Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Jedva se suzdržala da naglas ne uzvikne: Pa ja sam Rose iz moje priče!
U tom se trenutku sjetila svega - leta do Istambula, hotela, gradskih ulica, izloga staretinarnice, lica starog trgovca dok joj pripovijeda priču ...
Bočicu je platila više no što je namjeravala.
No, ako u cijenu uračunam i zanimljivu pripovijetku koji mi je starac ispričao i čaj koji mi je skuhao, nisam loše prošla ... pomislila je.
Sjetila se svega, no još uvijek se nije mogla sjetiti kako je dospjela k svome
Tamničaru. Između trenutka u kojem je s kupljenom bočicom izašla iz staretinarnice i trenutka u kojem se probudila ležeći na ćilimu i dalje je zjapila praznina zaborava.
No, što je s nastavkom priče?
Tvrdila si kako se priči kraj još i ne nazire, a sad si odjednom zašutjela ... reče njezin Tamničar.
Osušilo mi se grlo ... odgovori ona.
A moja šalica za čaj je prazna ...
Popijmo onda nešto zajedno, prije no što nastaviš pripovijedati ... nasmija se On. Ali, ovoga puta neću te ponuditi čajem nego nečim jačim ...
Pa zar šerijatski zakoni muslimanima ne zabranjuju alkohol? upita Rose.
Sve što zanosi pamet je hamr*, tako glasi hadis imama Muslima ...nasmija se On. No, tvoja me ljepota opija više od hamra, a ja se ipak neću odreći ni ni hamra ni tebe ...
Tvoje je obećanje znači bilo obmana ... uzviknu Rose i proli vino iz čaše koju je donio eunuh.
Varaš se ... reče Pripovjedačica mirno.
Možeš prestati likovati, priča je još daleko od završetka.
Zora se bližila a Ona nije znala što joj donosi novi dan - slobodu ili vječno zatočeništvo? Pomisao da bi ostatak života mogla provesti u zlatnom kavezu užasnula ju je i nit priče izmače joj iz ruku. Na trenutak je uhvati panika a zatim u njezinu duhu zavlada savršeni mir. Više nije bila uplašena ptičica koja krilima udara o rešetke krletke. Sjećanje joj se vratilo, sad je znala i tko je i kako je amo dospjela.
Vidjela je samu sebe s avionskom kartom u ruci. Destinacija - Istambul.
Potom joj iz sjećanja izroni lice starog trgovca i začu njegov glas: Vidim da vas zanima ova bočica, pa sam namjeravao ponuditi vam razumnu cijenu ...
Jedva se suzdržala da naglas ne uzvikne: Pa ja sam Rose iz moje priče!
(nastavak slijedi)
Tek par redaka, koliko da se ne pitate gdje sam.
Tu sam. Ima me i kad me nema. Dapače, nekad me više ima kad me nema.
Yasmina je netragom nestala a sultanu ostade samo bočica iz koje nije prestajao pahnuti miris jasmina ...
I tu je priči kraj! uzviknu Slušatelj slavodobitno.
Priči je kraj, a još nije svanulo. Znači - ja sam dobitnik oklade!
Varaš se ... reče Pripovjedačica mirno.
Možeš prestati likovati, priča je još daleko od završetka.
(nastavak slijedi)
Ispričavam se onima koji prate priču zbog duge stanke između nastavaka.
U međuvremenu sam bila na putu. Pozvaše me kao gosta na proslavu 40-godišnjice Fakulteta za edukaciju djece i odraslih u Hajdúböszörmény-u, Mađarska. Proslava je bila svečana, održana u zgradi gradske vijećnice, po strogom protokolu, uz prisustvo rektora, svih dekana, brojnih profesora i studenata te gostiju iz brojnih europskih zemalja.
Znala je da mora pažljivo plesti niti svoje priče.
Ako ih ispletem dovoljno vješto, poslužit će mi kao svilene ljestvice pomoću kojih ću pobjeći iz ove tamnice ... pomislila je i nastavila pripovijedati:
Bočica koju je zlatar donio sultanu bila je djelo nesvakidašnje ljepote. Kristalno staklo plavo poput Yasminina pogleda, oble linije nalik Yasmininim bokovima, filigranski preplet srebrnih niti kojima bočica bijaše optočena, dijamanti, blistavi poput suza, pričvršćeni na preplet srebrne mrežice ...
Ovo je pravo remek djelo! uskliknu sultan oduševljeno. A potom naredi da zlataru odsjeku glavu: Ovakva ljepota mora ostati jedinstvena, jedinstvena poput moje Yasmine ...
