subota, 19.09.2015.

Ko te šiša?

(Preporuka za uz čitanje frizura)

Cijeli život imala sam ravnu, dugu kosu koja je, na oduševljenje moje majke, većinom bila u repu. Zašto stalno u repu? Operem kosu, odem na trening pa ju moram zavezati, nakon treninga skidam gumicu, a preko kose crta od gumice. Ma kakva crta, brazda na oranici. I što ću drugo nego natrag u rep. Onda sam otišla na otok. Na poslu naravno kosa u rep. Nakon posla more, sunce, sol… Na kraju dana kosa kao metla. I tu se prelomilo. Šišam se na kratko! Nisam ništa prepuštala slučaju pa sam preporuku za dobar salon u Splitu tražila od gospođe Balić. Bolje polovice nekadašnjeg golmana Hajduka. I ovom joj se prilikom još jednom zahvaljujem jer je frizerka stvarno napravila super posao. Tri puta me pitala jesam li sigurna da želim skroz kratko. Predomislila sam se, dvaput. Sa 50 na 5 cm.
Zašto sam pobogu mislila da je lakše održavati kratku kosu? Svako jutro strši neki vrag. Moj djed je cijeli život spavao sa zimskom kapom na glavi i tek sad shvaćam da nije bio lud.
Iza svakog dobrog gela/silikona/kreme stoji još bolja cijena. Sreća pa imam brata. A pronaći dobrog frizera je premija. U svom gradu imam najboljeg frizera za svijetu. (I najzgodnijeg.) Redovito ide na tečajeve, seminare i kojekakva usavršavanja što u Lijepoj što van nje. Nebitno je li kosa duga ili kratka, muška ili ženska frizura sve mu ide. Uz to je i odličan vizažist. Mana mu je što nema klonove u svakom gradu. Jbg nitko nije savršen. I tako sam bila primorana naći mu zamjenu. Kad je ona prva kratka kosa izrasla do te mjere da mi se najstroža šefica u hotelu opalila smijati u facu shvatila sam da je vrijeme za šišanje. Na malom otoku nije bilo previše izbora. Otišla sam u najbolji salon u centru grada. Odmah preko puta trajekta. Uvijek pun. Pomislih da onda mora biti i dobra frizerka. Krivo. Ošišala me kao ministra Šukera. Drugi pokušaj šišanja možemo staviti pod naslov „Jelšanski masakr mašinicom za šišanje“. Znači žena me porezala po vratu do te mjere da mi je išla krv. Ne znam što je više boljelo sam pokušaj atentata ili kada mi je izlila pola litre etanola na ranu.
„Skužaj šinjorina, cili dan šišan muške, a ti imaš nižnu kožu.“ Skužala sam i skužila da pun salon ne čini dobru frizerku. Prije puta za Njemačku rezervirala sam termin kod mog Najboljeg i to pet do dvanaest ne bi li mi što duže izdržala u belom svetu. Očito je i nju oprala nervoza jer je rasla kao luda i nisam se ni okrenula već je bila za šišanje. U shoping centru simpatičan salon s još simpatičnijim natpisom „Sve za 16e“. Prodano! Sjedam na stolicu i metodom "slabo divanim njemački, nešto malo, a i to s greškom. Tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom" objašnjavam što i kako. Ošišala me bez greške. Ali ljudi moji što sam se straha nauživala. Ona je mene riješila u 10 minuta (pranje kose, šišanje, feniranje i geliranje). Zbog traume od mašinice odabrala sam šišanje isključivo škarama. U jednom trenutku počela je objašnjavati nešto kolegici kraj nje gledajući u njenom pravcu, ali škare su i dalje letale oko moje glave. I taman kad sam se pomirila s činjenicom da uši mogu zaboraviti bila sam gotova. Hvala najljepša na divnoj frizuri, ali nikad više ni kod Azijatkinje.

Jesu li muški ipak bolji frizeri?

Objavljeno u 12:47 • Pucaj (17) • Isprintaj • #

petak, 11.09.2015.

