jedan od uzročnika pri nastajanju «bolesti duše», a još jedan uzročnik bolesti u uredima je tzv. Burnout sindrom.
To je duža tjelesna iscrpljenost i kronična emocionalna istrošenost koja ne dolazi zbog obima i vrste posla nego zbog neljudskih odnosa u radnom okruženju.

Kada nam posao kojim se bavimo ne čini više ni radost, ni zadovoljstvo, nego dapače donosi razočaranje, susreli ste se sa «Burnout sindromom».
Burnout sindrom ušao je u stručnu literaturu osamdesetih godina, kada se u nekim poduzećima na zapadu zamjetno smanjila produktivnost rada i kada su djelatnici počeli napuštati poduzeće kao brod koji tone.

A sve kreće kada se u poduzeće prime ljudi (nije neophodno, ali je često tako) naoko podobni, sa diplomom, častohlepni i ambiciozni, puni naoko novih ideja i entuzijazma ili se unaprijede slični ili isto takvi već uposleni ljudi, koji se nametnu svojom samodopadnošću i osjećajem važnosti, te s oduševljenjem prihvate povjereni im posao.

Nakon što (ubrzo) shvate da nisu u stanju obavljati povjereni im posao, a u želji da prikriju vlastiti ugroženi ugled i frustraciju, oni redovno počinju tražiti krivca u okolini.
Takvi ljudi umisle da im se minira posao, prikrivaju dokumenti, taje informacije, oko sebe vide urotu i lošu organizaciju firme...
U svakom slučaju tako isfrustriranom liku nije teško raširiti krila svoje fantazije...

Na taj način osim što štete poduzeću, oni zagorčavaju život i radnu atmosferu ljudima oko sebe.
Takvi ljudi kasnije često pate od psihosomatskih smetnji - poremećen san, gastritis, glavobolja, a često posegnu i za sredstvima opuštanja...i nerijetko završe na bolovanju.
Njihova duša je odjednom jako bolesna...
Na taj način šire neljudsko ponašanje prema ostalim djelatnicima zagađujući radnu atmosferu i šireći val nezadovoljstva među uposlenicima.

Glede naših poslodavaca koji ni malo ne mare za stanje bilo kojeg pojedinca, pitam se postoji li negdje u svijetu da se prati atmosfera u kolektivu?
Pridaje li se igdje važnost emotivnoj komponenti i povratnoj informaciji glede posla koji se obavlja?
Stimulira li se objektivno pojedinca koji voli i želi raditi, pohvaljuje li ga se ili bolje prolaze ulizice i demagozi koji su najbliži šefu i redovito predstavljaju svoj rad kao nešto nezamislivo važno i sudbonosno za poduzeće?
Smanjuje li se indiferentnost ljudi jednih prema drugima, njihov cinizam, hiper kriticizam, gunđanje, iscrpljenost i bezvoljnost ili je najlakše dići ruke od svega?
Može li se igdje s lakoćom promijeniti radno mjesto ako si nezadovoljan radnom atmosferom?

Čisto sumnjam...
Koliko ja znam, sve je više ljudi zahvaćenih ovim sindromom.

Koliko puta ste se zatekli u razmišljanju ranim jutrom kako mrzite svoju robiju zvanu posao, ta lica u uredu i tu atmosferu?

Ljudi zahvaćeni Burnout sindromom na kraju rade po devizi «ne možeš me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi», točni su u odlasku i dolasku na posao, ali na svakom koraku možemo uočiti izostanak bilo kakve kreativnosti i inicijative.
Oni rade samo što su im izričito naredili «odozgo». Tako dobivate čovjeka kojem se ništa ne može prigovoriti, ali ni jedan novi posao mu ne možete udijeliti jer on radi ono što mu je u opisu radnog mjesta.

Ako ste poslodavac, razmislite kako se ponašate i koga u poduzeću koliko cijenite...

Na osnovi identifikacije svoje vrijednosti i emotivnosti, sa poslom i radnim mjestom, govore stručnjaci da jako dobro funkcioniraju samo Japanci...
No, eto mi nismo Japanci...
(a sudeći po našem mentalitetu, teško da ćemo ikad biti)

Ne znam koliko je to dobro, a koliko ne...

Stres kažu, nestaje za bogatim obiteljskim stolom, kada smo s ljudima za koje nas vežu emocije, kada su kriteriji sasvim drugačiji i kada je čovjek opušten i sretan.
Ako imate takav stol i za njim doma svakodnevno sjede ljudi koji vas čine sretnim i zadovoljnima, frustracije nemaju tu snagu da vas slome Burnout sindromom, a bit ćete i operirani od napada oboljelih njime.

24.03.2004.



Post je objavljen 19.08.2004. u 08:30 sati.