Zlatar je u izradu bočice uložio ne samo svu svoju vještinu i znanje nego i svu svoju imovinu, pa i svoju dušu. Kad je primio sultanovu narudžbu i saznao kome je bočica namijenjena srce mu je uzdrhtalo. Yasmina! Iako je Yasmina kao i sve sultanove žene živjela u haremu skrivena poput cvijeta iza zidane ograde vrta, zlatar je uspio ugledati njezinu ljepotu.
Sultan je, kad je Yasmina stigla u njegovu palaču, od zlatara naručio rešetku za prozor Yasminine ložnice. Kad je rešetka ukrašena zlatnim leptirima i srebrnim cvjetovima jasmina bila gotova, zlatara pozvaše da je postavi na prozor. Tada je na trenutak uspio vidjeti Yasminu. Prošla je vrtom ispod prozora, bez vela, otkrivena lica, nesvjesna zlatareva zadivljena pogleda. Zlatareva duša, osjetljiva na ljepotu, nikada nije uspjela zaboraviti taj prizor. Stoga je, primivši sultanovu narudžbu, u nabavku materijala za izradu naručene bočice uložio sav svoj s mukom stečen imetak. Nije mario hoće li mu sultan platiti naručeno djelo, to što će Yasmina prstima dodirivati bočicu, to što će miris koji je u bočicu natočio dospjeti na njezina zapešća, vrat i grudi, bit će mu dovoljna nagrada. A možda sultan pred Yasminom pomene i njegovo ime, ime onoga tko je za nju izradio taj dar ... No, kad mu je sultan izrekao smrtnu presudu, zlatar pomisli kako Yasmina nikada neće saznati za njegovo postojanje, kako će, dok se njegovo tijelo bude raspadalo na smetlištu ona mirisati u sultanovu naručju.
Trenutak prije no što mu je oštrica krvnikove sablje odsjekla glavu, zlatar prokle i sultana i Yasminu i trenutak kad ju je ugledao: Nek' vas stigne sudbina Zefira i Yasmine! Zauvijek razdvojeni, zauvijek čeznite jedno za drugim ...
Zlatareva glava još se nije ni skotrljala u košaru, a sultan je već hitao u Yasmininu ložnicu. Bočicu joj je ranije poslao po eunuhu i sad se nadao da će ga Yasmina, zadovoljna darom, nagraditi svojim dražima. No, ložnica bijaše prazna. Yasmina je netragom nestala a sultanu ostade samo bočica iz koje nije prestajao pahnuti miris jasmina ...
A kad god jasmin bude cvjetao, Zefir će poželjeti
da nikada nije bio izbavljen iz boce ... rekao je On uzdahnuvši.
Uzdahnula je i Ona.
Iako je vani još uvijek bila mrkla tama, osjećala je približavanje zore. Izmorilo ju je pripovijedanje a mučila ju je i neizvjesnost. Iako je znala da posjeduje moć zadržati Slušateljevu pažnju do svanuća, nije vjerovala da će On izvršiti svoje obećanje i u zoru je pustiti na slobodu. O tome ću misliti kad svane ... šapnula je sama sebi i nastavila pripovijedati:
Priči o Zefiru i Yasmini tu je kraj, no priča o sultanu i njegovoj Yasmini koju je stari prodavač pripovijedao Rosei još je daleko od završetka ...
Toliko si me zapetljala u Zefirovu priču da sam i zaboravio na Rose ... nasmija se Slušatelj. Rado bih saznao kako je svoju priču dovršio stari trgovac i je li uspio nagovoriti Rose da kupi onu bočicu koja joj se svidjela ... I baš me zanima koju je cijenu bila spremna platiti za tu bočicu!
Ako me prestaneš prekidati u pripovijedanju, saznat ćeš ... reče Ona pretvarajući se da je ljutita. No, u sebi je likovala - njezin je Slušatelj reagirao poput znatiželjnog djeteta i ona je osjećala kako u ovoj igri koja se među njima odvijala dobija prednost.
Stari je trgovac bio vješt pripovjedač ... nastavila je.
A Rose ga je slušala pažljivije nego ti mene ... dodala je.
On se nasmija: I ja bih pažljivije slušao priču da mi je priča bradati starac.
No, moja Pripovjedačica pojednako zaokuplja i moje uho i moje oko. Dok slušam priču ne mogu a da ne gledam kako ti oči blistaju, kako ti se obrazi rumene, kosa kovrča na vratu a grudi uzbibaju kad god se nasmiješ ...