Sretan ti rođendan!

(Preporuka za uz čitanje eee da..)

Jedenje jabuka mi je postao užasan problem, a ja stvarno volim jesti jabuke. Zlatni delišes, petrovače, kisele, slatke sve su mi sada postale gorke. Postalo mi je bolno i samo gledanje jabuke. Dovraga, više ni Crvenu jabuku ne slušam.
Jabuka je bila naša stvar. Mogla sam u sobu unijeti kavijar, pravu pravcatu talijansku pizzu, čokoladu direktno iz Švice, ništa nije moglo privući njegovu pažnju. Jabuka je bila ravnopravna trampa za poljubac, pokoji lijepi cvrkut... Jabuka je naša stvar.

Tweety nije neka maza, tvrdoglav je i ne voli ljude, a ispostavilo se ni pse. Nervira ga kada pričam na telefon, kada mu netko dira zvonce i ne voli glasnu glazbu. Podsjeća na nekog starog, čangrizavog djedicu koji cijeli dan sjedi na klupi u parku i negoduje na sve.



Nije oduvijek bio takav. Bio je mazan i prekrasno pjevao, a onda sam ga iznevjerila i otišla. Dugo me nije bilo. Kada sam se vratila Tweety više nije bio isti. Ni ja više nisam bila ista. Nikada mi to nije oprostio. I dalje dolazi na moje rame i gricka mi kosu, ali sada smo oboje na distanci. Sada znamo da je svaki naš susret samo privremen.

.

Objavljeno u 22:17 • Pucaj (13) • Isprintaj • #

srijeda, 09.09.2015.

Duh prošlosti..

(Preporuka za uz čitanje hmm)

Danas krenuh u redovitu kontrolu bloga. Otvaram naslovnicu i odmah uočavam nepravilnost. Dolje na crvenoj traci gdje treba automatski stajati ulogiran moj nick piše neko tuđe ime. Klik na "uredi blog" i stvarno me prebaci. Opet klik na "pogledaj blog" i pred mene iskače jedan od standardnih plavih dizajnova bloga. Brže bolje bacih se na čitanje jednog jedinog objavljenog posta i tu ostadoh u šoku. Moj vlastiti blog. Nema sumnje. Misterij oko zaboravljanja vlastitog bloga još i mogu objasniti. Pisan je u ekstazi. Ispostavilo se da je osoba koja mi se sviđala imala iste osjećaje prema meni. Gdje ćeš veće sreće nego kada ti netko uzvrati osjećaje? Izlila je svoje emocije na pune četiri stranice A4 formata. Moja prva ljubav. Očito sam imala potrebu podijeliti to s nekim i tako je nastao blog. Ali ono što mene sada zanima je tko se, kako i zašto sada i to preko mog laptopa ulogirao na njega? To je prosto nemoguće. Kao prvo u međuvremenu sam promijenila 2 laptopa tako da u nekom hipotalamusu laptopa nije mogla ostati zapamćena šifra. Isto tako ni draga nije išla u kontrolu. Čak i da je od kuda i njoj šifra? Nisam ulogirana ni preko iste IP adrese pa da je tu nastao neki kratki spoj.
Ima li itko razumno objašnjenje?

Objavljeno u 14:33 • Pucaj (16) • Isprintaj • #

subota, 05.09.2015.

Animirani post

(Preporuke za uz čitanje na put)

Animirana pjesma

Ja sam Hlapić, a ti moja Gita
što za mnom po ovom
čudnovatom svijetu skita.

Moj si vjerni Sancho Panza.
Nije nikakva farsa
već prava filmska romansa.

Ti si moja batwoman.
Moj mali privatni heroj
urezana mi u srce kao omen.

Mi smo Popaj i Oliva.
Al od špinata nam je
ipak puno draža piva.

Volim te kao Scooby keks.
Omamila si me ljubavlju
kao tequila na eks.

Nije ti do koljena ona Dora.
Mi ćemo istražiti sva
kopna, planete i mora.

Ja sam Spužva Bob ti Patrik.
Kad te netko krivo pogleda
odmah skačem kao ratnik.

Moj si Jigglypuff što pjeva.
Samo što se meni s tobom
baš nikada ne zijeva.

Kad te nema sve je nijemo.
Besciljno lutam ulicama
izgubljena kao Nemo.

Mi smo Simba i Nala.
Kad smo skupa svaka je
briga beznačajna, mala..

I kad poludim ko Bubimir
ti mi svojim osmijehom
vratiš sreću i mir.

Ti si Wilma ja tvoj Fred.
Kad me sve baca u bad
ti me dovedeš u red.

Kao onaj drveni lutak
u utrobi kita ti si u mom
srcu našla svoj kutak.

Što god ti tko reko
neću ti smjestiti ko
Crvenkapici zeko.

Nerazdvojne smo kao Pat i Mat
Kad si daleko od mene
beskonačno dugo traje sat.

Nemam što lagati i kriti.
Želim te kao što
Silvester želi Tweety.

:)

Objavljeno u 18:58 • Pucaj (9) • Isprintaj • #

četvrtak, 03.09.2015.

Žena, majka, kraljica!

(Preporuka za uz čitanje majko)

Ženo pusti me više na miru! Koliko se ja sjećam, a dobro se sjećam, dogovor je bio samo dok sam pod tvojim krovom! E pa ukoliko nisi primijetila nisam više pod njim! Ne moram te više slušati! Izlazi iz moje glave! Pobjegla sam miljama od tebe, zašto me uporno slijediš? Ako mi se ne da prati suđe neću ga oprati. Neću ga oprati ni sutra. Neću ga oprati ni prekosutra. Neka se ucrva. Briga me. Ako ga i operem odmah to neće biti zbog tebe. Barem ne u potpunosti. Možda malo. Dobro hoće puno, ali ti to nikada neću priznati! Neću jer mi je važno sačuvati onog malog buntovnika bez razloga u sebi. A ti si još jedina osoba na kugli zemaljskoj koja u meni vidi dijete. Odgovorno i samostalno, ali ipak dijete. Stoga ti neću priznati da jednom tjedno čistim kuću i nosim papuče. Da se ljutim na ukućane kada im pripremim smeće, a oni ga ni tada ne bace. Neću ti priznati ni da rado idem u trgovinu i da mi se nije teško vratiti u nju kada nešto zaboravim. Neću ti priznati da nosim kišobran čak i kada je samo mala vjerojatnost da će padati kiša. Ostala mi je vječna trauma da ću iz nekog razloga hitno morati u bolnicu s noktima na nogama od pola metra, prljavim donjim rubljem i dlakavih pazuha, a netko će morati otići u moj prljavi stan po pidžamu koju nemam pripremljenu za takve (ne)prilike. I zato ne, neću ti priznati da više ni u toalet ne idem, a da prethodno ne pospremim sobu. Znam da sam sto puta rekla da ću čim se odselim nabaviti psa, ali sada shvaćam da još nisam spremna na taj korak. Ali, ako netko pita, gazdarica ne dozvoljava kućne ljubimce. Stišavam glazbu od 15 do 18 sati čak i ako svira "rokenrol za kućni savet". Vrata od ormara, ormarića i ladice otvaram i zatvaram isključivo držeći ih za ručku da ne ostanu otisci na površinama koje i dalje ne vidim, ali svejedno. Mogu me i puškom tjerati, ali ti neću priznati da se pokrivam po leđima dok spavam ma koliko vruće bilo. Nikada nećeš saznati da mi u glavi kao bas odzvanja svaka tvoja riječ, savjet i kritika. Još manje ću ti priznati da sve to ja sada govorim drugima. Slagati ću ti ako me pitaš da li mi nedostaješ. Ako kažem da da to nikome neće pomoći. Onda ću se naljutiti na tebe bez razloga i prestati pričati. Ti ćeš se, kao i svaka mama, pitati gdje si pogriješila. Nećeš znati da ja ustvari ne mogu pričati jer mi neka knedla stoji u grlu.
Nadam se samo da te buraz izluđuje sa svojim tinejdžerskim glupostima. Da ti živa mira ne da! Da te ne doživljava ni pet posto i da ne iznosi smeće! Pa da nemaš vremena misliti jedem li dovoljno povrća. Nadam se da te ništa ne sluša. Ali zapamti jedno, nikada mu nemoj prestati pričati. Nikada nemoj ni pomisliti da mu na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Ne odustaj, jer koliko god se činilo nevjerojatnim isplati se. Čujemo i što ne kažeš. A to što misliš da nas nije briga baš me briga. :)

Objavljeno u 18:12 • Pucaj (13) • Isprintaj • #

srijeda, 02.09.2015.

Kmečanje (što god to bilo)

(Preporuka za uz čitanje Nema!)

Kao gay osoba naviknuta sam na diskriminaciju. Doživjela sam diskriminaciju čak i zbog činjenice da sam dijete poginulog Hrvatskog branitelja. Da, dragi, dojučerašnji sugrađani i to je moguće u Lijepoj našoj. Pardon, vašoj. Danas sam obaviještena da Hrvatska više nije moja domovina. Biti diskriminiran zbog činjenice da sam sreću potražila u drugoj državi je naprosto smiješno. Rečeno mi je i da više nemam pravo posjećivati, a još manje pisati, na stranicama koje završavaju sa .hr pa se ispričavam na drskosti! Nemam se namjeru nikome opravdavati niti se objašnjavati. Želim samo zamoliti sve vas kojima je pun kufer nas koji smo spakirali kufere i otišli da dva puta razmislite prije osude.
Mislite da je lako otići? Da ovdje euri padaju s neba? Da pri dolasku svi dobijemo kuće, aute, poslove i savršen život? Ovdje smo također diskriminirani i to je nešto s čim se mogu nositi. Oni su ti kojima je zasigurno preko glave nas. Ali oni su ti koji nude posao. Nitko me nije tjerao da odem. Slažem se s tim. Iskreno, mogla sam još deset godina živjeti kod mame. Mogla sam i cijeli život provesti s njom. Radila bi četiri-pet mjeseci sezonu i imala džeparac. Možda bi do kraja i dobila posao, tko zna. Ali ja više nisam mogla čekati da saznam.
Isto tako mi je rečeno da nemam pravo žaliti za svime što sam ostavila iza sebe. To navodno jako nervira vas koji ste ostali, pa se eto ispričavam ako vam čitanje ovog posta izaziva glavobolju i mučninu. Da budem iskrena nisam neki nacionalist. Ja za Lijepom ne patim niti malo. Kao osoba koja vjeruje u Boga (ne u crkvu) smatram da je kontradiktorno biti domoljub. Nisam neki fan Biblije, ali pošto drugačije ne mogu objasniti prethodnu rečenicu pojasniti ću na primjeru ove knjige, koju sam velikim dijelom pročitala. Za razliku od dosta ljudi koji su mi mahali njom... U jednom dijelu opisan je postanak nacija. Poznato? Ljudi su htjeli sagraditi kulu do neba pa im je Bog za kaznu pomiješao jezike da se ne mogu dogovarati. Znači, ako sam dobro shvatila, države su nastale po kazni. A ja ipak više volim nagrade. Znači ne patim za Lijepom kao takvom. Patila sam za osjećajem pripadnosti. Kad si svoj na svom. Osjećajem da se možeš žaliti susjedu da ne možeš spavati od njega, a ne da moraš šutjeti i trpjeti i sve to sa smiješkom. Nedostaju mi ljudi. Ali oni od prije desetak godina. Sjećam ih se kroz maglu, nasmijani, bezbrižni, još uvijek s nadom u bolje sutra...

"Nešto nije u redu sa mnom ili sa svijetom ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Da li je moguća ikakva veza između čovjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe. I prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene." - Meša Selimović

Objavljeno u 00:39 • Pucaj (30) • Isprintaj • #