Ljudski organizam je nešto kao Svemir stanica, molekula i atoma.
100.000 milijardi stanica rade u našem organizmu, 15.000 puta više nego što ima stanovnika na našoj Planeti.
Samo naš imunološki sustav ima preko 1000 milijardi lymphocita kao i 100 trilijuna specijalnih molekula koji se pri inavaziji stranih organizama kao proturakete ispaljuju na njih.
Otprilike sedam milijuna stanica naše tijelo neprekidno producira svake sekunde, a 600 milijuna članova tog društva se otpozdravlja svaki dan od nas.
1000 atoma koji čine naše tijelo su prolazni kao i vrijeme.
Oni dolaze i odlaze i stvaraju našu krv i meso uvijek nanovo.
Skoro svakih 24 sata dobivamo nov sadržaj kiseline u stomaku,
svaka tri dana novu presvlaku crijeva,
a svakih šest tjedana novu jetru;
svaki mjesec novu kožu,
a svakih par mjeseci novi sustav naših kostiju.
Bešumno i bez napora se taj ples našeg biološkog društva u nama odvija, pri kojem naše srce 100.000 puta na dan otkucava, a da toga nismo ni svjesni.
Negdje 1998. godine svijet se počeo rušiti mojoj prijateljici, Kseniji..
Liječnici u Kliničkoj bolnici Osijek su 14 dana nakon porođaja njenog zdravog drugog djeteta, dijagnosticirali neoperabilno, cistično oboljenje raka na hipofizi.
Prema njima, moja prijateljica, imala je još samo pola godine života pred sobom. Šanse za uspješno liječenje su ravne nuli.
Do kraja 1999., njena obitelj je s njom provela već cijelu vječnost po bolnicama u Osijeku i Zagrebu...plaćali su razne lijekove i boravke u bolničkim apartmanima.
Renomirani zagrebački profesor doktor Palladin odlučio se za zračenje i kemoterapiju...
Otpala joj je kosa, tijelo se nadulo i dok smo svi plakali, Ksenija se gledala u ogledalo i vjerovala u čudo.
Nije propustila niti jednu nedjeljnu misu dokle god je mogla došetati do crkve, sjećala se svake vickaste situacije u kojoj smo se znale naći.
Negdje nakon godinu i pol, u ljeto, pješice je išla na misu u Međugorje i uvjerila samu sebe da će preživjeti...jer MORA i ŽELI preživjeti.
U međuvremenu i neočekivano, protiv svih dijagnoza i mišljenja, CT glave pokazao je da se otok ciste se smanjio, istina dobila je povremene vrtoglavice kao posljedicu zračenja...ali terapija se smanjila na minimum...
Istina je i da teško govori i teško se prisjeća određenih riječi, jer joj je zračenjem oštećen dio mozga odgovoran za tu funkciju, ali Ksenija je još uvijek živa, svjesna i pokretna... I to već pet godina od uspostavljanja dijagnoze.
Uvijek nanovo ljudi ozdravljuju iako, prema medicinskim procjenama, za to nemaju šanse. Ksenija je sada već medicinsko čudo.
Svaki doktor poznaje barem dva slučaja spontane remisije iz svoje prakse.
Razlozi takvim slučajevima su njima nepoznati.
Poneki pretpostavljaju da to čine osobni tjelesni cytokini koji su zaduženi za protok informacija kod odbrambenih stanica.
A opet neki pretpostavljaju da trauma za operaciju, tranfuzije krvi ili čak hormoni utječu na to.
Mnoge osobe ozdravljaju i kada dobivaju navodne medikamente koji zapravo nemaju nikakav utjecaj na pacijenta (tzv.plasebo efekt).
Da li je na Kseniju imalo utjecaj veliko vjerovanje u Boga?
Vjerovanje u vlastitu moć ozdravljenja??
Ne znam...
Što se stvarno se događa u bolesnom tijelu, to čak i znanstvenici mogu samo pretpostavljati.
Previše su komplicirane veze imunološkog sustava, hormona, mozga...i duha.
Bakterije i virusi, zračenja iz svemira, kemijske supstance razarajuće djeluju na naše tijelo koje je stalno izloženo takvim «napadima».
Stalno se zdrave stanice pretvaraju u štetne. No, takvi slučajevi se u našem tijelu rješavaju , a da to i ne primjetimo. Pravo čudo je da većina nas ostaje uopće zdrava.
Ksenija nije pobijedila tešku bolest koja se u njenom slučaju zapravo uopće ne liječi, jer je kod nje i kancerogena i neoperabilna, teško pristupačna duboko u lobanji, ali svjesna je svog stanja i želja za životom jača je od svega. Sretna je činjenicom da svaki dan gleda izlazak sunca sa svog prozora.
***Sada, poslije toliko godina, Ti tek ne mogu reći želim da ozdraviš, jer znamo i Ti i ja da je to nemoguće, koliko god ja to željela i da ništa više nikad neće biti isto kao prije, ali želim TI da ŽIVIŠ SVJESNO pored svoje djece i svog supruga i da Vas to ispuni srećom i vjerovanjem u snagu Duha.
Ne mogu ni zamisliti koliko im je teško misliti pozitivno i tako živjeti u Tvojoj blizini, sakrivati suze u očima zbog djece i Tvojih mladih godina.
Divim se tvojoj obitelji i želim im puno snage za izdržati sve to.