Ona se namršti, Njegove su joj riječi oduzele prednost koju je nad njim zadobila.
(nastavak slijedi)
Pošto me je Sredovječni u svome komentaru razotkrio, neću se više koristiti izgovorima zbog kratkoće nastavaka. Kad sam već priču nazvala po Šeherezadi, zašto se ne bih koristila i njezinom taktikom prekidanja priče u trenutku u kojem procjenjujem da bi slušatelji rekli:
Ha ha ha ... nasmija se Slušatelj.
Netko će se lijepo provesti kad bijesni Zefir nahrupi iz svoje staklene tamnice ...
Ne obazirući se na njegovu upadicu, Ona nastavi pripovijedati:
Nečiji su prsti počeli odvrtati poklopac boce ...
Zefir, zasljepljen od nestrpljenja i bijesa, snagom vihora nahrupi van. U blještavoj svjetlosti vidio je samo sjenku svoga spasitelja. No, vrijeme u kojem se zaklinjao kako će onoga tko ga izbavi iz boce obasuti darovima davno je prošlo. Zefir zgrabi sjenku, poleti uvis i kad je bio dovoljno visoko rastvori prste koji su stezali izbaviteljev vrat. Krhka prilika ispade iz Zefirovih ruku i pade u dubinu. Još uvijek slijep od bijesa, Zefir poletje za njom.
Kad se spustio na pijesak ruke mu napipaše svilene vlasi nečije duge kose i spustiše niz vrat se do grudiju oblih poput plodova nara. Uzdahnu od zaprepaštenja a nosnicama mu prostruja miris jasmina. I prije no što je ponovo progledao znao je što će mu vid otkriti. Yasmina je ležala u pijesku poput slomljena cvijeta.
Propovjedačica zastade. Bilo je to mjesto u priči koje je zahtijevalo stanku, a uz to, zanimala ju je i Slušateljeva reakcija.
A kad god jasmin bude cvjetao, Zefir će poželjeti
da nikada nije bio izbavljen iz boce ... reče On uzdahnuvši.
(nastavak slijedi)
Znam, obećala sam da će ovaj nastavak biti duži.
No, jučer sam selila ribice iz vrtnog u sobni bazen i pri tome 200 litara vode prenijela iz vrta u dnevnu sobu. Osjećam se poput Yasmine koju je Zefir ispustio iz ruku pa jedva uspijevam pogoditi slova na tipkovnici.
Do večeri će biti bolje.
A u ponedjeljak ujutro čekat će vas dulji nastavak priče.
O, nema većeg sladokusca od mene ... rekao je pohlepno zagrizavši zalogaj baklave. Slatki mu se sirup zacakli na bradi i brkovima a Ona se zapita kakvu to nezasitnu glad pokušava zasititi taj sladokusac. Uhvativši njezin pogled, On se nasmija i ružičastim jezikom senzualno obliznu pune usne.
Ni većeg sladokusca, ni većeg proždrljivca ... nasmija se i Ona.
No, ako si utažio glad, mogli bismo nastaviti s pričom:
Možda su već i stoljeća prohujala ... s gorčinom je pomislio Zefir zatočen u boci. Ako me netko sad i izbavi iz zatočeništva, bit će prekasno.
Gorčina pri pomisli da je Yasmina nekoga ljubila, nekomu djecu rađala, da je cvjetala i starila uz nekoga drugog, bila je nepodnošljiva.
Kad ga je Stvoritelj zatočio u bocu Zefir se zarekao da će onoga tko ga iz boce izbavi bogato nagraditi, no kako je vrijeme prolazilo a izbavitelj se nije pojavljivao, u Zefiru je rastao bijes. Tama u kojoj je čamio zažarila se poput užarenog ugljevlja od žestine njegova bijesa. A tada Zefir u toj žarkoj tami nasluti tračak bijele svjetlosti. Nečija je ruka podigla bocu u kojoj bijaše zatočen, nečiji su prsti počeli odvrtati poklopac boce ...
Ha ha ha ... nasmija se Slušatelj.
Netko će se lijepo provesti kad bijesni Zefir nahrupi iz svoje staklene tamnice ...
(nastavak slijedi)
... uz ispriku čitateljima zbog kratkoće nastavka. Ovih sam dana bila u priličnoj strci.
No, vikend je pred nama pa će biti vremena da priču konačno dovršim.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta